Moj „razgovor“ s Tinom Ujevićem….

Veliki domoljubni koncert Marka Perkovića Thompsona na određeni je način zasjenio i obljetnicu rođenja Augustina Tina Ujevića, jednog od najvećih hrvatskih pisaca.

Rođen je 5. srpnja 1891. u Vrgorcu, a umro 12. studenoga 1955. u Zagrebu. Iza sebe je ostavio kapitalna književna djela, od kojih se poglavito ističu pjesme, od kojih je veći dio objavljen posthumno..

Nakon završetka Drugog svjetskog rata u Društvu hrvatskih književnika (DHK) u Zagrebu osmišljen je i sud, koji je osuđivao pisce, koji u to doba nisu surađivali s partizanima i komunistima, pa su tako kaznili i ovog velikana, onemogućivši mu objavljivanje njegovih književnih i inih uradaka, što je drugim riječima značilo, ostaviti ga bez ikakvih financijskih primanja.

Je li DHK ikada povukao ovu presudu?

Čitajući njegove knjige uz ostalo objavio sam i „razgovor“ s Tinom Ujevićem. Postavljao sam pitanja, a odgovore uzimao iz njegovih briljantnih djela, što najbolje oslikava njegov život i književno stvaralaštvo.

Dakle, u tom imaginarnom razgovoru, prije svega sam mu „rekao“ da se neprestano govori i piše da je on boem, na što je Tin odgovorio:

• Nisam boem. Jesam li bio? Boem može biti samo slab pjesnik, slab slikar, slab umjetnik, boemima se smatraju samo takvi koji ne mogu završiti, a često ni početi, djelo.

Pa, tko je ili što je za Vas boem?

• Boem je čovjek koji uživa u slavi, a nije ju zaslužio. Boem se karakterizira svojim kaputom, šeširom i cipelama, i s prezirom tog pocijepanog kaputa.

Međutim, proglasili su Vas i „kraljem boema“…

• Jesu, premda nije bilo glasanja o tom predmetu. Ja sam se, isprva, tome dostojno protivio, ali sve podliježe, najzad, utjecaju, navike i sredine. Kralj boema? Vjerojatno su me time proglasili jer sam najduže noći, više od gazda Pere i kelnera Bude i Milutina, izdržao u starom poratnom „Bumskeleru“, što je jedna mutna, zadimljena, zaglušna atmosfera gdje se litre ispijaju ili čaše prevrću na čaršav, uz svirku cigana i pjevanje Cvijete, Kaje ili Sofke.

Nu, prije Vas, čini mi se, da je Matoš  bio možda prvi koji je časno nosio ime boema…

• Matoš je bio primjerak koji je, pored bijede i nesređenosti, svirao cello i čitao, mnogo čitao, ukratko, vjerovao koliko-toliko u školu tradicije i obrazovanja. Matoš je kult boeme popeo do visine jednoga vjerovanja.  On je umjetnike pokreta simbolizma  i dekadentizma  htio da poveže sa veseljacima i zabavljačima starije romantike jedne izvjesne grupe sa mansarda.

Vjerojatno Vam je poznato da riječ „bohemien“ po etimologiji znači Ciganin…

• …A u Beogradu tu su riječ preveli sa – čergari. Kritičari to pobijaju, ali ne zanemarimo prava    Misao o društvenoj pojavi je sjajna , ali to je – pozlaćena boema. Prava boema  vječito sjedi u istim , često i dosadnim  kafanama velegrada, gladuje, živi u planovima, spava na klupi po stanicama i parkovima.

Vaše su ime vezali uz boema i zbog toga što ste često posjećivali gostionice…

• Gostionice su sveučilišta. Tamo se sastaju dobri i zli. Tamo se vode svakakvi razgovori, čita štivo i tamo ste stalno u vrtlogu, okruženi ljudima. Kad bih ostao kod kuće, ubila bi me osama.

Čini se da relativno mnogo pijete?

–  Pijem i umirem svakog dana, bez mogućnosti da umrem, pijem do iznemoglosti. Mene vino tjelesno jača i razvija. Tjelesno mi doprinosi skoro onoliko koliko mi duhovno oduzima. Tražim protuotrove i pozdravljam spasonosnu šalicu mlijeka.

