Što je to što čini moralnog muškarca? Je li to skup nekakvih pravila koje postavlja društvo ili je to pak unutarnji osjećaj za pravdu iz kojeg proizlaze društveno postavljena pravila? Je li moral prirođen ili stečen, ili možda oboje?
Ako gledamo kroz povijest zakone koji su se provodili, a koji su se smatrali „moralnim“ jer ih je donosio upravo „moralni muškarac“ ili skup takvih istomišljenika, danas bismo rekli da su, u najmanju ruku, „fulali ulicu“. Time možemo zaključiti da društveni moral nije apsolutan, i upravo su zbog nekakvih neprimjera proizašle promjene koje mi danas uzimamo zdravo za gotovo. Međutim, i danas postoje zakoni koji nisu kreirani kroz prizmu morala i pravednosti, već isključivo kao svrsishodni obrok sustavu. Iz toga se može zaključiti da moralni muškarac nije onaj koji se slijepo drži svakog slova zakona i protokola, već onaj koji će preispitati sustav i kad on zakaže. A znamo da nerijetko zakaže. To hoće li ta borba završiti pod reflektorima društvenog priznanja ili će pak ostati u skromnoj tajnosti, upravo je ono što definira autentičnost morala.
Kako kolektivno, tako i pojedinačno, možemo reći da to baš i ne primjenjujemo, već se držimo kao „pijan plota“ one poznate cehovske solidarnosti, iliti kolegijalne solidarnosti, u kojoj je ono zlatno pravilo „riješimo to unutar kuće“ daleko, pa i još dalje od pravde i morala. Živimo okruženi raznim „klanovima“ koji će vrlo rado šutjeti o propustu svog kolege kako bi se sačuvao privid nepogrešivosti struke. No, ako si dio tog scenarija i progovoriš o nepravilnostima i pogreškama, odmah si „unutar familije“ etiketiran kao izdajnik koji prlja vlastito gnijezdo, iliti ruku koja ga hrani. To je onaj mehanizam kojim se štiti gnijezdo interesne skupine koja se nameće dobrobiti i volji pojedinca, gdje se moral mijenja za naklonost gnijezdu, gdje istina postaje povremeni neželjeni gost, umjesto poštovanog, usidrenog i tradicionalnog domaćina.
Možda pokoji primjer tu i tamo „iskoči“, i to samo kako bi iznimka potvrdila pravilo, a time i običnim smrtnicima ukazala na takozvanu funkcionalnost sustava. I tako, dok gledamo pozornicu i plješćemo toj funkcionalnosti sustava, tom jednom isključivom primjeru pravde, iza leđa nam pretrčava veliki broj drugih nepravilnosti i nepravdi kojima svjedočimo tek kada na njih naiđemo kao pojedinci.
Jedan od izvrsnih primjera stoji između legaliteta i moraliteta, a prikazan je u filmu „John Q“ gdje u glavnoj ulozi Denzel Washington pokušava spasiti svoga sina čineći ispravku sistemske nepravde. Glavno pitanje koje se provlači kroz film jest: je li ispravnije pustiti da ti vlastito dijete umre i poštivati zakon, ili pak spasiti život djeteta kršeći zakon koji u ovom slučaju nije ništa drugo nego šuplje slovo na papiru bez ikakvog integriteta? Upravo ta surova stvarnost nam pretrčava iza leđa dok smo mi fiksirani na osvijetljenu
pozornicu, plješćući prividu pravednosti koji nam sustav servira. Ne vidimo borbu moralnog muškarca koji odlučuje da je život djeteta vrijedniji od protokola; odluku koja je donesena bez dileme i bez pitanja o posljedicama i kaznama.
Drugi primjer je Edward Snowden koji je 2013., kao vanjski suradnik NSA, razotkrio povjerljive programe masovnog nadzora koje se smatralo „legalnim“ unutar tajnih sudova i zakona. Ipak, Snowden je smatrao takav nadzor nemoralnim i protuustavnim, pogotovo jer su se nadzirali upravo građani bez ikakve sumnje na kriminal. Izdajnik ili heroj? Za gnijezdo izdajnik, za narod heroj. Bez straha od gubitka lagodnosti života, imovine i priznanja, pa čak i bez straha za vlastiti život, Snowden je izabrao istinu i moral iznad svega te kao čovjek zadržao svoj integritet.
Zašto? Zato što su takve vrijednosti već odavno utkane u umu, srcu ili duši (kako kome) i prije nego što nastane moralno nedefinirana situacija. Razni utemeljitelji etike jasno su definirali da integritet nadilazi pravilo. Iako bi neki vrlo rado osudili takva postupanja, kada bi se našli u takvim situacijama, zasigurno bi ih bolje razumjeli. Pitanje moralnosti nije pitanje statične osobine, već aktivno potvrđivanje ispravnosti, istine i pravde, bez obzira na okolnosti.
Dakle, zasigurno bismo se mogli složiti oko sljedećeg: moralni muškarac neće koristiti svoju moć da zataška svoje postupke, niti će dominirati silom i biti samoprozvana „glava obitelji“, već će preuzeti odgovornost za svoje postupke, koristiti svoj položaj, snagu, intelekt i pravo kako bi promicao pravdu. I nikada neće istinu, pravdu i pravednost, čast, dostojanstvo i vlastiti integritet mijenjati za titule, društvenu naklonost, pozornice i nagrade, zlatnike i srebrnike. On neće djelovati iz straha za svoju poziciju ili one verzije sebe kojoj je okolina naklonjena, već će stoički gledati istini u oči svaki trenutak svakog dana i neće nikada od nje skrenuti pogled. Moral, empatija, intelekt i mnoge druge vrijednosti su prirođene, s njima se rađamo – pitanje je samo do kojeg stupnja smo ih spremni razviti.
Kristina Valent
Leave a Comment