Kada je Vladimir Vladimirovič Majakovski, prije više od stotinu godina, napisao svoje „ja volim gledati kako umiru djeca“ nije to, naravno, mislio doslovno, niti je to uopće izrekao građanin Majakovski. U kontekstu pjesme, poznato je, progovara pjesnički protagonist, a spomenuta tvrdnja formulirana je, danas je to malo kome sporno, kao demonstracija radikalne pjesnikove poetike čija je maksima, pojednostavnimo, bila „zgroziti malograđanina“; uzdrmati njegov lažni moral. Čitajući pjesme iz bogatog opusa Milka Valenta, Goranov žiri, koji ga je nagradio nagradom Goranov vijenac, vodio se sličnim, u književnom polju odavno uobičajenim uzusima, i taj je opus iščitavao kao realizaciju jednog radikalnog i namjerno provokativnog, ali i odavno apsolviranog te ne pretjerano kontroverznog književnog prosedea.
Odluku žirija, na sličnim osnovama, u dobroj vjeri potvrdio je i programski odbor Goranovog proljeća. Građansku osobu laureata žiri i odbor, moguće pogrešno, nisu pretjerano propitivali, smatrajući njegove dugom karijerom rasute kontroverzne izjave u prvom redu produžetkom istoga književnog prosedea i u njega ugrađenom smišljenom provokacijom. Uvidom, međutim, u intervju s autorom objavljen 2022. godine u koprivničkom književnom časopisu Artikulacije i u njemu iznesene tvrdnje i stavove, programski odbor Goranovog proljeća prisiljen je promijeniti svoju odluku.
Neke u odgovorima iznesene tvrdnje, napose one vezane uz pedofiliju i dječju pornografiju, neprihvatljive su na svim razinama. Goranov odbor i aktualni Goranov žiri ne mogu i ne žele stajati iza njih; ni osobno, ni kao javni radnici, roditelji, građani. Svjesni društvenog kapitala koji nagrade ovog kalibra nose i neželjenog vlastitog priloga normalizaciji diskursa gluhog na patnju žrtvi najbrutalnijeg nasilja, odlučili smo donijeti jedinu relevantnu odluku – povući dodjelu nagrade Goranov vijenac Milku Valentu. Praznina koja ostaje neka bude podsjetnik na vlastite pogreške, i prilog ograničavanju budućih.
Tim Goranova proljeća
Leave a Comment