Kultura povezuje narode i nacije, a tragovi tih susreta često nadžive vrijeme u kojem su nastali. O tome sam razmišljao kada sam dobio poziv da u Zadru prisustvujem obilježavanju 75. rođendana Radomira-Mira Jurića, izuzetnog naučnika, istraživača i arheologa. Radovao sam se susretu s čovjekom čiji rad duboko poštujem, ali i prilici da bliže upoznam neke predjele Hrvatske, njihove ljude i kulturno nasljeđe. U ranu zoru krenuh svojim automobilom sa Cetinja, preko Lovćena i Njeguša, pa kroz maleni Kavač prema Tivtu. Preda mnom je bio put do Zadra, a prva stanica Donja Lastva i dom Zvonimira- Zvonka Dekovića, odakle ćemo zajedno nastaviti putovanje. Njegova supruga Senka dočeka nas onako kako ona to uvijek čini, srdačno, uz domaće ruštule i bajadere. U njenom domu gost se brzo oslobodi ośećaja da je došao u goste. Uz razgovor i slatko posluženje, naše putovanje dobilo je onaj bliski a nadasve topli, ljudski početak koji se dugo pamti.
Neđe oko osam i trideset pređosmo ćatarom, pa polako nastavismo ka graničnom prelazu Debeli Brijeg. Na pasoškoj kontroli stadosmo pred kameru, a ja se nažalost, ośetih kao građanin trećeg svijeta. Po završetku kontrole uđosmo u Hrvatsku. „Kad će ta Evropska unija?“ zapitah se u sebi. A meni moj pasoš zlatan. Polako jezdimo cestom, oprezni zbog brojnih radarskih kontrola. Slijeva i zdesna pruža se posna, krševita i mjestimično pjeskovita mediteranska zemlja, izmorena sušom, jadom i čemerom, natopljena krvlju. Pa i vino ovđe nekako djeluje jače, kao da je u njemu ostalo nešto od oporosti ovog podneblja. Uz cestu se nižu čempresi, tamni i uspravni. Ti simboli śećanja na mrtve kao da nijesu bez razloga rasli baš na ovim prostorima. Zemlja je davala malo, a na skromnoj trpezi nalazili su se komad pogače, kvarat vina, šaka maslina i malo ribe. Ono što bi posna zemlje uskratila, ljudi su se nadali da će im more nadoknaditi.
Prolazimo iznad drevnog Dubrovnika, grada kulture, pomoraca, trgovine i diplomatije, a u ovom našem vremenu i turizma. Ispod nas ostaju njegove zidine i krovovi, zgusnuti uz more, dok mi se pogled iznova vraća Gradu. Priśećam se Ivana Gundulića i njegovog stiha iz „Dubravke“: „O lijepa, o draga, o slatka slobodo…“ Gledajući Dubrovnik s visine, taj stih doživljavam kao najljepši pozdrav njegovom trajanju. Mislim na ljude koji su odavde odlazili u svijet, trgovali, pregovarali i vraćali se svome gradu, noseći dobra i znanja drugih obala. Možda se upravo u toj otvorenosti prema svijetu, uz duboku privrženost svome, krije dio njegove veličine.
Polako vozimo preko Mosta dr. Franja Tuđmana. S moje desne strane pruža se Rijeka dubrovačka, morski zaliv duboko uvučen među planinama, (za Crnogorce je sve planina) čija ljepota opija i zadržava pogled. Ime mu govori o rijeci, a pred nama se otvara more, zaklonjeno među obalama, gotovo blisko. Čini mi se da bih ovđe mogao dugo śeđeti i posmatrati kako se svjetlost mijenja na vodi. Na unutrašnjem kraju zaliva izvire Ombla, čiji se kratki površinski tok uliva u more. Uz obale su brojni ljetnikovci dubrovačke vlastele, śedočanstva nekadašnjeg života izvan gradskih zidina. Gledajući ovaj predio, razumijem zašto su upravo ovđe tražili odmor. Pomišljam na stepenište ljetnikovca Sorkočević koje se spušta prema moru i na zadovoljstvo da se iz kuće, gotovo u nekoliko koraka, priđe vodi. Ljetnikovac Sorkočević u Komolcu, uz Rijeku dubrovačku, potiče s kraja XVI vijeka. Pripadao je uglednoj dubrovačkoj vlastelinskoj porodici Sorkočević i služio za boravak i odmor izvan gradskih zidina. Kasnijim dogradnjama dobio je raskošno stepenište prema vodi, lođu sa baroknim slikama alegorijskog sadržaja i neobičnu osmougaonu kupaonicu, nadahnutu antičkim uzorima. Njegova arhitektura svjedoči o kulturi življenja u kojoj su vrt, voda i kuća činili skladnu cjelinu. Danas se nalazi u sklopu ACI marine Dubrovnik. Mi nastavljamo prema Zadru, a meni je žao što ovaj pogled traje koliko i prelazak preko mosta. Rijeka dubrovačka zaslužuje da joj se jednom vratim bez žurbe, da siđem do obale i upoznam je izbliza.
