MIRO GAVRAN – “OSOBA GODINE 2023.”

Doista neuobičajen ‘zadatak’ za mene. Trebam govoriti u povodu dodjele priznanja Miru Gavranu koga su branitelji proglasili Osobom godine 2923.“.

Zašto neobično?

Do sada sam pisao o dvojici predsjednika Matice hrvatske, ali zbog napada, bolje reći hajki na njih. To su bili Igor Zidić i Filip Lukas. O ovome drugome je i nedavno bio žrtva onih koji ne vole ništa što je doista hrvatsko, pa sam o njemu i napisao knjigu:

2023. Pečarić,Filip Lukas,dragovoljac.com, 2023.:

http://www.dragovoljac.com/images/minifp/Lukas.pdf

U Prilozima dajem i prvi moj tekst tekst o napadu i na Zidića i Lukasa iz 2003. godine:

MONTIRANJE SLUČAJA MATICE HRVATSKE.

Ali nisam o tome govorio danas.

Evo što jesam:

GOVOR NA DODJELI PRIZNANJA MIRU GAVRANU

Dopustite da na početku pozdravim sve nazočne.

Velika mi je čast i zadovoljstvo što mogu kazati par riječi, a prije svega čestitati dragom kolegi Članu suradniku HAZU Miri Gavranu na ovom priznanju. Hvala g. Mladenu Pavkoviću što je mene odredio da sudjelujem u ovoj svečanosti.

Branitelji su odabrali baš Mira Gavrana prvenstveno zato što, kako i konstatiraju, od njegovog dolaska na čelo Matice hrvatske 2022.  ta stožerna hrvatska kulturna institucija kao da je „procvjetala“. A kako je našim braniteljima uvijek najvažniji doprinos hrvatskim nacionalnim interesima naglasak je na sam Gavranov doprinos usvajanju Zakona o hrvatskom jeziku, pa  kažu da se zahvaljujući i njegovoj aktivnosti sačuvano svjetlo  našeg jezika, ali i identiteta i ideje  nacionalne samobitnosti.

Gavran je član Razreda za književnost Akademije još od 2014., pa me posebno raduje što je u ime Predsjednika akademika Velimira Neidhardta ovdje tajnica Gavranovog Razreda akademkinja Dubravka Oraić Tolić.

Ja ću ovdje izdvojiti ponešto iz Gavranove biografije, mada bi kolegica Oraić Tolić to sigurno mnogo bolje učinila:

Miro Gavran, hrvatski suvremeni romanopisac, pripovjedač, dramatičar i pisac za mlade. Jedan  je od najplodnijih i – u međunarodnim razmjerima – najzapaženijih hrvatskih pisaca zadnjeg desetljeća.

U jesen 2002. godine utemeljio je vlastitu kazališnu kuću Teatar GAVRAN.

Dobitnik je velikog broj književnih i znanstvenih nagrada u zemlji i inozemstvu, a njegova djela su prevedena na četrdesetak jezika.

Pokretač je i časopisa “Plima” u kojemu je od 1993. do 1996. godine radio kao glavni urednik i voditelj radionica kreativnog pisanja.

Miro Gavran je jedini živući pisac na području Europe koji ima kazališni festival posvećen njemu. Festival pod nazivom “Gavranfest” osnovan je 2003. godine u slovačkoj Trnavi. Začetnici festivala su ravnatelj kazališta “Jana Palarika” iz Trnave, Emil Nedielka i kazališni redatelj iz Bratislave Michal Babiak. Na festivalu igraju predstave koje su nastale isključivo prema Gavranovim tekstovima.

Od 2013. održava se u   Krakovu u Poljskoj, a od 2016. se održava u Pragu u Češkoj.

14. Gavranfest u Pragu i 20. obljetnica festivala bili su prošle godine, dakle u godini za koju mu hrvatski branitelji dodjeljuju ovo priznanje

Na njegovim stranicama u Akademiji možete vidjeti kako je dobitnik velikog broja nagrada i priznanja i u zemlji i van nje.

Kada pogledate što je sve radio i kako je zaokružio svoj rad ne ćudi što to mnogi znaju prepoznati pa čak ima i kravatu sa svojim potpisom.

Ta sveobuhvatnost njegovog stvaralaštva je izuzetna. Ne samo da je izuzetno plodan kao dramaturg, nego osniva i vlastito kazalište, časopis, radionice. I onda još ima – kako sam već i naglasio – kao jedini živući pisac na području Europe kazališni festival posvećen njemu.

