Ovoga puta pišem Ti o ugroženima i unesrećenima…
Isuse, u ovoj zimi punoj nevolja, boli, poniženja, zemljotresa, poplava i smrtnosnog virusa…
Tebi se jadam, dok me bičevima od studeni udara sve oko mene. I čega god se dotakne, nanosi mi bol. Božji Sine, teško je u ovo vrijeme biti Hrvat, katolik na ovomo kontinetu, gdje hara zlokobna globalomanija.
Medijska bezbožna bagra straši, reve, bleji, laje, muče i guguče pod ovim krvim podnebesjem, gdje je sve dovedeno u pitanje, pa su ponavljane laži postale istine.
Subota je, ciča zima. Na ovu ranjenu i tužnu zemlju pao je snijeg, prekrio ruševine po Banovine i okolici.
Odgledao sam Peti dan i osjetio sam se ugrožen, poniženi ogorčen, pokraden, bez koristi za igd je ikoga doboga! Teško je,Isuse,u Hrvatskoj biti Hrvat. Ugrožen sam od svetosavske i komunističke bagre. Svakodnevno me bombardiraju lažima, izmišljotinama i obmanama. I tako iz danau dan.
Nediljom,poslije svete Mise i dođem kući objedovat, ogadi mi ručar Aca svetosavac i preko vijesti hrvatski vlastodržac Buridanov magarac. Poslije njih dočekajuj me dva rišćanska međeda, koji, sic et nunc, kažu ako ne lažu, da vole hrvatsko više o dmene; onda me ošamuti alapača ženturača, Danijela „ugodnim“ razgovirima naroda jugoslavskijeh, pa me poklepuši da se sve puši, lukava Jasmina svojim”divnim i umilnim” glasom preko radija i zaslona, pa me onda neki urednici svetosavci i hrvatski skojevci, preko raznih dnevnika i tjednika ošamute i sve tako zamute, da se ne zna tko je tko, što je što,pa se odnekud pojavi svetosavac Pupavac, pa kuka kako su on i njegovi čedeki ugroženi od nekavih nastaša ustaša, pa me ozlojadi tako da kažem da od mene pravi ustašu. Baš kad tako hoćete, eto jesam živi ustaša od glave do pete, pa komu to smeta neka udaraju glavurdama o zidove na kojem su visile Dražine i Jožine slike. Od nas poniženih Hrvata opet prave ustaše! Ako tako nastav biće vraga i imat ćemo posla okolo kuće. Ma što je previše, previše je od hrvatskih Srba i srpskih Hrvata, od petokolonaša, orijunaša, partizanskih junoša, komunističkih udbaša i srpskih snaha i zetova…!
Dvije ženturače, svetosavke alapače, oidista me duhovno tlače petkom uveče s onim mrtvim srnogorskih puvalom, koji ne zna na koliko je mjesta šupalj. Oca ti očina, čovječe nisi goveče! Jedino me donekle raspoloži ona makedonska ljudina, dobričina, koji teško dolazi do riječi od onih alapača ženturača, rastureača i onog crnogorskog đetića pjetlić. Da otvoerim konzwervi iz nje bi iskočlio neki svetosavac
Pitam se postoje li uoće hrvatski novinari, Hrvati u ovoj zemlji Hrvata i ostalih radnih ljudi i građana.
Isuse, što nam sve rade te naše dobre komšije odnosno, naši dragi i blagi susjedi. Kako je teško živjeti gdje smo se rodili,a još teže umikrati s onima s kojima smo živjeli u hrvatstskoj državi, koju odmila zovemo Lijepa anaša. U toj njihovoj Lijepoj, Isuse, meni nije ni lijepo ,ni dobro!
Isuse, pozdravlja Te vremešni i ojađeni Ante….
Leave a Comment