Zastori su spušteni, „predstava“ za svijet odigrana, svi „glumci“ otišli svojim putem, a Knin kao i svih prethodnih godina nakon 05. kolovoza ponovo opustio prepušten sam sebi i svojim problemima. Pozvani i nepozvani komentatori i „komentatori“ su, uglavnom uz naknadnu pamet i najčešće paušalno, žurno krenuli  analizirati i pojašnjavati tko je što i kome važnoga rekao, poslao poruku ili što god da je namjeravao, a „stado“ sudeći po njihovim veleumnim pojašnjenjima očito nije dovoljno dobro shvatilo. Mediji kao nikada do sada nisu bili u tako žestokoj ofanzivi širenje poruka mira i pomirenja, gotovo da bi mogli kazati i onog već odavno zaboravljenog „bratstva i jedinstva“. Političari se po onom što slušamo svi redom samo još dublje ukopavaju u svoje rovove braneći sve češće stavove koje sve više njih ni sami ne razumiju, a građani radi koji se navodno sve to radi i dalje se zbunjeno pogledavaju pitajući se što to oni uopće imaju od svega toga.

Pitan se tko je to kroz prethodno vrijeme priječio bilo koju Vladu, uključujući i ovu novo – staru, da se obnovi infrastruktura porušena tijekom Domovinskog rata u mnogim naseljima – selima, i to bez obzira na nacionalnost žitelja naselja – sela koja su još uvijek, dakle i 25 godina nakon završetka rata, bez struje ili vode? Tko je to sprječavao Vladu koja u prethodne 4 godine svog mandata nije ništa značajno uradila na rješavanju navedenih pitanja? Tko je to u isto vrijeme sprječavao SDSS odnosno Milorada Pupovca ili Borisa Miloševića da po istim pitanjima nisu uradili više od onoga što eventualno i jesu, dakle malo više od ništa, posebno radi činjenice  da je SDSS i kroz prethodne 4 godine bio blizak politički partner HDZ-a? Nisu li upravo bolji uvjeti za život i bolji standard gotovo jedina želja svih građana RH bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost?

Zar se stvarno trebao čekati 05. kolovoz 2020. da bi se onako na silu, uz „osjetljivi želudac Borisa Miloševića“, po mom mišljenju u potpuno pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu,  nagovijestilo nešto što je moglo odnosno trebalo  započeti i već dobrano zaživjeti tijekom prethodnog mandata Plenkovićeve Vlade, ali i svih Vlada prije njegove, dakle svih još od 95.? Pomirenje i oprost se ne smije miješati ili poistovjećivati sa političkim interesima bilo koje stanke ili pojedinca, jer je to nešto visoko osobno za svakog čovjeka. To je prije svega nešto što se temelji na snažnim emocijama svake osobe, i nitko i ništa u tom smislu ne može nametati dekretom ili nekom političkom odlukom, a još manje nekom političkom trgovinom.

Pomirenje i oprost kao uzvišeni i milosrdan čin uvijek dolaze kao posljedica nečijeg priznanja počinjenih grijeha i iskrenog kajanja, i dok god se sa jedne strane ne bude čulo jasno priznanje za počinjene grijehe i izrazilo iskreno kajanje, do tada sa druge strane nema apsolutno nikakav razlog niti potrebe da se netko sa nekim miri ili nekome nešto prašta. Kome to još nije jasno da ako nema grijeha i kajanja nema razloga ni za praštanje, niti se iz istog razloga ima tko sa kime miriti.

Svatko onaj tko misli ili podržava tezu da je veliko slavlje vrijeme kada se naglašeno spominju neke neugodne, tužne i tragične uspomene odnosno događaji na štetu ili teret slavljenika, a ne slavi i ne veliča ono radi čega je slavlje organizirano, i radi čega su se slavljenici okupili, čini veliku grešku, pa ma kojim se god namjerama vodio, uključujući dakako i one najplemenitije. Takvo ponašanje puno više priliči ponašanju onih koji nemaju izgrađen osjećaj za vrijednost odnosno važnost i veličinu onoga što se slavi. Takvim odnosom se, bez obzira na namjere, slavlje zapravo i ne razlikuje od komemoracije, što više, pretvara ga se u komemorativni a ne u svečani odnosno slavljenički skup.

05. kolovoza slavimo Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, dan kada u svima nama trebaju plamtjeti pozitivne i domoljubne emocije, dan kada se svi radujemo veličanstvenoj pobjedi i okončanju Domovinskog rata, i dan kada se sa  ponosom sjećamo svih onih koji su svoj život utkali u slobodu koju danas svi uživamo. Za ništa drugo, uz dužno poštovanje i iskreno žaljenje za sve civilne žrtve tijekom i nakon VRO Oluja, taj dan nema niti smije biti mjesta.

Nitko i ništa nam taj dan više nikada i ničim ne smije pokvariti.

 

U Zagrebu, 08.08.2020.

 

Predsjednik BUZ

Milivoj Špika