By U Hrvatskoj, danas, najveći broj škola, ustanova, trgova i ulica nosi ime – Vladimir Nazor!
Čak i Osnovna škola u Škabrnji!
Nitko, vjerujemo, nema ništa protiv rodoljubne poezije Vladimira Nazora (Postire na otoku Braču 1876. – Zagreb 1949.). Ali, dok nam s jedne strane ovaj pisac nudi prekrasne stihove o hrvatskim kraljevima i gradovima, s druge imate pregršt njegovih pjesama o Titu, partiji i slobodi koje su djeca u školi morala učiti i napamet, a koja su itekako služila, uz ostalo, i za uzdizanje kulta Josipa Broza kao „najvećeg sina“ naše domovine. Tako je u vrijeme komunizma malo tko spominjao Nazora po pjesmama Kralju Zvonimiru, Petru Svačiću ili Tomislavu. Tada su naši (ili bolje rečeno njihovi) kritičari veličali njegove pjesme poput „Titov naprijed“. Jednom riječju, i ovog se puta dogodilo ono što se događa u cjelokupnoj hrvatskoj povjesti, da svatko od svakoga uzme samo ono što mu u određenom trenutku odgovara, a prešuti sve ostalo. Danas, primjera radi, tek uzgred se ističe kako je godine 1942. ovaj književnik s pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem preko Kupe prešao partizanima te je tamo objavio i „Pjesme partizanske“. U ratu je bio predsjednik Izvršnog odbora ZAVNOH-a, a nakon rata predsjednik Prezidija hrvatskog Sabora. Ne zaboravlja se ni da ga je na zagrebačkom Mirogoju ispratila beskrajna povorka štovatelja, odnosno da je pokopan uz najveće državne (komunističke) počasti (kao Miroslav Krleža). Nu, istina je da se ovaj hrvatski i jugoslavenski književnik pod kraj svoga života potpuno stavio u službu boljševizma Titovih komunista, da je pisao i ovakve stihove, koji su ga proslavili: „Uz Tita i Staljina dva junačka sina, nas neće ni pakao smest, mi dižemo čelo, mi kročimo smjelo i čvrsto mi stiskamo pest!“. Zatim, mnogi se sjaćaju da je i prijetio smrtnom kaznom i konfiskacijom imovine svojim kolegama piscima i umjetnicima, odnosno da je još 1944., kako je objavilo „Hrvatsko pravo“, napisao: „Tko je radeći za neprijatelja vršio agitaciju ili propagandu rječju, djelom ili pismom, naročito književnošću i umjetnošću kažnjava se smrću, a samo u slučajevima vrijednim naročitog obzira prinudnim radom i gubitkom građanskih prava, proglašavanjem za neprijatelja naroda te konfiskacijom imovine“. Kad je „malenim, trošnim čamcem“ otišao preko Kupe Titovim partizanima, istoga je trenutka zaboravio i što je radio i pisao koji mjesec ranije! A dovoljno je samo istaknuti kako je Nazor zajedno sa svojim velikim prijateljem i suborcem Ivanom Goranom Kovačićem objavio niz pjesama i u knjizi „Hrvatska Domovina“, koja je tiskana 1942. „na čast Poglavniku, na dar ustaškoj mladeži, o prvoj godišnjici Nezavisne Države Hrvatske“, a kojoj je nakladnik bilo „Zapovjedništvo ustaške mladeži, Odjel za promičbu“. U toj knjizi među ostalim objavljena je i pjesma s nazivom „Poglavnik“ Cvjetka Škarpa, za koju mnogi vjeruju da joj je pravi autor – Vladimir Nazor. Drugim riječima, i Nazor se okretao kako vjetar puše. Partizani su oduševljeno dočekali starog pjesnika, a on se vrlo brzo snašao u novoj sredini, jer mu preokretanje kaputa ni ranije nije bilo strano. Kako je nekada lijepo pisao o kraljevima i banovima, tako je sada još ljepše pisao o Titu, Staljinu i partizanima. Tito ga je postavio i na najviše partijske dužnosti, tako da je na ovaj ili onaj način proganjao i političke protivnike, te i brisao iz svih knjiga one koji nisu bili na strani pobjednika. Tražio je da se u Zagrebu maknu mnogi spomenici, a ostave samo oni podobni. Može li se to zaboraviti? Uče li i o tome djeca u školi? Kad su došli na vlast, partizani su obično po hitnom postupku vješali svoje protivnike, a tako je završio i dr. Mile Budak. Pravo je čudo što to nisu uradili i sa zagrebačkim nadbiskupom, blaženim Alojzijem Stepincem. On je nepravedeno suđen i osuđen 1946., kad je Nazor bio među najistaknutijim političarima! Je li tada mogao dići svoj glas, je li mogao otići Titu, kao Krleža za Tuđmana, i tražiti da ga se ostavi na miru, odnosno da mu se „ne pakuje“? Mogao je! Što tada nije napisao i pjesmu koju bi posvetio Stepincu, kao što je napisao prekrasne stihove Branimiru, Ratimiru, Trpimiru…? Blaženi Alojzije Stepinac, na žalost, suđen je po jednome od zakona koji je potpisao nitko drugi nego – antifašist Vladimir Nazor, kao prvi predsjednik Sabora Narodne Republike Hrvatske, nakon II. svjetskog rata. Za te i mnoge druge zasluge (sic!) ime Vladimira Nazora danas nosi i najvažnija hrvatska državna kulturna nagrada! Po njemu se, kako već rekosmo, i dalje zovu brojne škole, ulice i trgovi. I onda neki kažu da je Tuđman bio osvjetoljubiv, da je mrzio one iz bivšeg sistema…, a mi ne možemo ni zamisliti da bi ovi današnji politikanti „crveni, crni ili zeleni“ kad bi došli na vlast potpisali Ukaz da najvažnija državna kulturna nagrada nosi ime nekog tko je bio blizak Tuđmanu i hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu. Za to bi, ako ništa drugo, Sabor Republike Hrvatske trebao poništiti Ukaz o proglašenju Zakona o „Nagradi Vladimir Nazor“ (donijet 1991.) i tu nagradu za životno djelo nazvati imenom nekog istinskog hrvatskog pjesnika!
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
