By Humanitarki Diani Budisavljević Srbi su ovih dana podigli spomenik u manastiru u Jasenovcu. Postolje spomenika izrađeno je od granita, dok je bista od bronce. Na obilježju se nalaze i četiri brončane spomen ploče sa natpisima na ćirilici, latinici, engleskom i njemačkom jeziku.
Ova je žena navodno iz ustaških logora u vrijeme II. svjetskog rata spasila na tisuće ljudi, prije svega djece, o čemu je snimljen i kontraverzni igrani film.
Međutim, nije jasno još ni danas kako je ona gotovo sama u vrijeme rata uspjela iz ustaških logora spasiti toliku djecu, žene i starce, kao da u logorima poput Jasenovca nije bilo ograde i kao da se tamo mogao šetati tko je god želio, i spašavati koga je god poželio.
U povodu ovoga, netko je u svojem komentaru napisao i ovo: „Diana je bila kao James Bond 007. Letjela je zrakom noću i izvlačila djecu da ne vide vlasti NDH i redari na ulazu.“
Notorna Diana, rođena je u Austriji, ali je čitav II. svjetski rat provela u Zagrebu sa suprugom-liječnikom (pravoslavcem), živjela u udobnom stanu i cijelo se vrijeme gotovo neometano bavila pomaganjem logoraša i djece koja su bila zatočena u najgorim ustaškim logorima.
Nitko joj ništa nije mogao (James Bond!).
Od 1941. do 1945. uz nekoliko suradnika, kaže priča, uspjela je iz ustaških logora spasiti 10.000 dječaka i djevojčica, a u tome su joj pomagale i vlasti NDH! (Sic!).
Da pukneš od smijeha.
Nikome još ni danas nije jasno kako je bilo moguće tijekom cijele vladavine NDH šetati Zagrebom i Hrvatskom, prikupljati i slati pomoć u velikim količinama, primati „bezbroj“ pisama, odlaziti u ustaške logore (kao na izlet, s dozvolom vlasti!?) i iz njih izvlačiti na tisuće ljudi, što znači da su s jedne strane ustaše slale u logore „na tone“ pravoslavaca i djece, a s druge ih je Diana Budisavljević izvlačila van, kao po traci, organizirala im smještaj, pomagala u liječenju, spajala s obitelji…
U kojem to ratu ima?
Kad su primjerice Srbi u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata nevine Hrvate slali u logore ni jedan ih nije napustio, pobjegao, a kamoli da ih je neka žena spašavala.
Kako to?
Dakle, Srbi svako malo podižu nekim svojim junacima spomenike ili im odaju druge zahvalnosti, a što čekamo mi, Hrvati?
Zašto se, primjerice, u zagrebačkoj katedrali ili negdje drugdje ne podigne spomenik svećenicima i časnim sestrama i crkvenom osoblju koje su u vrijeme Drugog svjetskog rata, ali i nakon njega, bez suda i suđenja ubili partizani i komunisti, po nalogu Josipa Broza Tita i Komunističke partije? Zašto ni jednog od njih nije spasila neka budisavljević? A katoličke svećenike su ubijali i u Bosni i Hercegovini, na Križnim putovima, u šumi Macelj, jednom riječju gdje su god stigli.
Gdje je njihov spomenik?
U beogradskoj Borbi u veljači 1945., kad su komunistički partizani poubijali širokobriješke fratre, objavljen je članak prepun objeda i mržnje s naslovom: „Ustaški zlikovci u fratarskim mantijama“, a u kojem se naglašava da će „protiv koljača u fratarskim mantijama naša narodna vlast poduzeti potrebne mjere da našem narodu u Bosni i Hercegovini osigura miran i spokojan život“.
Treba li ovom neki od komentara?
Spomenik je zaslužio i Petar Perica, svećenik, autor jedne od najljepših crkvenih pjesama Blaženoj Djevici Mariji, „Rajska djevo, Kraljice Hrvata“, kojom Hrvati katolici u Hrvatskoj i dijaspori slave Majku Božju, a kojeg su također bez suda i suđenja ubili partizani na Daksi, otočiću nadomak dubrovačke luke Gruž, 26. listopada 1944., bez ikakvih dokaza krivnje.
Spomenik zaslužuju i na desetine tisuća Hrvata koje su komunisti sve do 1990. mučili, ubijali i protjerivali samo za to što su voljeli i ljubili svoju Hrvatsku.
Za velika djela Diane Budisavljević ne postoje dokazi, kao što postoje za nevino ubijene Hrvate, koje je već prekrila trava i šaš.
Vrijeme je da se počnu progoniti i komunistički zločinci, tim prije što još ni jedan od njih do danas nije sjeo na optuženičku klupu!
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91,.)