Pa, što je to u vinu?

– U vinu je sva slast i osjećaj pjesnika, sav čar i zamamljivost poezije. Vino oslobađa duh obiteljskoga i društvenoga balasta. Vino razvezuje jezik, dariva blistave govorničke teme, stvara rječitost. U vinu je sveta iskra. Vino i nadahnuće, to je jedan pojam; rječitost, duh i poezija izlaze iz vina. Pio je August Harambašić. Pio je  umjetnik  Lacko Vidrić. Pio je A. G. Matoš. Pio je Musa Čazim Čatić…

A, kako, po Vama, na sve to gleda narod?

–  Narod se obično pjesnicima najviše divio kao pijancima, te su prijatelji alkohola u književnosti ostali njegovi najmiliji kulturni spomenici. I ljubav i bračne veze često su izašle  iz bačava u podrumima. Ali ona pjesnička ljubav  i mržnja, i gnjev,  i prezir, i ljutina, i satira, i  sarkazam, i ironija – ta cjelokupna pjesnička ljubav  raznih imena  izišla je iz – flaše.  Mi smo se trovali i trovali.  Kroz naraštaje umirali smo  s čašom u ruci.  Kod nas pijanstva traju  desetljećima, a pjesnik kaže>: opio sam se svega jedanput Ali- otrijeznio se nije nikada.

A.G. M. ili Antun Gustav Matoš također je često, kao što se zna,  gostionice zamijenio za dom…

–  O, da. U Zagrebu se katkada opijao danima, znao je založiti kaput i sat po birtijama, a u sudbonosna i bolesna jutra  slao je iz zloglasnih lokala  znancima pisamca, preklinjajući ih  da ga iskupe, dok je stari otac  dolazio često po njega da ga fijakerom povede kući.  Znali su ga neki puta i kelneri  baciti napolje jer nije platio ceh,  a u par navrata su ga i do krvi premlatili kočijaši.

Ali, kad je radio, radio je!

• To je točno. U Gornjem gradu, u Jurjevskoj 20, imao je vrlo čistu i urednu jeftinu sobu s parketom i elektrikom na prvom katu. Uvijek kad je pisao, zapnuo je i nije izlazio iz sobe satima i danima, dok članak nije bio gotov, incizivno  ispisan lijevom rukom. On je bio pjesnik starih domova, sveloga lišća, katkada i tišine u idiličnom  zaboravu sela, nezadovoljstva s provincijom. Razne varijante Starčevićeve misli  služile su mu kao  polazna točka za njegove metamorfoze i elekubracije, dok mu je hrvatski nacionalizam natapajući se zadnjih godina  u šire južnoslavenstvo otvorio i vrata Dežmanova „Obzora“.

Međutim, umro je u mukama!

• Smrt mu je odista bila žalosna: on je svojom rukom iščupao cijev koja mu je služila mjesto grla! Bilo mu je suđeno iščeznuti s ratom , još i prije rata. Njegovi su mu neprijatelji odavno sve oprostili, a prijatelji su se pitali: s kim bi  on bio  da je još živ?

Vi ste rođeni u Vrgorcu…

• Da, rodio sam se 5. jula 1891. u Vrgorcu, selu Dalmatinske zagore, koje je spadalo pod makarski kotar, u turskoj kuli Cukarinovića, kamo je moj otac prvih dana svojeg učiteljevanja dospio  ne mogavši inače naći stana u mjestu.  Ta je kula trebala biti 1912. razorena, ali sam čuo da je sačuvana u željeznim okovima kao historijski spomenik.

Jeste li to provjerili?

• Ne, tu činjenicu nisam mogao provjeriti, jer već davno i davno, valjda trideset i devet godina, nisam bio u rodnom mjestu, u kojem se, kada sam imao tri godine, rodio i moj brat Ante.

A, gdje Vam je rođen otac?

• Moj otac Ivan rođen je u selu Poljicima. Poljica i Krivodol u ono su vrijeme bila jedno mjesto, a tu je gros porodice Ujević. Moja majka je rođena u mjestu Milne na otoku Braču.

