Nalazimo se u studenom 2025., mjesecu najžešćih napada 1991. na Hrvatske gradove, Vukovar i Dubrovnik. Studeni je ostao u hrvatskoj povijesti kao mjesec pijeteta hrvatskog otpora srbočetničkom agresoru koji je nečuveno srušio i zapalio Dubrovnik, a Vukovar pretvorio u klaonicu neusporedivo goru od svakog nacističkog zla iz Drugog svjetskog rata. Sjećam se tih dana, kada sam se svaku noć, nakon povratka sa mora u Stonu, čuo sa stožerom veze hrvatske obrane smještenom u prizemlju Sabora u Zagrebu, a prvo pitanje je uvijek bilo „kako se drži Vukovar?“ Ne mogu ni opisati tugu i nemoćan bijes kada su nam rekli da je Vukovar pao, a sve ono što se nakon toga dogodilo znamo,,, ne zaboravilo se!
Neću sada govoriti o bolesnom srpskom stavu po kojem su, kao, imali pravo na sva ta zla, jer su to njihovi gradovi, a za sebe sada govore kako su konstitutivni narod Hrvatske, što je sve čisti bolesni izraz ljudskog zločestog uma. Možda ću o tome pisati nekom drugom prilikom.
Naše je vrijeme ove godine označeno raznim oblicima uznemiravanja Hrvatske, od pokušaja destabilizacije i vrijeđanja Hrvatske i mjeseca studenog, pa do govora naroda kroz Torcidu u Splitu i zarobljavanja prosvjednika pa i branitelja. Nije za čuditi se da je neka nelegalna izložba tzv. „srpske kulture“ u studenom u Splitu isprovocirala bunt domoljuba i branitelja, pa se treba pitati odakle pameti nekome da to dozvoli u studenom ove godine? Svakako, glas naroda u svemu ovom što se dešava sa Hrvatskom smatram dobrodošlim, ali isto tako smatram da pod svaku cijenu to treba izbjeći. Nemiri u Hrvatskoj ne idu u prilog Hrvatskoj, ruše je na međunarodnom planu i viđenjima, a to nam najmanje treba. Ovi nemiri također postavljaju ono povijesno pitanje „šta sa ovim narodima na vrućem Balkanu“ (?) ta takva pitanja moramo po svaku cijenu izbjeći. Moramo se naučiti rješavati probleme mirno, unutar državnog diskursa, a očito je da to ne znamo. Zašto ne znamo? Mislim da je dobrim dijelom kriva prošlost koja kao da se prenijela na današnjost, u kojoj vladavina nad narodom nije zamijenjena služenjem narodu, što znači da nije razvijen složeni sustav komunikacije vladajućih sa narodom, a što je ključ uspješne demokracije. Komunikacija je jedan od ključeva mira, kako u životu tako i u državi.
Ipak, u svemu ovome postoji jedna druga slika studenog 2025., slika mirnog priključenja sjećanju na stradanja Vukovara (ne zaboravimo i Dubrovnik) i to u Zagrebu, koji ovih dana gori u politički-muzičkom konfliktu oko koncerta Thompsona i straha tzv. Ljevice od pozdrava „za Dom spremni“. U savršeno mirnom i domoljubnom tonu 11. studenog 2025. održao se večernji koncert zbora crkve Sveta Mati Slobode na Jarunu. Naredni dan, Mješoviti zbor crkve Sveta Mati Slobode uz podršku Mješovitog zbora Svetišta Majke Božje Trsatske muzički su podržali večernju sveta misa koju je predvodio zagrebački nadbiskup metropolit Dražen Kutleša.
Kakav je to bio koncert i kakva je to bila misa? Ono što je osnovno, misa i koncert bili su u funkciji održavanja pijeteta prema stradanjima Vukovara i krvoproliću koje je doživio taj hrvatski grad-heroj.
U nastavku ću obrazložiti tijek koncerta kao i misu, jer u svakom slučaju zaslužuju barem malo medijskog prostora.
Koncert, 11. studenog 2025. održao je nakon večernje mise Mješoviti župni zbor crkve Sveta Mati Slobode na Jarunu. Odmah na početku treba kazati da je zbor formiran pred nekoliko desetljeća i aktivno sudjeluje u liturgijsko-glazbenom životu crkve na Jarunu, a već 24 godine vodi ga zborovođa gđa. Maruša Bartolić, mag. prof. crkvene glazbe. Zbor sačinjavaju pretežno žene pa je svaki muški glas dobrodošao. Sukladno svojoj ulozi zborovođe, gđa. Bartolić i suradnici složili su veoma prikladnu strukturu programa koncerta. Na koncertu je izvedeno 12 pjesama, u 4 grupe po 3 pjesme, između kojih je rečeno par rečenica iz srca hrvatskog domoljublja i napaćenog Vukovara. Svakako, velika podrška zboru je prof. orgulja gđa. Anita Kaić-Poslek koja je otvorila koncert na orguljama sa Postudio Festivo. Dakle, izvedeno je 12 dobro odabranih pjesama koje je zbor muzički rutinski izveo, što je u potpunosti zadovoljilo brojnu publiku. Zanimljivo je da je crkva bila puna kao da je nedjeljna misa, iako na zadnjoj nedjeljnoj misi koncert zbora nije bio najavljen. Ljudi su ipak doznali za koncert te su ispunili crkvu i zadovoljno slušali pjesmu po pjesmu. Koliko je bilo zadovoljstvo publike najbolje govori pljesak na kraju, a koji je bio zahtjev za „bis“ pa je zbor ponovio svoju najbolju pjesmu Ratnici svjetla od Marka Perkovića Thompsona u obradi gđe. Maruše Bartolić. Na kraju koncerta zbor i publika zajedno su zapjevali Bože čuvaj Hrvatsku. Dakle, iza nas je ostala jedna predivna muzička večer i zato hvala zboru i svima koji su nam podarili taj užitak u studenom u hladnom Zagrebu.
