Kao što je poznato, ne vjerujem da ćemo ikad osvojiti Mars, jer trenutno nemamo tehnologiju ni za odlazak na Mjesec, ali čuda ima, a i mašte, koja može biti korisna u doba Koronizacije.
Upravo tako, koronizacije, kao vida kolonizacije, kroz prizmu zamisli naučne fantastike.
Odiseja u svemiru je i onako, prema šupljim pretpostavkama okrugle 2020. godine u punom jeku. Posade “takozvanih“ Zengi i Hosovaca u jednom, a Udbaša i Kosovaca u drugom Muskovom svemirskom brodu 6.6. dvitisuće 6. godine spustile su se modulima na, za kolonizaciju spremni, Mars.
Jedni i drugi radili i gradili, pri tom i uspješno komunicirali, i iskustva izmjenjivali, iako su Zenge i Hosovci, na zemlji zvanoj Domovina, padali u nemilost okrutnog Sustava. Nije im bilo više mjesta ni u svemirskoj policiji, ni u transformiranoj vojsci Legionara “Federacije“. Većina je označena čipom nepoželjnosti,… kako bi to nekad davno zemljani rekli, nogirani su. Tomu je prethodila manipulacija tobožnjom pobunom generala, koji su uspješno nastavili trgovačko-intelektualne poslove, a neki prošli i kroz pranje mozgova, kako bi poslušni bili vraćeni u pokret za Balkanoslaviju, ograničenu na zapadni? dio od Vardara, pa do, isključno, Triglava. Uzalud vam trud svirači, ali nije vrijeme za svirku harmonika, kao poslije tragedije na Kornatima, ili one slično stavljene na program brisanja iz memorija, što se dogodila katastrofom hidroelektrane Dubrovnik u Platu.
Idemo na stvarni problem, koji se upravo događa na Marsu.
U obije dvije kolonije uvukao se, pored crva sumnje, i jedan crv s virusom zvanim Korona.
Kako su izostale komunikacije zbog udaljenosti mišljenja, nepovjerenja, i povijesno opravdanih razlika… svaka od svemirskih kolonija, u panici i strahu, isključivo sluša svoje vođe. Tako su stare vođe Zengi i Hosovaca odlučile napraviti sve da se život i rad na postaji nastavi uz primjenu najstrožih mjera sigurnosti. Našavši se pred izazovom, skupa s generacijom novopridošlih dragovoljaca, njih 1.111, odlučili su nastaviti gradnju novog bloka zgrada za mlade i veterane, pojačati proizvodnju hrane u staklenicima, i tako povećati količinu kisika, udvostručiti filtraciju vode, i druga električna turbina u postrojenju Novi Plat napokon je proradila. Ljudi su shvatili stanje, i onako već navikli na gušenje od strane režima.
Udbaši i Kosovci pod vodstvom starog Manole, malo su kasnili s mjerama, ali kad su zauzdali stanovnike kolonije, popularno zvane ovce, nije bilo šale. Uveli su red uskoro do razine crveno, u prijevodu… visoka diktatura. Sva proizvodnja, pa i ona trodimenzionalnim printerima, osim nužnih kaciga i vizira je stala. Staklenici su stavljeni pod nadzor, što je raslo raslo, slano jezero su prepustili Talijanskoj koloniji, i ostavili sebi koliko mogu u njega unić do brade, tako da je ono nešto preživjelih ribara, pod prismotrom, lovilo na crve gomnjare, dovoljno za spomenutu istu elitu. Gradnja novog lijevog bloka za mlade i islužene veterane također je stala. Svi stanovnici Manoline kolonije su, pod prijetnjom relativno smrtonosnog virusa, utjerani u tzv. domove kapsule, naselja zvanog Agenda 21. Nitko nije smio izlaziti zbog opasnosti od širenja zaraze, osim po reducirane obroke, a mnogima je na čipovima, zabijenim u zapešća, ponestajalo kredita za nešto kvalitetniju hranu od kalifornijskih crva, kojih je bilo sve manje, kao i salate i voća. Na kapaljku. Mnogi su na šarenim tableticama. I tako je vrijeme prolazilo, stanje sve teže, doduše intermarsneta (pandana zemaljskom internetu) u neograničenim količinama žutila, dok se bilo kakvi promišljajući sadržaji na domaćim portalima, do završetka Koronarne prijetnje, ne objavljuju. Svi superpametni komunikatori (nekadašnji mobiteli) se prate, dočim se neki pomakne opas(a)ni svemirski stražari kreću, a kako su ekonomske mjere postale neučinkovite, prešli su na korištenje popularne mjere “indijski štap“. Zbog čega se ne uvede praćenje jeftinim Kineskim dezinficiranim narukvicama samo za one u izolaciji ne smije se ni pitati. Uveden je potpuni red, broj podleglih virusu je mali, nema veze što su želuci (naravno ne svi) prazniji, to je kažu dobro jer manje smrdljivog ljudskog otpada, koji se inače u staklenicima koristio za gnojidbu. Ljudi tanje pišaju i da prostite. Manje je ljubavi, 1666 dragovoljaca smještenih u dvoranu “Arena“ su spali na njih 1333 preživjela, čeličnog zdravlja, ali skoro, bez hrane, a pomalo i vode, više su ludi neg pametni. Svako malo se sukobe s brojnim nahranjenim stražarima. Vidite i sami što se događa.
