Pisma Isusu…

Donosimo u nastavcima ulomke iz knjige Pisma Isusu, koja će uskoro izići iz tiska.

Prvo pismo

Dragi Isuse, riječ je o zakletvi i kletvi, koje su nam ostavili naši preci kao nešto sveto u ukleto; nešto jasno do nejasnoće i upitno do neodgovora.

Bizantinski car, kroničar i povjesničar Konstantin Porfirogenet, koji je bio suvremenik hrvatsakog kralja Tomislava u svome djelu „De administrando imperio“ piše o Hrvatima:

Hrvati poslije krštenja postaviše vlastoručni ugovor te se tvrdom i nepokolebljivom vjerom zakleše sv. Petru da nikada neće provaljivati u tuđe zemlje niti ondje ratovati, već da će radije živjeti u miru sa svima koji to budu htjeli. A od pape su za to dobili molitvu (obećanje) da će se za njih boriti i na pomoć im biti Bog Hrvata, kadgod drugi narodi provale u hrvatsku zemlju i ratom ih uznemire, a Petar, učenik Kristov, obdarit će ih pobjedom. Bog će biti na njihovoj strani.

O životu pape Agatona, znamo malo. Sjećanje na njega  trebao bi u svakom Hrvatu buditi radosnu uspomenu. On stoji kao svijetao lik na početku naše kršćanske povijesti koja počinje pokrštavanjem našega naroda. Papa Agaton rođen je u Palermu na Siciliji. Izabran je za papu 678. godine. No Petrovoj stolici bio je manje od tri godine, ali je za to kratko vrijeme učinio velike stvari za Katoličku Crkvu i hrvatski narod. Održao je u Rimu o Uskrsu 680. godine crkveni sabor s kojeg je poslao poslanicu caru Konstatinu u Carigrad.

Poslanicu je potpisalo svih 125 prisutnih biskupa, među kojima i biskup iz Istre, dok s ostalog hrvatskog područja nema potpisnika. U tom papinu pismu piše:

Između barbarskih naroda ,kako Langobarda tako i Slavena, također u sredini Franaka i Gala, nalaze se mnogi od mojih sluga (tj.biskupa), koji se s obziromm na  apsotolsku vjeru ne prestaju revno mučiti…

 

Legenda o pokrštenju Hrvata

 

Naši povjesničari Stjepan Sakač i fra Dominik Mandić, utvrđuju da se iz tog Papina pisma vidi da su godine 680, među nekim slavenskim narodima radili biskupi i da je taj narod još prije te godine već primio kršćanstvo. Isuse, taj narod može biti samo hrvatski, jer su ostali slavenski narodi pokrštavani tek pod konac 8. i početkom 9. stoljeća, a prema Agatonovoj poslanici i pismu već 680. godine među Hrvatima djeluje više  biskupa, što znači da su Hrvati prije kršćani. Ako ovu Agatonovu poslanici i pismo povežemo s Djelima Apostolskim i boravkom svetog Pavla apostola na otoku Mljetu ili na Malti 62 godine poslije Isusove muke, smrti na križu i usksnuća, onda ostaje otvoreno pitanje o vremenu pokrštenja Hrvata i sudbini ilirskih plemena koja su živjela na tim prostorima.

Po zmiji Pavao je bio na Mljetu, a po priči talijanskih teologa, nije, nego na Malti. Istina je neporeciva po svetomu Pismu, Pavao je 62 godine po Kristu na otoku Mljetu boravio puna tri mjeseca. Zapravo, na tom je otoku zimovao i pokrstio ilirsko pleme Dalmate, a možda i Liburne, koje su Rimljani romanizirali,Talijani talijanizirali, a Hrvati kroatizirali. Pročitajte posljednje poglavlje Djela apstolski i sami donesite sud je li Pavao bio na otoku Mljetu ili na otoku Malti. Na Malti nije onda bilo zmija, a nema ih ni danas, dok je na Mljetu bilo se toliko namnožilo otrovnica da su ljudi koji su tada živjelii na tom otoku, morali dopremiti mungose da potamane  silno opasne, smrtonosne zmije.

Ako je istina da jer Pavao bio na Mljetu 62. godine, onda je i istina, da su naši preci među prvima pokrštenim narodima starog svijeta. Hrvati su tisuću i više godina muku mučili s nekim agresivnim narodima, kojii su ih htjeli podjarmiti, podčiniti; i učiniti slugama: Franci, Germani, Latini, Mađari, Arapi, Turci, Srbi…ovi potonji najviše su nam zla nanijeli, a vladali su Hrvatskom 80 godina. Oni su naši trajni dušmani.Tko to ne shvaća i ne prihvaća kao povijesnu istinu, zli kob i strašnu hrvatsku narodnu sudbinu, on je politička budala; a, tko, pak, misli da ja pretjerujem ili izmišljam, neka zađe dublje u dvadeseto stoljeće i naše ztajedničko življenju s njima u dvije države. Srbi su pobili hrvatske poslanike u svom Parlamentu, a prije  toga pobili hrvatske vojnike i civile na glavnom trgu u Zagrebu.

