By Priča jednog, između većeg broja putnika koji je umjesto u Zagrebu završio u dvosatnom kruženju po zadarskom zaleđu, dok je bura uporno zatvarala ceste, nije tek još jedna “bizarna crtica” iz rubrike, vjerovali ili ne. To je mučna dijagnoza sustava koji je odavno skrenuo s puta razuma, zakona i osnovne ljudske etike.
Scena koju opisuje taj putnik, zaista podsjeća na loš triler i opasno zabrinjava sve one koji znaju što je to motorno vozilo, posebno autobus pun putnika i što je uopće cestovni promet.
Vozač stranac, koji se upravo hrvao s kilometrima i olujnim vjetrom punih sedam sati iz Zagreba do Zadra, bez poštenog odmora dobiva nalog “bossa” da se odmah okrene i nastavi vožnju, natrag prema Zagrebu. Iako HAK-ove obavijesti jasno govore o zatvorenim dionicama prometnica, taj famozni “boss” iz udobne fotelje, baratajući engleskim jezikom jednako „dobro“ kao i prometnim propisima, gura premorenog čovjeka i putnike tada još nesvjesne što ih čeka, ravno prema zatvorenoj autocesti.
Ovo nije poslovanje, ovo je kockanje ali visokog rizika. Pitanje koje se nameće nakon svjedočanstva iz Zadra, pa i nedavnih sličnih “putešestvija” iz Splita, više nije hoće li nego kad će se dogoditi tragedija.
Gdje je u ovoj priči država i tijela zadužena za sigurnost prometa i građana?
Gdje su inspekcije cestovnog prometa koje bi trebale kontrolirati radna vremena i obvezne odmore vozača?
Čini se da su nadležne institucije zauzete sobom dok domaći prijevoznici provode politiku modernog robovlasništva. Uvoz radne snage iz dalekih zemalja nije se dogodio da bi se poboljšala usluga, već da bi se popunile rupe u trulom sustavu koji počiva na izrabljivanju i neredu. Strani radnici, bačeni u vatru bez poznavanja lokalne cestovne mreže, jezika i specifičnih mikroklimatskih uvjeta poput dalmatinske bure, postaju tek jeftini pijuni u rukama onih, kojima je profit bitniji od činjenice da u autobusu sjede živa bića.
Apsurd dostiže vrhunac u trenutku kada putnici, u strahu za vlastitu glavu, preuzimaju ulogu „voditelja puta“. Nije li to sumrak zdrave pameti da putnik mora objašnjavati vozaču kamo smije, a kamo ne smije voziti, jer “gazda” preko telefona inzistira na nemogućem. To nije samo kršenje prometnih pravila, to je totalni raspad cijelog lanca i profesionalne odgovornosti.
Premorenost vozača, jedan je od najčešćih uzroka onih najtežih prometnih nezgoda. Kada netko osobi koja je sedam sati bila za volanom autobusa, uskrati odmor i ponovno je gurne u prometni kaos, taj ne šalje na cestu profesionalca, on u promet šalje tempiranu bombu.
Država svojim nečinjenjem i labavim nadzorom zapravo sponzorira ovakvo ponašanje. Zakoni o radnom vremenu radnika postoje na papiru, ali u praksi, oni postaju mrtvo slovo na papiru čim zavlada sezonska gužva ili vremenska nepogoda. Prijevoznici poput ovih morali bi snositi rigorozne sankcije, ne samo zbog kašnjenja, već prije svega, zbog ugrožavanja opće sigurnosti.
Naš putnik i njegovi suputnici vratili su se u Zadar živi samo zahvaljujući vlastitoj prisebnosti i odluci da kažu “dosta”. Sutra, uz još umornijeg vozača, još “ambicioznijeg” gazdu, jaču buru i eventualno gušći promet, možda nećemo imati priliku čitati reklamacije s putovanja. Čitat ćemo crnu kroniku o teškim nezgodama i broju stradalih.
Trebamo li se zapitati, koliko stvarno vrijedi ljudski život u kalkulaciji autobusnih “bossova”? Sudeći po onome što smo vidjeli na ovoj i relaciji iz Splita, očito manje od cijene jedne autobusne karte.
Branko Knežević
