Priznajem teško je ostati ne potresen događanjima u ovoj još uvijek ne prošloj godini, koja se cijedi nevoljom do samog završetka, s nadom u nama da će sa sobom odnijeti sve zlo, ali što se natovari, to i dalje nose na leđima oni, koji su najniže u prokletoj im piramidi.
Evo nam odmah političara s vrha, kad je vrijeme žalobno za tišinu, da dignu moral i pokažu suosjećanje, napokon “bez” međusobnih prepirki i nadmudrivanja za skretanje pozornosti u očuvanju vlasti, a afera kao u priči. Nije ih lako zataškati, ali izbaciti ih središta, rascentrirati, prepustiti zastarama, e za to je uvijek vrijeme, i to bolje što je stanje gore.
Punih 40 minuta ni hitna pomoć, ni ostale službe, nisu stigle pomoći djevojčici, čak i kad su neki prošli nisu stali, već produžili, kaže Čovjek, koji joj je tih 40 minuta pokušavao pomoći reanimirajući je. Jeste ga vidjeli u Dnevniku, barem “nacionalne“ javne dalekovidnice. Ja nisam. Vidio sam visoke face i dovoljno udaljenu Majku, koja je ridala u suzama i glasno vapila nad sudbinom djeteta. U djeliću kadra možda oca, ili možda nekog muškarca tko je “puknuo“ od tuge. I dvije upaljene svijeće. Šute, tiho su, ne progovaraju, ali u čovjeku i nakon što one ugasnu… Gori. Svaki dan u nekima gori, i oni ne čekaju da se upali svijeća da bi vidjeli što nam se sprema. Koliko života se raselilo s ovoga kamena na zemlji Hrvatskoj, koliko te zemlje prodalo, koliko nafte i plina nastoji predati šaptom, podzemlje isušiti, vodu zagaditi, i onda se i potresima i bolestima čuditi. Prazna bačva se rasuši, s vremenom oslabi i propadne. Čak i visoki stručnjak za “fosilna“ goriva, koji je tvrdio da su pod zemljom nepresušna, nedavno napokon pametno progovara, i kaže kako nije pametno to što se naftna polja i škriljevci daju u “najam“… i da naftu i plin ispod naše zemlje nije dobro prepustiti strancima vaditi ovako na veliko i do besvijesti. Eto naš česti gost, praktično i domaćin u Dubrovniku progovorio je razumno. Možda i Mama, koja stiže iz EU-Ropske očisti grijehe Srđa, Omble, Garaže i pune joj kasice prasice, u potresu jada i bijede, u kakvom je i Dubrovnik pomuženi onomad bio. A i sad, od kad je milosna gore daleko, sve cvijeta i raste. Kud nju jadnu baš sad dopalo da avanca na dobrim djelima, što su praizvela zlo i naopako naivnima. Neki su akužali, ali igra je ovo od lišina, ter će je se obadati prije ili kasnije. Ja i ovaki smo im je na vrijeme skonsumavali, ali možda dođe doba da im pomožemo onoliko kolik i oni nama, kad je grmjelo i zvono za Grad zvonjelo. Uvijek je vrijeme da se stavimo skupa za dobro sviju. Pustite me onih, koji od izbora do izbora čekaju i okupe se različiti skupa u kolo, s vjerom i bezvjerni, ne bi li došli do vlasti slasti, kolača.
Nije vazda doba u dugo i široko, a ni puno govoriti, kad je vrijeme suzi pomoći, a tolike vidimo spremne dati ono što im je ostalo. Najviše mladost našu, koja bi išla za Petrinju, i čujem i vidim. Njihova volja i tuga pretvorena u želju da pomognu, na žalost, niti je organizirana, niti od sustava podržana. Vratite im vojni rok, civilni rok, naučite da služe za Domovinu. Vodit će ih možda oni, koji prve crte tijekom Domovinskoga rata nisu vidjeli, ali nema veze, jer i srce mlado će ih voditi, a ono nikad ne griješi. Da završimo, ali i ne samo o pogubama potresa.
Narod nakon trešnje šuti i pomaže, dok fukare govore o obnovi Hrvatske, koju iseliše skupa s onima što je potiho prisvajaju.
Marko Mujan
Leave a Comment