Razmišljao sam s kim uopće mogu usporediti Mira Gavrana? Znanstvenik sam pa je prirodno da takav život usporedim s životom nekog znanstvenika.

Sveučilište u Stanfordu svake godine objavljuje liste 2% najutjecajnijih znanstvenika na svijetu. Na tim listama od hrvatskih znanstvenika ja imam uvjerljivo najviše radova. Ali to nije nešto što je dobro za takvu usporedbu jer se promatra nečiji utjecaj uglavnom u oblasti kojom se taj odnosno ta bavi. A utjecaj može biti znatno širi. Zato se meni nametnulo ime Utemeljitelja RH znanstvenika akademika Franje Tuđmana.

Upravo sam o tome govorio prije dvije godine na obilježavanju 100. obljetnice njegovog rođena u Vukovaru kada sam rekao i ovo:

Dr. sc. Franjo Tuđman i ja postali smo članovi HAZU iste 1992. godine. On redoviti član, a ja član suradnik.

Znali su mi neke kolege sa Sveučilišta kojima nije bio drag Predsjednik komentirati njegov izbor u HAZU govoreći o njegovom školovanju, napadajući sam njegov doktorat i sl. spominjući veliki broj mojih radova i sl. Prvo je bilo smiješno jer ni ja nisam diplomirao matematiku, pa su i mene proglašavali amaterom, a u svezi s njegovim znanstvenim radom znao sam ih šokirati tvrdnjom da smatram Tuđmana najvećim hrvatskim znanstvenikom jer je on svoja znanstvena istraživanja ostvario sam i u praksi stvarajući hrvatsku državu.

Ako Tuđmanovo ostvarenje nije ponajveći mogući doprinos njegovog znanstvenog rada, ja doista ne znam što bi to moglo biti.

Naravno to sigurno ne ‘razumiju’ oni koji nisu željeli hrvatsku državu, a kojima sam posvetio dio tog govora TUĐMAN I HAZU dan je u prilozima, a može se naći i na Internetu:

https://bezcenzure.hr/vlad/tudman-i-hazu/

Takvih ima i u HAZU pa im prije 12 godina nije prošao kandidat koji je napadao taj Tuđmanov znanstveni rad, a danas mu se svi rugaju nazivajući ga DROBILICA po njegovom ‘znanstvenom pronalasku’, a kolege koji zastupaju hrvatsku, a ne kao on jugo-komunističku paradigmu u povijesti, tvrde da ga se uopće ne treba smatrati znanstvenikom. Drobilica je tada u HAZU na izbornoj skupštini dobio najmanji broj glasova u povijesti – manje od trećine potrebnih glasova. A i danas se mnogi rugaju Akademiji što je uopće i dobio toliko.

A povijest se ponavlja, pa se u Akademiji ponovo predlaže kandidat sličan Drobilici.

Dugo mi je trebalo da se sjetim o kome se radi. I doista sam jednom čuo za njega. Naime, napadao je akademika Tuđmana i rugao se Akademiji što takve bira za akademike. Potom sam ga uspio povezati i s događajem u njegovoj ustanovi, na kojem sam i sam bio nazočan: Otkrivanje biste Utemeljitelju RH akademiku Franju Tuđmanu.

Kada je postao novi ravnatelj, danas novi kandidat za akademika, uklonio je Tuđmanovu bistu!

Zaslužan čovjek, zar ne?

Da, jasno vam je, takav ‘znanstvenik’ zaslužuje biti član Akademije kojoj se rugao, a s h-indeksom NULA danas ga predlažu za akademika. Valjda misle da je Akademija takva da i zaslužuje takve akademike. Misli li isto većina akademika doznat ćemo kada budemo vidjeli tko su joj novi članovi.

A Miro Gavran je samo Član suradnik HAZU!

Vjerovali ili ne!

I zato je od izuzetne važnosti što danas baš branitelji odaju ovo priznanje Miru Gavranu pa čestitke idu i njima, a naravno i  doista IZUZETNOM HRVATSKOM VELIKANU MIRU GAVRANU.

Akademik Josip Pečarić

PRILOZI

MONTIRANJE SLUČAJA MATICE HRVATSKE

Hrvatsko slovo, 14. veljače 2003.