Pred nama se otvara pogled na Pelješki most, grandiozno graditeljsko ostvarenje čija se vitka konstrukcija pruža iznad mora, povezujući Brijestu na Pelješcu sa Komarnom na kopnu. Dug 2.404 metra, premošćava morski prolaz na ulazu u Malostonski zaliv. Njegova gradnja započela je 2018. godine, a otvoren je 26. jula 2022, omogućivši putovanje između dubrovačkog područja i ostatka Hrvatske bez prolaska kroz Neum. Dok prelazimo preko njega, pred nama se smjenjuju more, kamenite obale i visoki piloni. Kose čelične zatege ocrtavaju se prema nebu, dajući toj ogromnoj građevini neobičnu lakoću. Gledam koliko je ljudskog znanja, strpljenja i rada trebalo da se preko ove morske širine pruži put kojim sada prolazimo.
Śećam se stihova hrvatskog pjesnika Arsena Dedića iz pjesme „Mostovi“:
„Vode nas jedne drugima
Mostovi mladi
Mostovi stari“.
U tim jednostavnim riječima pronalazim i smisao našeg putovanja. Zvonko i ja idemo u susret prijateljima, razgovorima i jednom čovjeku čije nas je stvaralaštvo okupilo. Dok pod nama ostaje more, pomišljam koliko svaki ovakav most znači ljudima koji na drugoj obali imaju nekoga svoga. I meni je sada Zadar bliži, a s njim i radost susreta zbog kojeg sam u ranu zoru krenuo sa Cetinja.
Put nas dalje vodi prema dolini Neretve. Predio se postepeno mijenja, a među kamenitim uzvišenjima otvara se sve više zelenila i obrađene zemlje. Metković i njegov kraj žive uz rijeku koja, približavajući se moru, oblikuje deltu i daje ovom prostoru osobenu ljepotu. Pogled se odmara na ravnici, na zasadima mandarina i zemlji koju su generacije obrađivale, dobro poznajući i ćud vode i vrijednost svakog plodnog komada tla. Sa obje strane puta nižu se kuće, a uz cestu tezge sa domaćim proizvodima. Mandarine svojom narandžastom bojom privlače pogled, pored njih bijeli luk i ono što su vrijedne ruke mještana odnjegovale i pripremile za prodaju. Jesen je ovđe dobila boju i miris. Dok prolazimo, pomišljam na jutra provedena u voćnjacima, na branje i pune gajbe koje valja iznijeti pred kupce. Mnogo rada stane u taj kratki prizor koji putnik ponese sa sobom. Uz rubove doline ponovo se javlja kamen. Makija i drugo mediteransko rastinje izbijaju između stijena, hvatajući korijen u ono malo zemlje što se zadržalo u pukotinama. Krš je ljut, gotovo isti kao naš, pa mi je i ovo zelenilo nekako blisko. Prepoznajem tu upornost života koji nalazi svoje mjesto među kamenjem, pod suncem koje umije i da daruje i da iscrpi. Neretvanski kraj ostaje mi u pogledu kroz te jednostavne slike rijeku, mandarine, kuće uz put i ljude koji pred svoje domove iznose plodove zemlje. Borba života borba ljudi da opstanu i tim gorkim graškam aznoja pretočenog u plodove mandarine, bijelog luka nastave borbu a one na oranicama nisu niti če ikada biti lake.
Split nas dočekuje pod vedrim nebom, sa morem koje se ukazuje između kamenih kuća, palmi i brodova. Poslije kilometara puta od Cetinja prija mi što možemo zastati i prepustiti se gradu. Zvonko i ja radujemo se susretima koji nas očekuju, a pogled mi se neprestano vraća luci. Ljudi dolaze, odlaze, zastaju uz obalu, vuku kofere i traže svoje brodove. U toj vrevi ośećam uzbuđenje dolaska u grad koji sam poželio da upoznam sa malo više vremena i pažnje.