Dakle, da sumiram i, kažem i ne lažem, hrvatski narod bio je stoljećima okružen neprijateljskim narodima. Ipak, najtragičnije je doba od 1918. do 1995. godine. Te godine obistinila se Zakletva papi Agatonu bitkom i majkom svih naših ratova u  svekolikoj hrvatskoj povijesti – bitkom nazvanom Oluja.

Legenda o kletvi

U toj legendi Zvonimir je opisan kao kralj koji je dobre pomagao, a zle progonio. U to se vrijeme dogodi da car bizantski, voljom i blagoslovom Pape Talijana pošalje pismo i poslanika moleći pomoć kralja Zvonimira kao dragoga brata i među kraljevima i kršćanima kralja poštovanog. U pismu ga moli neka sabere svu gospodu zemlje svoje i sve ljude od vrijednosti i ugleda. Kad dobri kralj Zvonimir primi pisma od Pape i cara, zapovjedi po cilom kraljevstvu neka se vitezovi i baruni skupe kod pet crkava na polju Kosovu, a to je u blizini Knina. Pop Dukljanin piše što se dogodilo kralju Zvinimiru i zašto je prokleo Hrvate.

Kad dođe rečeni dan, Zvonimir im pročita molbu hoće li zajedno s drugom gospodom kršćanskom, iz drugih zemalja u koje su poslana takva pisma, a s pomoći Božjom, poći osloboditi mjesta na kojima je Sin Božji za ljubav našu i otkupljenje svijeta na križu muku trpio i krv prolio, gdje je uskrsnuo i obećao ponovo doći, da stvori novo nebo i novu zemlju. Ali čuvši to, Bogom prokleti i nevjerni Hrvati, počeše vikati na kralja da on hoće njih odvesti iz domova njihovih, od žena i djece njihove te s carem otimati mjesta gdje je Krist propet i gdje je grob njegov. I nevjerni Hrvati krenu na dobroga kralja s bukom i oružjem, počeše sjeći tijelo svoga kralja i krv njegovu prolijevati. I kralj ležeći u krvi, izranjen,u velikim mukama, prokleo je hrvatski narod rekavši:

Dabogda više nikad ne imali kralja svoje krvi.

Neki pak tvrde da je umirući kralj u mukama, zavapio:

Dabogda dugo ne imali kralja svoga roda i jezika.

Bit će da je  druga kletva točnija i da se obistinila, jer je ljudskija. Jer,u prvom slučaju hrvatski je narod prokleo za sva vremena,a u drugom nije. Ako se obistinila ta kletva, onda se obistinila nakon 900 godina nastankom Nezavisne Države Hrvatskle. Ta je država nastana u ratu i u ratu nestala. Po svoj prilici kletva se obistinila 1990 godine ili 1991. godine u hrvatskom obrambenom i oslobodilačkom ratu, koji se dogodio 900 godina nakon Zvonimirove smrti i kletve.

Dmitar Zvonimior vladao je od 1075. godine do 1089. Upamćen je kao jedan od najuspješnijih vladara u hrvatskoj povijesti.I najtragičniji. Ženidba i žena kralja Zvonimira skupo je koštala hrvatski narod. Zvonimir je bio oženjen Jelenom, sestrom mađarskog kralja Ladislava. S njom je imao sina Radovana i kćer Klaudiju, koja je udata za plemenitaša iz plemena Lapčana.

O saudbini sina malo se zna. Neki tvrde da je umro  mlad od neke tada neizlječive bolesti, dok drugi misle da je mučki smaknut. Hrvati su poslije Zvonimirove smrti na prijestolje doveli Stjepana II,  sinovca kralja Krešimira IV. Njegova čudna smrt i njegov brak s Jelenom pokazali su se pogubnim za Hrvatsku jer su prouzročile sukcesijski rat, koji je završio gubitkom hrvatske samostalnosti i dolaskom Mađara Arpadovića na hrvatsko prijestolje.

Ubojstvom kralja Petra Svačića, i dolaskom na vlast kralja Kolomana 1102. godine, Hrvati gube slobodu i samostalnost. Od tada, od te proklete godine, pa sve do kraja 20 stoljeća Hrvati su bili porbljen i zarobljen narod, neslobodan, pod jarmom Mađara, Austrijanaca,Talijana, Nijemaca,Turaka i Srba. Mnogi se pitaju, kakvo je to prokletstvo i kad će konačno prestat? Je li posrijedi prokletstvo kralja Zvonimira, ili nešto drugo!? To su otvorena pitanja, na koja još nema odgovora.Toliko za sada, Isuse!

Ante Matić