A sad malo muzičkog komentara koji iznosim sukladno svom skromnom muzičkom znanju, u smislu muzičkog kritičara, po počnimo od „glave“.
U pravilu, gledamo muške dirigente, ali ovdje smo imali priliku vidjeti žensku dirigenticu, gđu. Marušu Bartolić koja je izvrsno dirigirala i vodila zbor iz pjesme u pjesmu. Ne samo manirom stručne dirigentice, nego svojim dinamičnim duhom, naprosto se sljubila sa zborom oblikujući sa zborom jednu ugodnu muzičku cjelinu. Ipak, njeni pozivi zboru na promjene dinamike, posebno između pijana i forte, nisu imali potreban odaziv koji bi muzičku mogućnosti zbora digao na najviši zborski nivo. Svakako, muzički sve je bilo precizno, ali bez one muzičke ljepote u kojoj nakon forte ostaje kao odjek koji lebdi u zraku, a na kojega se naježiš od ljepote, a zatim pijana koji je tih, ali koji bruji kao najjači forte dočaravajući neviđenu ljepotu zvuka. Mnogi su razlozi za to, što treba uzeti u obzir. Ono što je posebno važno je odnos ženskih i muških glasova, koji u omjeru 36 ženskih i 12 muških glasova nije mogao dočarati onu visoku ljepotu zajedništva glasova mješovitog zbora. Nekoliko dobrih muških glasova naprosto se pokušalo nametnuti mnogobrojnim ženskim glasovima, ali ne sa velikim uspjehom. Ipak, zbor je dao svoj maksimum na čemu mu treba čestitati, a što je prepoznala i brojna publika. Također, treba navesti i soliste koji su dobro odradili svoje solističke dionice, ali ono što je bilo najljepše je osmogodišnji mali Martin koji je u najljepšoj pjesmi Ratnici svjetla imao svoj dječji solo. Nježnim dječjim glasom, ali očito muzički nadaren, Martin je otpjevao svoju solističku dionicu kojom je oduševio publiku. Zaključno, sve čestitke zboru, magistrici zborovođi, orguljašici i svima koji su ovu lijepu večer učinili nadasve ugodnom. Ukupna ocjena je „bravo svima“!
Naredni dan, 12. studenog, održana je večernja sveta misa koju su muzički vodila dva zbora, Mješoviti župni zbor crkve Sveta Mati Slobode i prijateljski Mješoviti zbor Svetišta Majke Božje Trsatske. Snaga glasova ova dva crkvena zbora podarila je prepunoj crkvi novi muzički ugođaj. Nadbiskup metropolit Dražen Kutleša predvodio je svetu misu punu vjere i domoljublja koje nam je u ovim vremenima prijeko potrebno. Ne sjećam se da je crkva Sveta Mati Slobode ovako bila puna u zimskim danima, što u svakom slučaju veseli, a posebno je pohvalno da su je ispunili vjernici svih starosnih uzrasta. Na kraju svete mise ova župna crkva organizirala je skromni domjenak za sve prisutne te se ugodno druženje nastavilo u dvoru ove predivne crkve. Da ugođaj bude potpun pobrinula se u dvoru crkve mala grupa glazbenika sa popularnim hrvatskim pjesmama koje su podignule ugodan opći ugođaj. Sve u svemu, ovo je bilo još jedno prelijepo večer.
I na kraju, za obje divne večeri moramo zahvaliti svima, ponajprije crkvi Sveta Mati Slobode i njenom župniku don Peji Orkiću, mješovitom župnom zboru crkve Sveta Mati Slobode, dragim gostima mješovitom zboru Svetišta Majke Božje Trsatske, a posebno nadbiskupu metropolitu Draženu Kutleši, kao i svima koji su samozatajno radili da nam podare ova dva predivna dana, a sve sa mislima na patnje Vukovara,,, dragi grade-heroju, ne ponovilo se!
Kako se čini, Domovinski rat nije završio pa nam je domoljublje, kao i očuvanje sjećanja na žrtve koje smo dali da bi imali prvu slobodnu hrvatsku državu prijeko potrebno. Stoga, u ime neizvjesne budućnosti recimo svi Bože čuvaj Hrvatsku moj dragi Dom u kojemu će naši mladi naći sve aspekte životnog zadovoljstva pa neće moram iseljavati, a mi stariji u miru gledati kako naša hrvatska mladež raste, što nam daje mir da će mladi očuvati ono za što smo se borili.
Izv. prof. dr. sc. Tihomir Luković
Zagreb, 12. studenog 2025.
Leave a Comment