Najprije me privlače bijeli brodovi Jadrolinije. Njihovo ime na bokovima dio je prepoznatljive slike Jadrana. Iza njih uzdižu se veliki kruzeri, dok se bliže obali ljuljuškaju male brodice. Gledajući trajekte, mislim na mornare i ostale članove posade, na smjene, odgovornost i dane provedene daleko od kuće. Svako pristajanje traži znanje i usklađen rad. Putnicima ono donosi odmor, susret ili povratak porodici. Pomorcima je to još jedan zadatak koji valja obaviti sigurno, prije naredne plovidbe. Želio bih da putnički pogled češće zastane i na tim ljudima, zahvaljujući kojima drugi mirno stižu na svoja odredišta.
U Matejuški, među privezanim brodicama, pažnju mi zadržavaju mali detalji: konopi, kabine, motori i odrazi trupova na vodi. Iz te su lučice vjekovima isplovljavali splitski ribari, naročito stanovnici Velog Varoša, zarađujući za svoje porodice. Pomišljam na rana ustajanja i znanje o moru koje se sticalo uz starije, na brodice popravljane i čuvane godinama. U njima se lako prepozna koliko je život uz more povezan sa radom, strpljenjem i brigom za svoje. Uz te prizore pomišljam i na Emanuela Vidovića, rođenog u Splitu, slikara čijim su djelom prošle ovdašnje luke i uličice, sutoni i odrazi na vodi. Njegove slike podstiču me da pažljivije pogledam ono što je preda mnom. U sjenci ispod brodice ili u svjetlosti na starom zidu može se zadržati čitavo raspoloženje. Slikar to primijeti, sačuva i ostavi drugima da otkrivaju.
Na Rivi nas sustiže vreva turista. Terase su pune, ljudi fotografišu, razgledaju i nastavljaju šetnju. Palme bacaju sjenke preko kamenih ploča, a oko nas se smjenjuju jezici i lica. Uz šetalište su poređani bicikli, dok plavi i crveno-bijeli turistički trotočkaši čekaju putnike. Ti mali motori sa natkrivenim sjedištima daju prizoru pomalo razigran izgled. Nekome će obilazak Splita početi vožnjom u jednom od njih. Mi nastavljamo pješice, dovoljno polako da pogled stigne i do pročelja iznad kafića. Pred Prokurativama zastajem. Crvenkaste fasade i nizovi arkada obuhvataju Trg Republike sa tri strane, ostavljajući ga prema jugu otvorenim ka moru. Izgradnja je započela u XIX vijeku na podsticaj gradonačelnika Antonija Bajamontija, a neorenesansna arhitektura oslanja se na venecijanske uzore. Pogledom pratim lukove i prozore, pa se vraćam cvijeću i prolaznicima. Dopada mi se što se raskoš tog prostora može doživjeti usput, tokom obične šetnje, među ljudima koji kroz njega svakodnevno prolaze. Marmontova ulica vodi nas između visokih kamenih pročelja, škura i izloga. Ime je dobila po Napoleonovom maršalu Marmontu, a za nju su vezani prvo splitsko kino, čitaonica i izložbeni prostori. Podignem pogled iznad izloga i zadržim ga na prozorima. Ulice se tako drugačije upoznaju, kada pogled makar nakratko odvojimo od onoga što nam se nudi u prizemlju.
Dok hodamo, mislim i na pisce koji su ovim gradom prolazili mnogo prije nas. Ovđe je rođen i živio Marko Marulić, autor „Judite“, jednog od temeljnih djela hrvatske književnosti. U gradu takvog pisca i obična šetnja budi želju da se ponovo posegne za knjigom. Volio bih da za svako pročelje pred kojim zastanem mogu saznati i ponešto o ljudima koji su iza njega čitali, pisali i razgovarali.
