PERAST – RANJENI BROD…

Koristim priliku informirati javnost, jer kako izgleda hrvatske medije (ako su naši hrvatski???) više ne zanima Domovinski rat pa ga sve više marginaliziraju, ali eto neki se sjete i obrađuju uspjehe tog Svetog hrvatskog rata. Bio je to rat koji je tek periferno bio obrambeni. Bio je to Domoljubni rat za bijeg iz one SFRJ, socijalističke i komunističke Jugoslavije temeljene na oko 500.000 pobijenih Hrvata, države koja je sebe čuvala kroz političke logore, Lepoglavu i druge, kroz Goli otok za „neposlušne“, a koju su štitili uglavnom hrvatski izdajnici. Sjećam se riječi na radnom mjestu u onom vremenu kada su nam jednom rekli „pazite kako se ponašate da ne povrijedite braću Srbe koji tu rade“, ali to je bilo upozorenje u smislu „pazimo na tebe i čuvaj se ako vidimo nešto što nam se ne dopada“…

I sada, imamo svoju Hrvatsku, kako je Tuđman uzviknuo, ali se moramo pitati koja je to „svoja“ Hrvatska i tko to kaže da je „moja“? Teško pitanje, jer svi oni hrvatski izdajnici koji su se iživljavali nad nama tu su i na brojnim su položajima pa se pitam čija je to Tuđmanova „svoja“ Hrvatska?

Ali ostavimo tu tema koja nas vodi do lustracije bez koje nema mira. Ostavimo i ono što sam obrazlagao u prošlom članku „Volimo li Hrvatsku“, posebno u trećem dijelu. Obraćam se ovdje javnosti sa jednim hvale vrijednim projektom Paule i Đele Jusića i njihovog dugometražnog filma „Perast – ranjeni brod“. Radi se o filmu snimljenom na temelju stvarnog događaja na moru u kanalu između otoka Jakljana i Šipana i kopna u vremenu najsilovitijih napada na Dubrovnik. Bio je to početak 1992., vrijeme paljenja i pljačke kuća u Slanom i na cesti do Dubrovnika od strane srbo-četničke vojske. Sastavnica ovog filma je dio filma snimljen jednom starom kamerom na licu mjesta u brodu Perast kada smo ga doteglili, usidrili i dali mu mir u Stonskom kanalu.

Iako, koga zanima, sve će vidjeti na filmu, ali evo kratke priče.

U vremenu prvog napada na Dubrovnik (1991.) mala grupa dragovoljaca iz Splita, formalno kao diverzanti HRM, HRM-a koji je tek bio u formiranju, krenula je u Ston u obranu hrvatskog juga. Ta se obrana sastojala od svekolike pomoći u preživljavanju građana Dubrovnika pa do prikaza neprijatelju „tu smo, na hrvatskom moru smo koje je naše i ne damo ga“. Grupica od 6-7 prijatelja, vezana za more tijekom života, krenula je jedne noći na hrvatski jug spremna položiti živote za naše more i protjerati neprijatelja. Vremenom se ta grupa proširivala, ali nije prelazila 10-12tak ljudi. Pomoć mještana Broca odakle smo isplovljavali prema Elafitima bila je za svaki primjer i počast što nas je jačalo u nakani obrane hrvatskog juga. Veza između Stona i Dubrovnika sastojala se od dva dijela. Prvi dio od Stona do Šipanske luke držala je ta grupica Splićana, diverzanata HRM-a, a od Suđurđa do Dubrovnika vozili su brodovi Odreda naoružanih brodova (ONB). Sve je to funkcioniralo, a svaki dan na moru nosio je novu priču pogibeljne ludosti, jer sve što smo imali bio je gumeni čamac, luda hrabrost i domoljublje kao i čvrsta vjera u Boga koji nas je svesrdno čuvao.

A sada brod Perast.

Motorni brod Perast bio je duša Dubrovnika, Elafita i veze sa okruženjem, Stonom i Mljetom. Brod je svakodnevno vozio na svojoj ruti da bi zadnja njegova plovidba završila u Slanom, gdje ga je neprijatelj uhitio, privezao uz kraj, a posada je gotovo u cijelosti pobijena.

