By U petak 13. veljače 2026., hodnicima HEPilanda nije odjekivala samo pjesma “Roza“, nego i napetost koja se nije mogla sakriti iza protokola. Sastanak koji je trebao biti dijalog pretvorio se u simboličan preobražaj – Princ V. pokazao je lice, a Crni Labud napustio je dvor. Je li to tek osobni sukob ili znak dublje pukotine u sustavu koji sve teže podnosi ogledalo istine?
Sastanak je bio zakazan za 9:30. Na papiru – ništa posebno. Crni Labud dolazi bez fanfara, uvjeren da razgovor s Princom V. može biti profesionalan i otvoren. Ne kao neprijatelj, nego kao netko tko postavlja pitanja i traži odgovore. Na porti – Dvorska Straža. Osobna iskaznica. Pozivi. Čekanje. “Ulaz vam je privremeno ograničen.“ Protokol, rekli bi neki. Simbolika, rekao bi netko drugi. Dok je čekao, iz hodnika tiho dopire melodija, gotovo podrugljivo pjevana:
“Vrati se, Roza, ti si život moj,
Volim te, Roza, ti si meni sve…”
Smijeh se gasio čim bi se otvorila vrata ureda, ali poruka je ostajala visjeti u zraku. U uredu – Princ V. No ne sam. Uz njega i John Zigich – Gospodar deset milijuna eura, direktor Sektora za korporativne komunikacije, čuvar dvorskog narativa i medijskog šaptanja. Dvor je kompletan, ali atmosfera je nabijena, napetom tišinom. Razgovor koji je trebao biti stručan, brzo postaje obrambeni. Pitanja o kriterijima, smjenama stručnih ljudi, javnom novcu i transparentnosti – ostala su bez odgovora. Umjesto argumenta, osjetila se nelagoda. Umjesto odgovornosti, kontrola. U jednom trenutku postaje jasno: problem nije osoban. Problem je obrazac. Sustav u kojem je važnije tko pita nego što pita.
Ironično, među svim ozbiljnim temama – energetika, upravljanje, milijuni eura – najviše odzvanja jedna pjesma. “Roza“. Dvor se više boji satire nego brojki. Crni Labud tada donosi odluku. Bez dramatike. Ustaje, pozdravlja i izlazi. Na hodniku ga ponovno čeka Straža. Ispraćen je do izlaza. Petak 13. dobio je svoje značenje. Narod je šaputao da će se ogledalo razbiti. U dvoru Princ V i dalje, gotovo opsesivno, pjevuši:
“Molim te, Roza, budi opet moja…
Roza, ne ostavljaj me.”
Izvan zidina više nema simbolike. Crni Labud stoji mirno. Perje mu je razbarušeno, ali ton ostaje smiren. Poruka Veličanstvenom nije dramatična. Nije retorička. Nije prijetnja. To je obavijest:
“Dokumenti postoje. Odluke imaju potpise. Datumi su precizni. Tokovi novca su provjerljivi. Sustav ne urušava kritika – urušavaju ga činjenice koje ste pokušali sakriti.”
Od danas, istina neće kucati. Ulazit će bez dozvole. Krhotine ogledala više ne drhte. One su već pale. Dvor to još ne razumije. Bez optužbi. Bez dramatike. U HEPilandu još vjeruju da je riječ o osobnom sukobu. O povrijeđenom egu. O satiri. Nije. Ovo je kronologija odluka. Ovo je analiza postupanja. Ovo je odgovornost s imenom i prezimenom. Svaka odluka ima autora. Svaki trošak ima odobrenje. Svaka smjena ima potpis. Od danas nema interpretacija. Samo dokumentacija.
Crni Labud ne govori o dojmovima. Govori o dokazima. I kada ti dokazi postanu javni, više neće biti važno tko je pjevao “Roza”. Bit će važno tko je odlučivao.
Petak 13. bio je sastanak. Ono što slijedi – bit će postupak.
Anđelko Jeličić
