By Već određeno vrijeme pratim igranu seriju u kojoj jedan od meni dražih američkih glumaca, tumači uistinu zastrašujući lik. Pomislila sam kako bih, da ga kojim slučajem uskoro sretnem, i imam priliku biti u njegovu društvu, još dok sam pod tako svježim dojmom lika koji tumači, zacijelo zazirala od toga da budem s njime na samo. Naravno da tome nije razlog moje nerazaznavanje stvarnosti od fikcije, no izgleda kako se u čovjekovu umu katkad vrlo lako učvrsti ideja koja nema nikakva dodira sa zbiljom (osim, rekla bih, tek na razini stvarnosno mogućeg), već počiva isključivo na dojmu proizašlom iz uživljavanja u izmišljeno.
Za mog nedavnog boravka u Pragu, kada sam ugledala gigantskog plišanog medvjeda na Starogradskom trgu plašila sam se priči mu, i trebalo mi je dosta vremena da se na to okuražim. Kao da moj um nije mogao ili nije htio prihvatiti stvarnost u kojoj je fiktivno samo vidljivo jače, već se, uživljujući, prepuštao mašti, bez zadrške, pristajući biti dijelom doživljaja potaknuta prihvatljivom varkom. Teško mi je dokučiti zašto je tome tako, leži li razlog u tome što naprosto želim u takvo što vjerovati, ili zato što ne mogu a da ne vjerujem, tim više što nisam osoba podložna sugestiji. No kao da moj um koji je svjestan svega: da se u lutki nalazi čovjek, ili da je glumac samo osoba koja interpretira određenu ulogu, djelić mene, onaj koji presuđuje kako ću se ponašati u danoj situaciji, nezaustavljivo uvlači u priču kojoj ne može ne vjerovati, možda upravo stoga što je lik kojim je ona ocrtana, zastrašujući. Dakle, ponekad je riječ tek o odgođenoj svjesnosti, a ponekad pak o sveprisutnoj, koja je kroz svoju trenutnu nevažnost očigledno posve zanemarena.
Kada sam obilazila oko praškoga mede na sigurnoj udaljenosti, pocikujući, činila sam to iz bojazni i do kraja nedefinirana osjećaja da bi mi možda mogao nauditi. Pretpostavljala sam da me ne može uvući u sebe, no čini mi se da je u tim trenucima u meni zapravo bio probuđen iskonski strah, onaj poznat mi još iz djetinjstva kada sam pri odlasku na spavanje slušala zastrašujuće bajke, poput Crvenkapice ili Zlatkose.
Nisam primijetila da se itko osim mene plašio, samo sam ja, u tom mnoštvu, bila ta koja mu se ne usudi približiti. Je li to možda također i pitanje mogućnosti uživljavanja?
Zasigurno ste i vi čuli priče o ljudima koji su se, prateći kakvu televizijsku sapunicu, pri susretanju sa svojim omiljenim likovima, obraćali im se nazivajući ih imenima protagonista koje tumače, kao i propitkujući se o njima kao o ličnostima iz serijala, sa stvarnom zabrinutošću i interesom za njihove sudbine.
Pitam se, je li takvo ponašanje srodno ovom mome spomenutom, bez obzira što nisam od onih koji na taj način brkaju stvarna i izmišljena lica, osim što bih se, kao što sam već spomenula, vjerojatno zazirući od lika koji tumači određeni glumac ( i to samo pretpostavljam, budući to još nisam doživjela), nelagodno osjećala u njegovu društvu, premda mi je ta vrsta uživljenosti i dalje velika zagonetka.
Pokušavam zamisliti kako bih se ponašala da sam u blizini Jackiea Earla Haleya koji u novijoj obradi igra Freddyja Krugera u serijalu ‘Strava u ulici brijestova’. Kao i s praškim medom, pretpostavljam da bih zacijelo bila pod dojmom karaktera koji tumači, kao što sam u blizini mede bila pod utiskom lika koji na površini nije maskirani čovjek već pomalo jeziva golema plišana igračka s uvjerljivom funkcijom živoga bića. Nisam od onih koji bi se na takvu pojavu samo nasmijali, neosvrnuvši se, već sam istog trenutka uvučena u igru, svjesno i podsvjesno pristajući na nju, od samoga suočenja s njome začudno predano uklanjajući se stvarnosti. Možda mi je takvo što i potrebno: odmak od zbilje, trenutak u kojem mogu pobjeći u nešto fizički prisutno, no posve nestvarno, na teritorij u kojem mogu biti bezazleno zavarana uživajući u svome strahu, istovremeno zaštićena od ozljeda i zla, gdje sam unatoč jezi koju osjećam, posve sigurna, poput hodača po žici u kontroliranim uvjetima: ispod mene je mreža, vezana sam nepokidivim, nevidljivim nitima, ništa mi se loše ne može dogoditi, čak ni ako padnem, i zato je moj strah meni samoj samo spontana atrakcija u kojoj doživljavam nešto što me lansira na oblak izvan često posve neprihvatljive zbilje.
Možda naš um katkad ne želi prihvatiti stvarnost, već se posvema predaje pripovijesti u koju jednostavno mora vjerovati, svojevrsnoj krvavoj bajci, nečemu što daje začin njegovu životu u sferi zamišljenog, maštanja. Čovjek je toliko rijetko u prilici da zaista sanjari na toj razini; on može maštati o tome da mu se događa nešto iznimno lijepo ili da posjeduje određene materijalne vrijednosti, no prepuštenost na ovome nivou u kojem se uživljava u priču koja samim time postaje dio nje i njezine stvarnosti sa suprotne strane zbilje, nešto je što se ne događa često i što si rijetko može priuštiti, i stoga se tome izlaže s nevjerojatnom radošću. Ponekad ta divna naivnost u ljudima jedno je od rijetkih dobra koje od sebe odašilju.
STANKA GJURIĆ