Mržnja Goldsteinovih prema hrvatskom narodu možda je najočitija iz njihove hajke na Maticu hrvatsku. Počeo ju je Ivo Goldstein još prije pojave knjige “Holokaust u Zagrebu”, nastavljena je u samoj knjizi i tako – sve do danas. Pogledajmo kako to izgleda u interpretaciji Slavka Goldsteina u “Nacionalu” 21. siječnja 2003. (Željka Godeč: “Matica hrvatska ne želi osuditi antižidovstvo svog čelnika u NDH”), gdje je dano njegovo pismo bivšem predsjedniku Matice Josipu Bratuliću i sadašnjem Igoru Zidiću, u kojemu, među ostalim piše: “Zar je moguće da se dosadašnje i sadašnje vodstvo MH ne žele distancirati od postupaka Filipa Lukasa koji je u ljeto 1941. godine besramno zahtijevao pljačku imovine svojih sugrađana Židova u ime Matice hrvatske kojoj je tada bio predsjednik? U knjizi Ive Goldsteina ‘Ho-lokaust u Zagrebu’, kojoj sam urednik i suautor, objavili smo na str. 193-194 pismo Matice hrvatske. U njemu se konstatira da ‘sada postoji mogućnost da se pribave prikladne zgrade na mjestu, koje odgovara Matici hrvatskoj’, a to je mjesto u središtu Zagreba, na Jelačićevom trgu br. 15, kojemu pripada dvokatnica prema trgu sa dvorišnim zgradama, vlasništvo Židova Sternberga’, pa iako ‘ove nekretnine još nisu vlasništvo Nezavisne Države Hrvatske’ potpisnici pisma mole Državno ravnateljstvo da ‘izvoli držati na umu prikazane potrebe Matice Hrvatske, kad spomenute nekretnine prijeđu u vlasništvo Nezavisne Države Hrvatske’.”

U redu je kad on otima, ali ako to rade drugi…

Odmah pada u oči kako konstatacija “sada postoji mogućnost” kod Slavka Goldsteina postaje “besramno zahtijevanje pljačke imovine svojih sugrađana Židova u ime Matice Hrvatske”. Da bi se ta lažna i zlonamjerna interpretacija pisma pojačala, Goldstein iz rečenice “Kako nam je saopćeno, ove nekretnine još nisu vlasništvo Nezavisne Države Hrvatske”, izbacuje prvi dio jer bi bilo očito da im je saopćeno, vjerojatno i ukazano na mogućnost da mogu računati na tu zgradu, jer je i prirodno da Matica hrvatska u hrvatskoj državi dobije i bolje uvjete rada od onih koje je imala u Jugoslaviji. Mržnju prema hrvatskom narodu Goldstein pokazuje upravo ovom mržnjom prema Matici, i to je očito iz dijela pisma kada tvrdi da je Lukas “besramno zahtijevao pljačku imovine svojih sugrađana Židova” iako u pismu spominju nekretnine koje će, kako im je priopćeno, prijeći u vlasništvo NDH.

Naravno, možemo i razumjeti da neki ljubitelj Jugoslavija zagovara da Matica ne bi smjela primiti neku zgradu jer joj tu zgradu daje država koja nije po volji tom čovjeku. Razlog koji navodi Goldstein, jer je to postalo vlasništvo otuđivanjem nečije imovine, očito nije i ne može biti stvarni razlog. Zašto? Pa upravo je Slavko Goldstein bio pripadnikom komunističko-partizanskih vlasti koji su oduzeli gotovo sve privatno vlasništvo ljudima u državi koju su osnovali! Ili Slavko Goldstein doista misli da je u redu kada on otima, a nije kada netko drugi to radi?

A da to će sve biti još besramnije pokazuje Goldstein u nastavku pisma kada, taj pripadnik vojske koja je izbacivala ljude iz stanova, znajući ih i ubijati, pokazuje zabrinutost nad stanarima te zgrade: “Iz pisma se ne vidi je li se ijedan od potpisnika barem zapitao što će biti sa ‘Židovom Sternbergom’ i njegovom obitelji čija bi imovina ‘savršeno odgovarala našim (tj. Matičinim) potrebama’ i kakva će biti sudbina još desetak obitelji koje su u to vrijeme bile stanari u traženim zgradama, pa ih treba izbaciti iz njihovih stanova, jer Maticu ‘u novo doba čekaju nove, veće i mnogobrojnije zadaće’.”

