Jedan dio Hrvata koji su godinama živjeli i radili u inozemstvu nije samo sanjao već se i borio za slobodnu, samostalnu i demokratsku hrvatsku državu. Tu svoju borbu, poput Zvonka Bušića, krvavo su platili. Međutim, ti i takvi, istinski domoljubi danas se ne mogu naći ni na jednom popisu hrvatskih branitelja. Osim što su bili prisiljeni napustiti svoju domovinu, zbog svojih ideala često su i vani bili zatvarani i proganjani poput zvjeri. I ne samo oni već i cijele njihove obitelji.
Čuvena hrvatska legenda – Zvonko Bušić- Taik (Gorica, BiH, 23. siječnja 1946.- Rovanjska, 1. rujna 2013.), nije se nikako mogao pomiriti s činjenicom da Hrvatska nije slobodna, da je u sklopu Jugoslavije.
I on je, kao i mnogi drugi, već tada znao da nikada ne će biti slobodne Hrvatske bez rata, odnosno borbe.
Zvonko je u Beču upoznao svoju buduću suprugu Julienne Bušić Schultz. Ona se također vrlo brzo uključila u rad hrvatske političke emigracije i na nagovor Zvonka, na Dan Republike (tadašnji praznik SFRJ) 19. 11. 1970. s prijateljicom je s nebodera na zagrebačkom Trgu Republike (današnji Trg bana Jelačića) bacala letke antijugoslavenskog sadržaja.
Nakon toga više se nikada, baš kao i njezin suprug, nije pomirila s Hrvatskom u kojoj su vladali Tito i Partija, i u kojoj se optuživalo, zatvaralo pa i ubijalo ako nisi bio na njihovoj političkoj liniji.
Skupina hrvatskih političkih domoljuba (Zvonko i Julienne Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić) 10. rujna 1976. otela je putnički zrakoplov Boeing 727 TWA 355 na letu od New Yorka do Chicaga sa 76 putnika, s namjerom da iz njega bace letke nad Londonom i Parizom, u kojima su objašnjavali hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji…..
Sve ostalo je povijest!
No, sve smo mogli vjerovati, ali da će taj čovjek učiniti suicid – to nitko nije mogao ni sanjati, tim prije što je samo dan prije toga (u Udbini) bio s onima koje je volio i koji su ga voljeli.
Nešto je očito krenulo po zlu. Navodno se nije mogao pomiriti s hrvatskim kameleonima, koji su jedan dan na svečanosti dolazili sa hrvatskom značkom na reveru, a odmah potom, drugi dan, na drugu, s Titovom slikom (Milan Bandić i sl., op.p.)..
Nakon dolaska u Hrvatsku, Zvonko se angažirao i na političkoj sceni. Ali i tu se nažalost brzo razočarao.
- Angažirao sam se politički jer sam želio suzbiti apatiju koja je zahvatila Hrvate, a eto, nakon svega, apatija je, čini se, zahvatila i mene. Stoga se povlačim iz politike, jer ne želim ni na koji način doprinijeti daljnjem usitnjavanju domoljubnih političkih snaga u Hrvatskoj – govorio je još 2011. te dodao da je sve više svjestan da pojedine političke elite naš narod i državu vode u propast.
Nakon prerane smrti posthumno smo mu, na moj poticaj, dodijeli i braniteljsko priznanje – Veliku zlatnu plaketu – Da se ne zaboravi (2015.). Tada su u prepunim Domom zagrebačke Specijalne policije iz Domovinskoga rata, pored mene o njegovoj žrtvi i životu govorili i Tihomir Dujmović, Ljerka Pavić, Dunja Vatovac…Priznanje je primila njegova supruga, koja je uz ostalo rekla:
- Hvala svima od srca… ovo priznanje je dragocjeno ne samo meni osobno i Zvonkovoj obitelji, nego svima koji su ga poštovali, cijenili i voljeli. Priznanje je potvrda, kako me ljudi uvjeravaju, da Zvonko nikada ne će biti zaboravljen, da će biti vječan uzor drugima, u svojoj ljubavi za Hrvatsku, svom domoljublju, svojoj spremnosti dati, sve što je imao dati, pa i vlastiti život, ako treba, u ime vječnih, časnih ideala….
Posljednje izgovorene riječi prije spuštanja Bušićevih posmrtnih ostataka u grobnicu bile su njegova prijatelja fra Joze Grbeše, pročitane iz pjesme koje je fra Grbeš uputio sudionicima pogreba.
- Za jednog od posjeta tebi Zvonko u američkom zatvoru, rekao sam sebi, preko puta mene sjedi čovjek koji je čisti ideal. Tvoj ideal bila je Hrvatska, za koju si živio i samo o njoj mislio- zapisao je fra Grbeš, čije je pismo čitao jedan od Bušićevih prijatelja.
Na lijes je prvo bačena zemlja sa groba Zvonkovih roditelja u rodnoj mu Hercegovini, u Gorici…
A na njegovu spomeniku, na vječnom počivalištu, i danas se može pročitati ovo:
- „Za one koji su pali u borbi za domovinu nikada ne reci da su mrtvi. Oni su heroji i oni će za nas uvijek biti živi. U budućnosti, kada vi budete uživali blagodati i ljepote Hrvatske domovine i slobode, malo tko će se sjetiti koliko znoja, suza i krvi je proliveno za tu vašu slobodu… Zato…, zastani, sjeti se i izmoli kratku molitvu za one vrle domoljube koji su patili i ginuli da bi Hrvatska živjela. Moja osobna sudbina bijaše takva da sam ostvarivanje mojih snova o slobodi morao doživjeti na robiji. Zbogom prijatelji,…čuvajte našu domovinu Hrvatsku.“ (23.1.1946.-1.9.2013. Zvonko Bušić Taik).
Predsjednik RH relativno često s ponosom „kiti“ s odlikovanjima neke od zaslužnih Hrvata. Ali, nikada se ne sjeti i velikog srca Zvonka Bušića, koje i na posljednjem počivalištu kuca za jedinu i vječnu – Hrvatsku!
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
Leave a Comment