By Podjeli
Danas se budimo na -7 stisla je zima, no misli bježe daleko, ljudima koji su jučer ostali bez svega. Strašne slike porušenih gradova, strašne brojke poginulih u toj prirodnoj katastrofi.
Naši ljudi koji su preživjeli isto, još se bude u limenim kontejnerima, za njih je vrijeme stalo tamo jednog jutra kada je isto sniježilo.
Puno je priča od tada ispričano no malo lijepih slika je u svijet otišlo. Jedna od tih lijepih snimljena je baš jučer, topla i ljudska, humanitarci Malteškog reda pomogli su obnoviti školu u Sisku.
Sve je novo, sve blista, reže se torta, djeci se vratio osmjeh na lica. Da smo bar takve slike imali priliku vidjeti ovih dvije godine, bilo bi više nade u srcima za novo postradale bez obzira u kojem dijelu svijeta se dogodila katastrofa.
Priroda je i dalje gospodar, obilato daruje, ali u vremenu trajanja života katastrofe se ne mogu izbjeći, sve bi bilo lakše da ljudi nisu oholi i uporno žele gospodariti životom na zemlji
Jedna mala ptica, poput lastavice preleti tisuće. kilometara bez putokaza, bez cesta i oznake pravca i vrati se pod strehu u kojoj se izlegla u gnijezdu prošlog proljeća, usput sleti da bi se najela bobica i zrnja, leti pomoću krila koje su pokrivene pahuljama perja, dokazuje nam da ljudi nisu savršeni, već samo jedan od bezbroj prirodnih eksponata koji ukupno čine prirodu.
No oholost ljudi je golema, kopaju i ruju zemlju kako bi napravili oružje koje će drugima razoriti domove, smišljaju vojne strategije, prijete uništenjem zemlje nuklearnim bombama, kao da imamo rezervno mjesto za život. .
Milijuni ljudi danas je gladno , rade za druge kao jeftina radna snaga, da bi ovi drugi imali automobile koji jure 400 km na sat, da bi turistički putovali u svemir iz kojeg se bolje vidi razlika između neimati i bezobrazno puno imati.
Na tisuće aviona sletjelo je u Dubai na nogometno svjetsko prvenstvo između ostalih i naših političari, ali pomoć koju šaljemo i hrabri ljudi koji su krenuli sa psima tragačima spašavati zatrpane ruševinama u zemlje do mjesta nesreće., krenuli su cestom u nepoznato i daleko.
Tisuće kilometara između njih i onih koji čekaju na pomoć, svi naši prijatelji iz EU nisu našim spasiocima mogli ustupiti transportni avion koji bi ih spustio u gradu gdje treba pomoći.
Pomoć treba pružiti na vrijeme , unesrećenim ljudima, bez obzira u kojem se dijelu svijeta nalazili, jesu li, ili nisu oni nama pomogli ne preispituje se sada, ni nikada.
Pomogneš kada je pomoć potrebna i prijatelju i nepoznatom stradalniku jer si čovjek koji osjeća tuđu patnju, čovjek kojemu je bol dio života..
Mi koji ne odlučujemo, mi samo možemo tugovati, u mislima pratiti naše spasioce na dugom putu, mi ćemo od onog malo što imamo i nešto odvojiti kao i uvijek do sada, moramo sačuvati dio naše osobnosti koju imamo od rođenja, da budemo ljudi za ljude, usprkos onima koji razaraju nečije domove, usprkos onima koji pljačkaju nečiju imovinu, usprkos ljudima koji se nameću kao gospodari života i smrti u svakoj zemlji.
Vitezovi iz Mađarske jučer su u mala srca, malih ljudi vratili svjetlo, vratili su nadu da još ima dobrih ljudi koji donose sunce u život drugih, potpuno nepoznatih, ne pitaju kakvi su globalni odnosi, oni su prijatelji u zlu, kada nam najviše trebaju.
U mislima s postradalima, u mislima sa spasiocima na putu, nađimo inspiraciju da popravljamo naše domaće prilike, ne mogu oni koji odlučuju, imati ispriku da se danas 2,5 tisuće ljudi na 60 km. od Zagreba budi u limenim kontejnerima na -7 © .
Među tim ljudima ima djece koja još čekaju svoje svjetlo, dvije godine života zauvijek je prohujalo čekajući.
Svaki dan života dragocjeni je dar prirode, živjeti u skladu s prirodnim zakonima naša je obaveza, a solidarnost ljudska osobina koju moramo njegovati i pustiti da se razvija.
Da bar više nikada jutra ne započnemo ovakvim strašnim vijestima, da bar jednom svanulo i jedno sasvim obično i dobro jutro!
Dragica Trumbetaš
Podjeli