Kakav Vam je bio otac, kako ga se sjećate?

• Moj otac je svaki dan mjerio temperaturu i vlagu, posmatrao  je li nebo vedro i bilježio visinu voda.  On je inače dosta patio od patrijarhalne  strogosti navika i svog suhoga temperamenta, te je od svih mojih učitelja  i profesora kroz život onaj  koji je najstrože sa mnom postupao i najlošije me sudio, te kad su mu drugi moji  nastavnici poslije o meni dobro govorili, on nije htio da im vjeruje i strašno se čudio.

Gdje ste živjeli poslije Vrgorca?

• U Imotskome. Poslije smo prešli u Makarsku i najzad u Split, mislim 1904.

Kada ste naučili čitati i pisati?

• Još prije osnovne škole.

Pa, kome dugujete svoj dar recimo za poeziju?

• Pjesnik ne duguje svoj dar nekoj obitelji, nego osobno sebi. U građanskome smislu on je rođen, ali u duhovnome smislu, on je sama sebe stvorio, on je nerođen i nije vajan od obiteljske gline.

Jednom ste izjavili, ako se ne varam, da se slavni pjesnici i lijepe žene rađaju uvijek u istom mjestu…

• Da, to sam 1925. izjavio u Beogradu. Zbog toga sam posumnjao i u svoju poeziju. Ali uskoro mi se dala prilika  da u Imotskoj krajini vidim masu prekrasnih seljanki kod kojih ni bijeda nije ubila  onu rasnu nadarenost . U Vrgorac, doduše, još ni opet nisam stigao.  Ali u Split…

Je su li poezija, odnosno književnost i literatura, bili Vaši prvi talenti?

• Moj prvi talent, s kojim sam se rodio, bio je odista u matematici, i ako sam je zapustio, krive su sasvim druge prilike. No osim matematike znao sam dobro i latinski jezik, a i druge stvari o kojima ne treba govoriti naučio sam ne iz knjiga, jer sam čitao pjesme, novele i romane, nego po sluhu. Ali pamćenje, koje me je divno služilo u stvari inteligencije, nije me do moje 18.  godine pomagalo pri mehaničkom bubanju napamet. Do univerziteta nijednu našu pjesmu nisam znao naizust, najviše samo srokove, a poslije sam ih znao  sijaset, i to svaku modernu od prvoga čitanja, tako da sam donekle mogao da se takmičim s  fenomenom  memorije Kreše Kovačića koji je znao i sve tuđe dosjetke, te se njima koristio.

A, kako po Vama društvo gleda na bogataše, a kako na predstavnike kulture?

• Možete biti Max Planck ili Michelson , društvo vas nikada neće  pitati: što znate, možete i značite, ono će pitati: samo što imate, koliku plaću, nekretnine, prihode, upliv…Inače će vas pustiti i da crknete od gladi!

Nego, što ste rekli Gustavu Krklecu kad je primljen u JAZU i kad Vas je pitao- kako ste?

• Odgovorio sam mu- odlično! Imam besplatan stan i hranu, a ne radim ništa. Jednom riječju, osjećam se kao da sam član Jugoslavenske akademije.

Može li se ipak živjeti od književnog rada?

• Ja sam cijelu zadnju godinu dana živio od toga što sam dvojici ljudi davao dnevne časove  za po 300 dinara na mjesec. Od same književnosti ja bih skapao.

Prema Vama i Vašem radu neki su se odnosili i vrlo loše…

• Prema meni nitko nije pokazao dobre volje. Organizirane su čitave hajke, potpirivane od popova i onih od kojih oni imaju koristi. Ni jedan se list nije našao da mi povjeri duže vremena suradnju, uz uvjete  od kojih bih barem najskromnije mogao živjeti. Jasno je da je nagrada uvijek protivna zasluzi, a smatra se da se koristan rad mora kažnjavati…..-kazao je uz ostalo u svojim knjiga veliki Augustin Tin Ujević, kojem i ovom prigodom želimo- Sretan rođendan!

MLADEN PAVKOVIĆ