Mržnja prema Matici (kao simbolu hrvatskog naroda, naravno) koja izbija iz ove rečenice vidljiva je jer konstataciju zašto im trebaju prostorije Goldstein povezuje s onim što su radili on i njegovi sudrugovi: izbacivali stanare. Mržnju prema hrvatskom narodu, koju su oni pokazivali kroz cijeli svoj rad (naročito 1945.), on pripisuje vlas-tima NDH prema svojim građanima. Nije mu palo na pamet da se tim stanarima moglo (zašto ne i oni sami) naći možda još bolji uvjete stanovanja. Kao da vlasnici stanova i inače ne raspolažu svojim vlasništvom na način kako oni smatraju da trebaju, a u skladu sa zakonom.

Pismo MH pisano je 8. kolovoza 1941. Vidimo kako se Goldsteini pitaju jesu li se potpisnici matičina pisma barem zapitali za sudbinu Sternbergovih i odmah zatim spominje izbacivanje iz stanova. Pa jesu li doista Sternbergovi izbačeni iz svoje kuće? Odgovor potražimo kod tih istih Goldsteina koji čitateljima “Nacionala” sugeriraju ovako nešto. Na str. 190.”Holokausta u Zagrebu” piše: “Industrijalac Manfred Sternberg (1892) prvih je dana travnja 1941. sa suprugom i dvoje djece napustio Zagreb. Putovali su preko Mađarske i Austrije i, u dramatičnim okolnostima, 5. travnja poslijepodne u posljedni čas prešli u Švicarsku. Već sljedećeg jutra, kao putnici s jugoslavenskim pasošima, vjerojatno bi bili zadržani u Austriji, jer je 6. travnja Treći Reich zaratio s Jugoslavijom. Nakon spasonosnog bijega, cijela je obitelj vrlo brzo prešla u SAD.” Jesu li stigli u SAD prije ili nakon uspostave NDH nije jasno, ali očito ih ustaške vlasti i Matica hrvatska, prema Goldsteinima, žele izbaciti iz njihove kuće 8. kolovoza 1941. godine! Ako je i od Goldsteina, mnogo je.

Što je drugom sramotno, Goldsteinu je normalno

Inače, pozivanje na knjigu “Holokaust u Zagrebu” doista je smiješno, kada je poznato da se radi o običnom antihrvatskom pamfletu. Pokazivati hrvatskoj javnosti o kakvom je pamfletu riječ i kroz ovo Goldsteinovo pismo doista je dostojno autora te knjige. A još i zahtijevati da Predsjedništvo Matice podrži Goldsteina u njihovoj antihrvatskoj histeriji, tj. zahtijevati da se distanciraju od sasvim normalnih postupaka MH iz 1941. i da se ti postupci proglase bezdušnim, doista je izvan svake pameti. Razumljivo je da tako nešto mogu učiniti pojedini članovi Matice, koji su u ovom režimu postali i ravnatelji, kao recimo Vlaho Bogišić koji “tvrdi da je svaki njegov pokušaj da se u MH kritički raspravi o kontroverznim razdobljima MH, prije svega 30-im godinama, završio neuspjehom: ‘Nema modernoga društva, pa ni MH, koje se nije u stanju osvrnuti na svoju prošlost. U MH ne postoji ni približan koncenzus o tim spornim pitanjima i zato se o njima ne govori već 12 godina. Vlado Gotovac i Josip Bratulić afirmativno su govorili o Lukasu. Ni između predsjednika i potpredsjednika, a kamoli između tijela i članstva ne postoji konsenzus. MH nema snage da se s tim suoči'”. Vjerojatno se Bogišiću ne sviđa pro-hrvatsko djelovanje MH, kao uostalom ni Goldsteinima, ali za očekivati je da takva bude sama institucija ili da njezini predsjednici prihvate priglupe “argumente” Goldstenovih, zaista nema nikakva smisla.

Iako sam u svojoj knjizi, koju Goldstein napada, već konstatirao da iz knjige Goldsteinovih izvire njihova želja da je u NDH stradalo još više Židova, jer bi tako lakše bilo očuvati Jugoslaviju, ipak sam se sledio kada sam ponovo pročitao potvrdu tih mojih tvrdnji i u “Nacionalu”: “Zidić je Goldsteinu objasnio da je to za njega mučna stvar koju mora istražiti, a čuo je da je Lukas spasio jednu židovsku djevojčicu. Goldstein je uzvratio opaskom da je i Hitler spasio pet Židova kad se Furchtwenger, znameniti dirigent Berlinske filharmonije, požalio da bez njih ne može dobro svirati.”