Jedne noći, kada su Niške specijalce, koji su bili u Slanom kao i uzduž ceste do Dubrovnika, zamijenili neki novi neprijateljski vojnici, na moru se u noći pojavila tamna sjena. Od Slanoga pa do Dubrovnika cijela cesta je bila do zuba naoružana bojišnica,,,, dva tenka, brojni topovi, teški mitraljezi i svakakvo još oružje nanizalo se uz cestu. Pucali su na sve što se kretalo na moru pa smo tu sa njima svakodnevno igrali igru „mačke i miša“. U Slanom je bilo i nekoliko ratnih brodova, a mi sa našim ludo hrabrim domoljubljem, pa ne znam tko se koga više bojao, oni, naoružani do zuba nas, ili mi bez oružja njih. Mi smo bili tu, tu doma, na našem hrvatskom moru, na svakom milimetru samo našeg mora i kopna pa je i Bog bio sa nama. Plovili smo uglavnom noću, a povremeno se zaletavali do Dubrovnika i danju.

Te jedne noći, kada je došlo do smjene srbočetničke vojske u Slanom, neprijatelj je isteglio brod Perast u kanal s nakanom da na njega vježbaju tuči iz svih oružja i da ga tako potopi. Silueta broda u noći u kojoj smo vozili od Stona do Šipanske luke bila je tek nejasna tamna masa nečeg velikog plovnog na moru. Sa početkom dana, u zoru, vidjeli se da je to brod Perast i tada je počela kanonada bjesomučne pucnjave neprijatelja iz Slanoga i sa ceste na brod. I tu je sve puklo u nama,,, za nas brod ima dušu i dio je duše svakog pomorca, što je značilo TREBA SPASITI PERAST! Najprije jedan od nas, naš pokojni nezaboravni Ondini, a zatim i Robi,  kao svi ostali našli smo se oko Perasta riskirajući živote u toj pucnjavi. Dvojica su se gumenjacima prikrili iza broda, vezali brod za gumenjak i počeli tegliti pod punom paljbom. Svi mi sa gumenjacima bili smo tu da pomognemo ako zatreba i pratili smo tegljenje. Kako je to izgledalo pogledajte u filmu. Ukratko, brod Perast smo ukrali neprijatelju ispred nosa i odveli ga i usidrili u Stonsku valu.

Koliko je to bio ludo hrabar pothvat najbolje govori podatak, kako sam čuo u stožeru u Zagrebu, da su iz Pentagona došli pitati kako je to bilo moguće.

Sada ću samo prenijeti par rečenica snimatelja ovog filma, para Paule i Đele Jusića koji su za njihov film „Perast – ranjeni brod“ na Facebooku rekli sljedeće: Uložili smo mnogo više od samog rada, dali smo cijeloga sebe. Kilometri puta, sati i dani provedeni na cesti, na snimanjima, u studiju, neprospavane noći, umor koji se miješao s uzbuđenjem, i bezbroj trenutaka u kojima su se isprepletali smijeh i suze. Svaki kadar nosi djelić te priče, priče ispunjene tugom, sjetom i boli, ali i onim najljepšim ljudskim osjećajima: radošću, zajedništvom, vjerom i nadom. Ovaj film nije nastajao samo kamerom i scenarijem, nego srcem. Svaka scena nosi trag svih onih emocija koje su nas pratile dok smo ga stvarali. Bilo je trenutaka kada je bilo teško, kada smo se pitali hoćemo li uopće uspjeti ispričati priču onako kako zaslužuje biti ispričana. No danas, gledajući sve iza sebe, možemo s ponosom i olakšanjem reći, vrijedilo je.

Eto, koga zanima može doći na prezentaciju filma, koja počinje na Mljetu odakle su bili poginuli članovi posade Perasta, pa prezentacija zatim ide dalje u Slano, Dubrovnik i Split, a vjerojatno i u Zagreb. Dođite i pogledajte.

Izv. prof. dr. sc. Tihomir Luković

Negdje uz hrvatsko more 17. ožujka 2026.