Za to vrijeme, u također osmišljenoj, koloniji Zengi i Hosovaca, pod vodstvom Hrvoja Hrvatinića, ljudi proizvode, okopavaju, grade,… radi se pod gas maskama, do duše mjesto 8, muškarci 4, a žene 2 sata dnevno. I onako je onih preostalih 4-8 sati, u doba tzv. blagostanja, prolazilo u dokolici nepotizma, korupcijskih i kriminalnih dogovora, i njihove realizacije. Radilo se zdušno, vrtovi su povećali proizvodnju hrane, usto je i nešto zapuštenih oživljeno. Svinje su vraćene u svoje nastambe, ovce i koze u eksperimentalnom arboretumu napravile čudo, mali raj pun vegetacije, žuka i oštrika do pasa, pšenice ko u priči, kukuruz visoko porastao, možete zamisliti. Farma krava i mlijekara proradili u Novoj Konavliji. Do duše nešto je braće i sestara završilo pod zemljom, u jednakom broju, kao i u drugoj koloniji, praktično ni manje ni više. Ali u Hrvatinića puno male djece, malih nam tića sokolića. Prestale su i čarke oko slanog donedavno jezera, koje je proglašeno gospodarskim pojasnim morem. Nakon incidenata s Talijanskim ribarima, a i njihovom svemirskom pomorskom stražom, došlo je do dogovora o uzajamnoj suradnji i poštivanju granica. Do duše, mogu kontrolirano i loviti ribu u našem za to određenom manjem konfinu, ali iskrcavaju je u Novoj Puli na vagu i uplaćuju nam PDV, a riba se vozi kopnom u Novi Trst. Prst me zabolio pišući i dakako da bi rečenice trebale biti kraće, misli jednostavnije, ali dragi čitaoče, neka se prže, neka se muče razumjeti, ono što je Tebi već odavno jasno, dovoljno da odabereš bolju koloniju, jer ništa drugačije nije ni na Zemlji, ni u Domovini. Ne može se i jare i pare, ne postoji žrtva bez žrtve, niti udarca bez mudrih staraca. Trebamo ih zato čuvati i slušati, ali i život bolji mladima omogućiti, i da ih bude, i da ostanu. Nemojte ni pomisliti na odstup, niti se neki mogu ponadati mom pesimizmu. Vratit će se laste, kojih začudo još nema (na žalost stvarno), slavit će se Zenge i Hosovci prizemljeni na svoju Grudu, vođeni Hrvojem, i da prostite… zabit u stražnju rupu (zvanu i ropotarnica), ovaj galopirajući služnički proces.
Otvorit će Bog tvornice, hotele, okopati polja, vrtove, maslinike, vratiti moru ribe.
Misliš da će to napraviti bez Tebe, bez da ga Ti pozoveš, Ti koji ćeš otvoriti ponovo crkve uz njegovu pomoć. Neće ako od Njega ne ištemo, jer oni, koji ne traže, sami su sebi, u svojoj sebičnoj bahatosti dovoljni, makar bi se probuđeni u stvarnosti mogli osjetiti… jadni.
Dan dolazi, nikome se ne sveti, nikome ne prijeti, otvara mogućnost, daje priliku… da pored Domovine izgradimo i Državu. Država mora funkcionirati u svim segmentima života i rada, ne samo u policijsko restriktivno zabranskim.
300 Hrvatskih Leonida (“Spartanaca“) podiglo bi Hrvatsku prema Nebu ostavivši je rajem na Zemlji, takvom kakvu nam je dragi Bog dao. Živjela slobodna, neovisna, suverena, samostalna Hrvatska u Europskoj ZAJEDNICI Naroda.
p.s. Ovako i onako će nam uvaliti nove kredite, ali ako se ne bude radilo, i ako se Država “zaustavi” i ostane na “djelovanjima“ ograničenjima i neslobodama, onda to ide u korist bjelosvjetskih gangstera i krojača Novog svjetskog ropskog poretka. Da se nas pita, sigurno bi ovo bio trenutak renesanse i novog početka, ali za sad tome nije tako. Kao da se nađeš u okruženju ondašnjih JNA velikosrpskih četnika koljača, i trebaš donijeti odluku… ili ići u proboj i izgubiti dio braće suboraca, ili se predati i biti maltretiran, i najvjerojatnije sa njima svima, završiti… u jami. Onomad sam se našao i pred osobnom dilemom, spreman po potrebi sebe žrtvovati, pa i lišiti života… i zato… trebamo se odlučiti i boriti! Možda bi bilo nešto žrtava (ima ih i ovako), ali ako se predamo, i dignemo ruke, to neće rezultirati izbjegavanjem susreta, oči u oči s istinom i pogibelji (puno većim patnjama i nemoći), koja bi mogla biti značajno golema sutra, doduše s zadrškom ponuđenog životarenja u lažnim snovima. Jasno, i u ono vrijeme su nas namjeravali obeshrabriti, a i Dubrovnik predati, ali žilav je ovo Narod, pogotovo njegovi sinovi sokolovi. Vidjet ćemo. S Božjom pomoći.
Budite zdravo i dobro svi, prije svega vi, koji u ovom trenutku liječite, pomažete, čuvate i pazite slabije, naročito one ugrožene od tihe pogibelji.
Marko Mujan, mag.pol.
Leave a Comment