Hrvata Lukasa, koji je navodno želio kuću jednog Židova, Goldstein izjednačava s Hitlerom. Kolika je ta njegova mržnja prema hrvatskom narodu kad čini takve usporedbe? Kako tako nešto može i pomisliti, a kamoli napisati!

Strašno mi je povjerovati da postoje ljudi kojima je jedna zgrada važnija od života jedne djevojčice. Užas! To jugokomunist Goldstein i želi izazvati kod nas. Očekuje da tu našu odvratnost prema takvim ljudima adresiramo na Židove. Svjesno izaziva antisemitizam. Misli li, zaista, da ćemo nasjesti? Pa ljudi u Hrvatskoj dobro znaju da se oni u obrani takva svog opredjeljenja samo koriste židovstvom. Zar on misli da mi ne znamo kako su Židovi prošli svoju kalvariju, kao što su Hrvati prošli svoju?

Kao da mi ne znamo kakvi su stvarni Židovi. Pa samo ja sam napisao stotinjak znanstvenih radova i par knjiga sa Židovima (objavljeni su u mnogim zemljama svijeta). Židovi iz Izraela distribuirali su englesku verziju mojih knjiga o Jasenovcu (ta je ista knjiga – obračun s velikosrpskim “genocidologom” dr. Milanom Bulajićem bila prema Goldsteinima revizionistička – u za njih negativnom značenju). I u uredništvu časopisa koji sam osnovao i čiji sam glavni urednik ima više Židova nego Hrvata. Siguran sam da nikome od njih nije važnija kuća od djevojčice. Pače, sramotno je takvu mogućnost i spomenuti, a kod Goldsteina je tako nešto potpuno normalno.

U ovom slučaju očito se i ne radi o zahtjevu MH za oduzimanjem spomenute kuće, pa je još sramotnije da čovjek koji je spasio židovsku djevojčicu, umjesto da postane pravednik među narodima, dobije etikete koje mu lijepe Goldsteini.

Što žele Goldsteini postići? Naravno ono od čega nas tobože žele zaštititi: “Iz dugogodišnjeg iskustva, koje mi se potvrdilo i u susretima na nedavnom putovanju u Austriju, Njemačku i Izrael (simpozij u organizacij dr. Milana Bulajića, op. J. P.), dobro znam da u demokratskom svijetu za odnos prema Hrvatskoj nema ničeg dugoročno pogubnijeg od povremeno podgrijavanih sumnji da se današnja Hrvatska nije sposobna osloboditi nekih recidiva zločinačke NDH.” Kao da nama nije jasno da to Goldsteini i rade. Pa najbolji je primjer “podgrijavanih sumnji” ovaj montirani slučaj s Maticom hrvatskom.

Upravo zbog ovakvih napada svugdje na svijetu Zidić bi prije dobio potporu članova nacionalne akademije, a kod nas se krši pravilnik i tako ga se eliminira. U stvari te objede bi učinile da on vjerojatno ne bi dobio ni potreban broj glasova pa je ne mali broj akademika koji misli da je bolje i to što je prekršen pravilnik.

TUĐMAN I HAZU

16 svibnja, 2022

Dr. Franjo Tuđman je jedinstvena pojava u svjetskoj povijesti. Stvoriti državu jednog malobrojnog naroda unatoč protivljenju svjetskih moćnika je nešto doista posebno. Cijeli život HRVATSKOG PREDSJEDNIKA (neki vole reći prvog hrvatskog predsjednika što meni nije jasno jer se odmah  zapitam: A tko je bio drugi?) je bio takav da je to omogućio. Borba na strani pobjednika u Drugom svjetskom ratu, najmlađi general u JNA koji se isticao proučavanjem općenarodne obrane, izuzetan znanstveni rad u povijesti, direktorovanje u povijesnom institutu, zatvor, povezivanje s tzv. hrvatskom neprijateljskom emigracijom, stvaranje HDZ-a, stvaranje države, pobjeda u Domovinskom ratu to je jedno jedinstveno djelo u kome je svaka karika bila nužna u ostvarenju cilja: neovisne države hrvatskog naroda!

Zato ne iznenađuje što se napada i dr. Tuđman kao povjesničar. Napada se sve što Tuđman jest. Ali napad na njega kao znanstvenika je i zato što on i predvodi hrvatsku paradigmu u povijesnoj znanosti.

