Danas da je živa slavila bi svoj 86. rođendan draga moja nikad neprežaljena mama.
Sve ovo vrijeme od kad te nema među nama nosim te u srcu, a na današnji dan se s velikom sjetom i tugom prisjećam tvog teškog života, posebno tvog djetinjstva provedenog u radnom logoru u Lajpcigu za vrijeme drugog svjetskog rata, kad su te kao lijepu i umiljatu djevojčicu htjeli posvojiti dobri Nijemci. Ali nisu jer se tvoja mama nije mogla odvojiti od tebe kao ni od tvojih starijih sestara Zorke i Katarine. Ni jednu od vas život nije mazio ni poslije rata. Vrativši se s majkom na opustošeno ognjište bez oca, koji je streljan u Norveškoj i ni do danas ne znamo gdje su mu kosti. Mučila si se mučenice moja i kroz svoje djevojaštvo radeći sa sestrama i majkom na izgradnji razrušenog svog Jasenovca, u kom te i u poznim godinama dočekala tužna sudbina. Iako si cijelo vrijeme rata sa svojim Lazom provela u Zagrebu, sa svojom djecom i unucima srce vas je vuklo kući. Razumjela sam vas u potpunosti, svako ide tamo gdje ga srce vodi, ali ratni vihor vas je ponovo natjerao na bježanje i to u sred noći, iako je tadašnja vlast pozivala da svi ostanu jer da im se ništa neće dogoditi. Ostali ste jer ste vjerovali ljudima baš kao i ja. Ali u strahu ste čekali što će biti, niste ništa čuli osim metaka tik ispred kuće. Što vam je preostalo već ponovo bježanje bez ičega, onako bosi iz kreveta probuđeni iz sna pucnjavom iz svih vrsta oružja. E, kako se samo “sudbina” poigravala s tobom od samog rođenja pa do smrti. Ali moja lavica se nikad nije predavala. Bila si borac do kraja, čak i kad si se teško razboljela ponovo si iz svog voljenog Jasenovca i iz svoje kako si znala reći…”moja kućica, moja slobodica” morala doći k meni u Zagreb. Voljela si život, voljela si Vladu i mene, unučad, ma ti si lavice moja voljela cijeli svijet! Tko te ne bi volio lavice moja? Nisi izlazila iz svog dvorišta, iz svoje bašče, iz svoje kuće koja je bila “kuća otvorenih vrata” za sve naše rođake, kumove, prijatelje bez obzira koje su narodnosti, vjere i boje kože…. Jednostavno, to si bila ti moja mama, koja nije imala vremena otići nedjeljom ni u crkvu a bila ti je preko puta, ali si zato čekala s kavom i kuhanom rakijom sve one koji su išli iz katoličke i iz pravoslavne crkve, jer ni moj tata kao ni ti niste brojali krvna zrnca već lijepe riječi divnih ljudi. Sve to ste usadili u svoju djecu a mi smo to vrlo brižno utkali u svoje živote. Nije nam bilo lako ostati i opstati, ali smo uspjeli ostati čiste duše i velikog srca. Ponosni smo na tebe draga naša mama, baš kao i na našeg tatu!
~ Tvoja Seka ~
U Zagrebu, 5. kolovoza 2017.
Leave a Comment