Koliko se čovjek miri ili ne, sa smrću svojih najbližih i koliko je taj u njemu djelomično instinktivan poriv da umiranje doživljava kao jedno od najpotresnijih događanja, bez obzira na to što je ono, kao neminovnost, rezultat prirodnoga procesa u ljudskome životu (usprkos tome kada i kako nastupa), složeno je pitanje.
Naime, način na koji smrt njegovih bližnjih djeluje na čovjeka, dobrim je dijelom, između ostalog, posljedica običaja, koja su ljudska razmišljanja o njegovu fenomenu uljudbeno definirala tragedijom. Rezultat toga je, budući da se doživljavanje te tragičnosti u našoj kulturi izražava ‘na van’ na određen shvatljivo klišeizirani način, to da ono u ljudima izaziva osjećaje koji upravo i proizlaze iz takva oblika percepcije koji u biti izbacuje na površinu ono što se u tom trenutku i očekuje, te smatra posve normalnim i razumljivim.
Naravno da to ne znači kako čovjek, da je kojim slučajem, u nekom zamišljenom svijetu, gdje postoje sasvim druga pravila i očekivanja, ne bi osjetio takav gubitak na način da tuguje, ali bi ga možda, kao neprijepornu neizbježnost prihvaćao na manje dramatičan način, jednostavno zato što se u njemu naprosto ne bi uspio razviti onaj danas već zamalo intuitivni otpor prema vlastitom psihičkom ‘ozdravljenju’, koji čini da njegova, u svemu tome gotovo njegovana bol, dugo i uporno ne jenjava, pokatkad prerastajući u prava patološka stanja. Moralna potpora koju bi on, jasno, tek hipotetički, primio drukčijim shvaćanjem smrtnosti, mogao bi biti nezanemariv čimbenik u ljudskim pozitivnim reakcijama prema svemu onome što u mnogome ovisi o općem mnijenju i duhovnoj klimi uopće.
Ne kažem da bi žalovanje u bilo kojem slučaju trebalo ili moglo biti izbjegnuto, već je samo pitanje njegova oblika i intenziteta što je uvelike uvjetovano kulturološkim posljedicama zbivanja u okviru pojedine populacije; ono je reakcija koja unatoč svemu, ili baš zbog svega, negdje unutar sebe očekuje stanovitu utjehu, a ne znam gdje bi je moglo pronaći uspješnije i svrhovitije.
Daleko od toga da bi smrt trebalo slaviti, međutim željela bih ukazati na to da je način njezina doživljavanja i svega onog što je uz nju vezano, u mnogome samo pitanje općeg shvaćanja i uvjerenja,
Čovjek zapravo samome sebi za života gradi spomenik vječnoga nedostajanja, prisjećanja, neprežalivosti. On kroz ‘izgradnju vlastite boli’ sebe čini dostojnim tugovanja u svojoj neponovljivosti kao šokantnoj nenadomjestivosti.
Gotovo ništa nije strašnije od pomisli da nas jednom više neće biti, ma kakvih satisfakcija imali za života, i ma što za sobom ostavljali. Vjerojatno kroz tu neposustalu potrebu da budemo prisutni barem u nečijem sjećanju, stvaramo štit oko vlastite boli na način da neprekidnošću svojih navika cementiramo svoju uvijek, kako god pogledamo, sumnjivo dugoročnu ‘onostranu zbrinutost’.
Ljudi, koliko god prihvaćali smrt, ipak još uvijek ne mogu dokučiti pravu narav njezine neizbježnosti. Ona uvijek postoji barem kroz vjeru i ufanje u ponovno rođenje ili bilo koju drugu prihvatljivu objašnjivost u određenim religijama. Ona je rijetko kad samo smrt, prazna i beznadno neopoziva u svojoj sferi neshvatljivoga, ali jednako tako i (ne)shvatljivo mogućega. Čak smo u stanju tvrditi da nas na neki način obnavlja, ‘dozvoljavajući’ nam da jednom budemo ponovno rođeni, ili pak da kroz nju napredujemo na bilo koji drugi način koji je opet u konačnici njezina krajnja, spasonosna suprotnost.
Međutim, istina je da je baš stoga što prirodnim procesom prebolijevanja, koji za nas i po našem mišljenju nastupa možda isuviše rano, koliko god on bio realno dugotrajan (ustanovljeno je naime da nam je potrebno otprilike dvije godine da se saživimo s činjenicom kako smo izgubili blisku nam osobu), s vremenom zaboravljamo i mnogo toga lijepog što nas je uz nju vezalo, zbog čega se u nama nerijetko rađa i osjećaj krivnje. Zbog toga ne možemo, a da se ne zapitamo zašto je tome tako, u želji da umrlome koji nam nakon stanovitog perioda na žalost (ili na sreću?) sve manje nedostaje, budemo što je moguće bliže, što nam pak tijek vremena (ne)milosrdno ne dopušta. Okruženi smo vlastitom prošlošću kao ikonom koju štujemo iz (i zbog) praskozorja sjećanja.
Tko zna bi li u društvu koje nad smrću ne prolijeva suze, koje ne oplakuje i ne zavija u crno, koje olakšava ljudsko odlaženje sve do nadmoćne spokojnosti, bilo lakše i bezbolnije živjeti, zacijelo nikad, ili svakako ne tako skoro, barem kao pripadnici (ali i poštovatelji) ove kulture, nećemo saznati.
STANKA GJURIĆ
Leave a Comment