Tuđmanovo ime povezano je s Akademijom od 1965. godine. Tada su Miroslav Krleža i Vaso Bogdanov kandidirali Tuđmana za člana na Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti (JAZU). Glasovanjem je odobrena kandidatura, međutim naknadno je odluka poništena od strane Grge Novaka, koji je bio predsjednik JAZU-a. U pozadini odbijenice stoje Vladimir Bakarić ili Aleksandar Ranković. Tuđman je tada izgubio podršku lokalnih partijskih vođa. Unatoč tome ostaje ustrajno negirati tumačenja povijesti koja je smatrao štetnima za Hrvatsku i sve Hrvate, posebice se dotakao pitanja iz Drugog svjetskog rata i pitanje umrlih u logoru Jasenovac.

Danas još uvijek u hrvatskoj historiografiji vlada jugo-komunistička paradigma, dakle oni koji predstavljaju po akademiku Dušanu Bilandžiću, u prijedlogu za Tuđmanov izbor u HAZU, svijet koji se “sa svojom ideologijom, poretkom i svim strukturama urušio i preko noći postao mrtvi svijet”. Bilandžić dalje konstatira: “U tom kontekstu s jedne strane su preko noći obezvrijeđeni milijuni pseudoznanstvenih radova, koji su postali  pravo smeće, a s druge strane je verificirana ona politička literatura koja je dijagnosticirala slom tog sada mrtvog svijeta državnog socijalizma. U tu vrstu literature spadaju i djela Franje Tuđmana.”!

Dr. sc. Franjo Tuđman i ja postali smo članovi HAZU iste 1992. godine. On redoviti član, a ja član suradnik.

Znali su mi neke kolege sa Sveučilišta kojima nije bio drag Predsjednik komentirati njegov izbor u HAZU govoreći o njegovom školovanju, napadajući sam njegov doktorat i sl. spominjući veliki broj mojih radova i sl. Prvo je bilo smiješno jer ni ja nisam diplomirao matematiku, pa su i mene proglašavali amaterom, a u svezi s njegovim znanstvenim radom znao sam ih šokirati tvrdnjom da smatram Tuđmana najvećim hrvatskim znanstvenikom jer je on svoja znanstvena istraživanja ostvario sam i u praksi stvarajući hrvatsku državu. Pothvat za koji se vjerovalo da je nemoguć, pa je J.B. Tito tvrdio kako će prije Sava poteći uzvodno nego će Hrvati imati svoju državu. a Franjo Tuđman je svojim znanstvenim radom osporavao tu tvrdnju da bi na kraju i politički i u ratu to i dokazao. Danas imamo Hrvatsku koja je posljedica i Tuđmanovog znanstvenog rada.

Pri kraju Tuđmanovog života povećao se utjecaj nositelja jugokomunističke paradigme u hrvatskoj povijesti. Tako u državnom saboru nije prošlo ni izvješće Komisije za žrtve rata i poraća za razdoblje od osnivanja do te 1999. godine pod lažnom tvrdnjom da se radi o konačnom izvješću. Godinu dana ranije ja sam – iako nisam povjesničar – odgovorio knjigom Srpski mit o Jasenovcu / Skrivanje istine o Beogradskim konc-logorima na knjigu dr. Milana Bulajića Tuđmanov Jasenovački mit. Knjigu sam napisao na poticaj dr. sc. Mirka Valentića tadašnjeg ravnatelja Hrvatskog instituta za povijest koji se o tome konzultirao s Predsjednikom. Ta knjiga je dovela do mog sučeljavanja na raduju Slobodna Europa s dr. Bulajićem koji je završio katastrofalno po njega. On se branio novom knjigom tvrdeći da je moja knjiga uz Cohenovu Srpski tajni rat najantisrpskija knjiga u povijesti i pisao je u njoj o nekakvoj ideologiji genocida Chohen-Pečarić

Krajem 1999. napušta nas jedini hrvatski predsjednik i na pogrebu svjetski moćnici iskazuju svoj bijes prema njemu zato što je postigao ono što oni nisu željeli – stvorio je Hrvatsku. Nisu mu došli na sprovod, a sjetimo se kako su masovno hodočastili kada je umro jedan od 10 najvećih masovnih svjetskih ubojica JB Tito.