Luka Botić, takođe rođeni Splićanin, u spjevu „Petar Bačić“ obraća se svom gradu stihovima:
„Spljetu grade, bijeli labude,
Spljetu grade, zenico primorska,“
U njima ośećam nježnost čovjeka koji svoj grad nosi sa sobom i kada je daleko. Gledajući osunčanu obalu, razumijem zašto je pjesniku bila potrebna takva slika. Njegov stari naziv Spljet kao da na trenutak uspori današnju vrevu. Potom pomislim na Miljenka Smoju, rođenog u Splitu, pisca i novinara koji je u reportažama, feljtonima i djelima „Naše malo misto“ i „Velo misto“ toliko prostora dao svakodnevici i običnom čovjeku. Uz njega se poželi pažljivije slušati govor na ulici i posmatrati ljude za susjednim stolom. Grad se upoznaje i kroz njihove brige, dosjetke i navike. Za putopisca je to dobar podsjetnik da svako veliko mjesto ima mnogo malih priča.
U Splitu se susrijećemo sa slikarom Zvonimirom Mihanovićem i Joškom Belamarićem, istaknutim istoričarem umjetnosti, konzervatorom i piscem o kulturnoj baštini. Poslije šetnje gradom radujem se prilici da ih slušam. More, brodice i kamene građevine koje smo posmatrali nalaze svoje mjesto i u njihovom radu, kroz slikarstvo, istraživanje i zaštitu nasljeđa. Mihanović je prepoznatljiv po hiperrealističkom slikarstvu dalmatinskih lučica, brodica, pučine i obalnih mjesta. Njegova djela predstavljana su i u galerijama Findlaj u Njujorku, Palm Biču i Čikagu. U tim slikama privlači me pažnja sa kojom se posvećuje odrazu na vodi, svjetlosti uz kamenu obalu i miru usidrene brodice. Pred takvim prizorima pogled se zadržava. Poslije splitske luke lakše mi je da razumijem koliko se toga može otkriti u motivu koji svakodnevno gledamo, ako mu se strpljivo vraćamo.
Joško Belamarić godinama proučava i čuva dalmatinsku umjetničku baštinu. Autor je brojnih knjiga i studija o dalmatinskim gradovima, srednjovjekovnoj i renesansnoj umjetnosti, a njegov rad obuhvata i uređivanje časopisa „Mogućnosti“. Vodio je tim koji je radio na restauraciji renesansne kapele blaženog Ivana u trogirskoj katedrali, poduhvatu nagrađenom priznanjem Europa Nostra 2003. godine. Iza tih podataka stoje godine istraživanja i odgovornosti prema djelima koja su nam povjerena na čuvanje. Raduje me susret sa čovjekom čiji je rad pomogao da ih bolje razumijemo i sačuvamo. Slušam Mihanovića, pa Belamarića. Lijepi su to razgovori, kojima bih rado ostavio još vremena. I inače malo govorim. Kulturu razgovora razumijem kao poštovanje sagovornika, kao spremnost da ga saslušam i ostavim mu prostor da svoju misao dovede do kraja. Nemam potrebu da sebe stavljam u prvi plan. Želim da čujem, zapamtim i saberem ta zrnca mudrosti ljudi koji su toliko godina posvetili umjetnosti i nasljeđu. Takvi razgovori čine mi ljude bliskima. Sa njima je lako podijeliti i sopstvenu brigu za kulturu, a da pritom najviše poželim da nastavim da slušam. Uz Zvonka, Mihanovića i Belamarića, misli mi se vraćaju i Cetinju. Śetim se Tina Ujevića, rođenog u Vrgorcu, koji se u Splitu školovao i kojem se kasnije vraćao. Njegovi stihovi iz pjesme „Odlazak“ bliski su mi upravo na putovanju:
„Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga.“
Čitam ih kao putnik koji, upoznajući tuđi zavičaj, jasnije osjeti i vlastiti. Pred očima mi je Split, a u mislima cetinjsko jutro iz kojeg smo krenuli. U tim slikama ima mjesta i za ljude koje tek upoznajemo. Poželim da se jednom i naši današnji sagovornici nađu sa nama na Cetinju, da im uzvratimo pažnju i gostoprimstvo. Na kraju odlazimo na zajedničku večeru. Prija mi pomisao da ćemo razgovor nastaviti za stolom, sa ljudima koji su mi tokom ovog susreta postali bliski. Put do Zadra još je pred nama, ali mi se sada ne žuri. Želim da ovo splitsko veče potraje, da još slušam i ponesem sa sobom poneku misao kojoj ću se vraćati kada ponovo budem na Cetinju.
Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik
Leave a Comment