Ne treba suosjećati s državama koje trpe islamistički teror…

Što je to suosjećanje i kako bi ga opisali?

Zaslužuje li svatko da suosjećamo s njim u teškim trenutcima i čini li nas manjak susojećanja lošim osobama?

Vjerujem da vam je naslov sam po sebi pomalo kontroverzan, no pogledajmo stvar iz nekog drugog kuta.

Posljednjih dana mnogi od nas stavljaju one popularne oznake “#prayforfrance” ili sada “#prayforaustria”. Te oznake nisu ništa drugo osim licemjerja ljudskih jedinki koje pokušavaju pažnju privući lažnom humanošću. Obratite li pažnju malo bolje, shvatit će te da su isti ti ljudi nedavno stavljali oznake “#refugeeswelcome” ili “#stopislamophobia”, a onu nesretnu “#blm” neću niti spominjati iz razloga što je svijet iz lažnog susosjećanja prema crncima postao globalna trgovima gluposti.

Naši vrli humanisti, liberali, čak i nakon ovih krvavih napada terorističke činove ne povezuju s islamom, ne generaliziraju, već na sve načine te krvave pohode prikazuju kao činove neuravnoteženih političara.

Zamislite situaciju da je umjesto islamističkog dotepenca, automatskom puškom u blizini sinagoge krvavi pohod počinio mladi Nijemac?

Situacija bi danima bila aktualna, a sve “humanitarne” antifašističke udruge bi bile na nogama, u pomoć bi im naravno prskočile frustitane homo skupine, nepismeni tamnoput pojedinci, kao i svaka druga nesposobna “manjina” kojoj je jedina životna zanimacija uništavanje poretka, naravno primanje socijalne pomoći je na prvom mjestu.

Takve skupine danas stavljaju popularne oznake, ili jednostavno na profil stave sklopljene ruke uz prigodnu zastavicu.

Da u njima postoji samo mrvica morala, kompletna lijevo liberalna scena bi počinila kolektivni hari kiri na glavnim gradskim trgovima, upravo iz razloga jer su oni Europu napučili eksplozivom iapod burke i brade.

Nema smisla suosjećati s nekim tko je stoljetnu tradiciju prodao za multikulturalno društvo, iako je bio upozoren na to da je isto pogubno po civilizaciju. Danas zato u francuskim školama imate priliku vidjeti zaostale jedinke koje su preko Mediterana doplutale do Pariza, od kojeg su naravno napravili džunglu. Neki su afričku savanu zamijenili Londonom, Bečom ili Berlinom gdje danas provode šerijat, tuku europljanke zbog prekratke haljine ili jednostavno siluju slučajnu prolaznicu.

Smijali smo se svi Boratu u Americi, no Europa je danas preplavljena milijunima bića za koje je gospodin Borat doktor nauka, humanist i nuklearni fizičar.

Europa je nažalost dobila Švedsku kao primjer. Država koja je bila sinonim za demoraciju danas sliči na kavez nakrcan pobješnjelim krvoločnim zvijerima koje u glavi imaju polumjesec i zvijezdu, a vanjšina im više vuče na primate nego na ljudsko biće.

No, ruku na srce, Šveđani su htjeli biti napredni baš poput Francuza, pa sada jedu plodove svog napretka.

Situacija s Austrijom je slična, a i majka Njemačka ih slijedi.

Zanimljivo je to kako se ovakve scene ne događaju u Mađarskoj, Poljskoj ili Slovačkoj. Izgleda da pravi europski političari, baš poput naprednog bijelog čovjeka, unaprijed reagiraju na problem i jednostavno postave žicu i vojsku na svoje granice. Ti ljudi jednostavno drže do svojih običaja, vjere i domovine, a napredak vide jedino u demografskoj obnovi svojeg naroda, naravno bez bliskoistočnih, kao i tamnoputih primjesa.

Takve države trebaju svima biti uzor, jer one ne trebaju suosjećanje, već divljenje.

Na ovaj problem smo bili upozoreni prije sedamdeset godina, kada se jedan čovjek sam sukobljavao s nosatim plemenom, jer je prozreo njihov podmukli plan uništenja Europe, kao i europskog stanovništva. No, narod koji je neuk nije zaslužio ništa bolje nego nestati u vrtlogu prividne demokracije, kao i vlastite nesposobnosti. Ljudi koji se prodaju kako bi udovoljili trendovima ne trebaju suosjećanje, već trebaju biti prepušteni sami sebi, tek tada će se uspavani duh naroda probuditi i tada narod možda i ustane i vrati se na staze stare slave.

Suosjećanje je put u smrt, jer sjetitte se, nekada ste svi susosjećali s nekim navodno jadnim izbjeglicama koje su od Europe napravile klaonicu.

Iva Svaguša