Zanimljivo je da se rijetki bave koncentracijskim i drugim logorima Titovih partizana u II. svjetskom ratu, ali i nakon njega! O njima se ne uči u školama, iako postoje i knjige, koje dokazuju da ih je bilo. O njima se ne snimaju ni filmovi. Zašto? (A svi se, tobože, zalažu za istinu.) Pa, istina je i to da su jugoslavenski partizansko-komunistički logori bili strašna mučilišta, kojima su bili ravni jedino oni u Rusiji! Ne, o tome se ne govori, zar ne drugovi partizani, ali i tzv. hrvatski povjesničari?
Stoga, kako bilo da bilo, radi istine, povremeno treba podsjetiti i na te logore, jer u ratu ništa nije crno ili bijelo, kako nam to i danas pokušavaju nametnuti yugo-komunistički povjesničari, ala Klasić i drugi, koji su se zadnjih godinama namnožili kao gljive poslije kiše!
Tek dio istine o tim logorima možemo pročitati i na stranicama Hrvatske enciklopedije. (Bolje išta nego ništa!). Dakle, prvi koncentracijski logor na partizanskom području -pišu oni- otvoren je u prosincu 1943. na području Like (Otočac). Nakon toga, kako se približavao kraj rata, počeli su se brzinom munje otvarati brojni logori u kojima su bili smješteni pripadnici poraženih vojnih postrojba te velik broj civila na temelju optužbe da su “neprijatelji naroda“ tj. nove komunističke vlasti…
To drugim riječima znači da tko nije bio za Tita i partiju, bio je za – logor! U Hrvatskoj su partizani i komunisti otvorili brojne logore, a bili su prolazni, sabirni, radni, kazneni i – logori smrti. Nitko još do danas „ne zna“ gotovo ništa o tome što se tamo stvarno događalo, koliko je ljudi stradalo ili pobijeno. Bila je to, ali, na žalost, i ostala, „najveća“ tajna Tita i partije. Tko se zanimao o ovoj temi također je ubrzo završio u jednom od logora, što je značilo i gubitak građanskih prava. Tito je, kao diktator, putem svojih zločinačkih službi (KOS, Udba…) uveo takav strah među ljude da se mnogi još ni danas ne usude govoriti, jer se valjda boje da se Tito – „ne digne iz groba“! Da poludiš, ali je tako! No, samo u partizanskim logorima u Valpovu i Krndiji, koji su djelovali do 1946., od iscrpljenosti, maltretiranja, gladi i tifusa stradalo je oko 1o tisuća ljudi, a prema nekim pokazateljima i daleko više. Nitko zbog toga nije odgovarao.
Partizanski logori djelovali su navodno do 1953. Međutim nakon zatvaranja logora, bez suda i suđenja, većina Titovih zatvorenika nije puštena kućama, već je bila upućivana na prisilan rad, o čemu je znao i mogao je svjedočiti, samo da ga se pitalo, i pok. Josip Manolić, ali i Ivan Fumić Prisilan rad bio je mnogo gori i brutalniji nego onaj u logorima. To što su radili „pobjednici“ sa svojim protivnicima, to se uistinu teško može i opisati.
Najbrutalniji komunistički kazneni logor bio je – Goli otok. Dovoljno je bilo da vas je netko prijavio da kod kuće imate sliku ili da ste samo, nakon 1948.,spomenuli druga Staljina, koji im je u II. svjetskom ratu bio jedan od najvećih uzora, (sic!), obvezno ste, da još jednom ponovimo – bez suda i suđenja – završili u ovom stratištu i mučilištu. Tamo je bio i iznimno veliki broj Hrvata, kojima su komunistički zlotvori doslovce – oprali mozak. To su činili i nakon Titove smrti. Pored Golog otoka, ne smijemo zaboraviti ni na Staru Gradišku i Lepoglavu.
A, mnogi i dalje „navijaju“ da se vrati Trg maršala Tita u Zagrebu!?
Dakle, pored Jasenovca, gospodo i drugovi, očito su postojali i neki drugi koncentracijski logori, pa je vrijeme da se više sazna i o njima, baš kao i o najzloglasnijim logorima koje su Srbi otvarali tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata (u Hrvatskoj, BiH i Srbiji), a o kojima također djeca ne uče u školama, niti se tzv. hrvatski povjesničari ozbiljnije bave ovom temom.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
Leave a Comment