Moja nova knjiga o Jasenovcu, odgovor dr. Bulajiću, tiskana je 2000. godine i na predstavljanju sam najavio da će Bulajićevu ulogu preuzeti njegovi hrvatski učenici.

Zahvaljujući australskim Hrvatima tiskana je engleska verzija obje moje knjige. Tom prigodom pozvao me je stručnjak za pitanja genocida iz Veleposlanstva SAD-a. I on je znao za Srpska pretjerivanja s brojkama žrtava Jasenovca i pitao zašto ne prihvatimo deset puta manje brojke koje zastupaju Goldsteini. Rekao sam mu da mi nikada nećemo prihvatiti neistinite brojke. I u HAZU je organiziran sastanak Žerjavića, Bilandžića i mene. Na moje inzistiranje dogovorili smo rad u širem sastavu u kome će biti predstavnici svih strana. Do toga nikada nije došlo jer je Žerjavića samo zanimalo da se njegove tvrdnje potvrde u HAZU.

Smrt HRVATSKOG predsjednika donijela nam je detuđmanizaciju u RH, pa i u HAZU. Jednog od glavnih detuđmanizatora novog Predsjednika RH Mesića HAZU poziva na inicijativu Prvog Razreda, dakle razreda u kome su povjesničari, da cijeloj Akademiji održi predavanje – vjerovali ili ne – iz povijesti. Jedan od tih povjesničara mi je poslije sa zgražanjem rekao kako je Mesić u predavanju imao 17 faktografskih pogrješaka. Vjerovali ili ne u pozivanju Mesića je glavni bio akademik Bilandžić koji je kao pseudoznanstvene radova, koji su postali  pravo smeće, označio ono što se radilo prije Tuđmanovih radova.

Otac i sin Goldstein su u knjizi „Holokaust u Zagrebu“ iz 2001. jedno poglavlje posvetili revizionistima u Hrvatskoj povijesti. Naravno glavni revizionist bio im je dr. Franjo Tuđman. Poslije HRVATSKOG predsjednika najviše prostora posvetili su meni zbog mojih knjiga o Jasenovcu. Odgovorio sam knjigom „Brani li Goldstein NDH?“. Mladi Goldstein je dok je moja knjiga bila u tisku u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji pozvao na moje krivično gonjenje zbog specijalnog antisemitizma, a to vam je bilo to da njega – „gadim“.

Da, antisemitizam je ako napadate Iva Goldsteina.

Nisu tiskali moj odgovor, ali su napravili intervju sa mnom kada je moja knjiga tiskana. Odgovorili su Goldsteinovi tekstom „Akademik Pečarić uporno laže“. Pokazao sam da je veći dio njihova odgovora osnovana na njihovoj laži. Slažu da sam ja nešto napisao, pa tu „moju“ laž komentiraju. Uz prijetnju da će me onemogućiti u daljnjem laganju. Vjerovali ili ne? U Slobodnoj Dalmaciji – nisu htjeli (ili smjeli) tiskati moj odgovor. Prijetnja o mom „laganju“ odmah se počela ostvarivati!

I dok sve vlasti poslije prevrata 2000. godine sprovode detuđmanizaciju, državotvorni Hrvati pa i mi u HAZU se okrećemo glavnom udaru – kojim se svjetski moćnici svete HRVATSKOM predsjedniku – Sramotnom sudu u Haagu (kako je i naslovljena moja knjiga iz 2001.). Taj sud obavlja prljave poslove svjetskih moćnika pa je njemački parlamentarac Klaus-Peter Willsch u tekstu Mrtvačka sinoda u Haagu napisao da je suđenje hrvatskim generalima u Haagu zapravo suđenje mrtvom Tuđmanu. Naše Pismo VS UN-a potpisalo je skoro tridesetak akademika i biskupa, a supotpisalo još 2000 Hrvata, spomenut ću samo nekoliko stotina sveučilišnih nastavnika. Osporavanje prava Hrvatima na samoobranu konstanta je u djelovanju tog suda i završila je ispijanjem otrova hrvatskog velikana generala Slobodana Praljka uz njegove riječi: „Suci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu“

Što se tiče detuđmanizacije kroz osiguranje jugo-komunističke paradigme u povijesti to je rađeno na sve moguće načine. Tako su u HAZU htjeli 2012 Iva Goldsteina za akademika. Vjerovali ili ne! A zapravo je svim vlastima poslije 2000. itekako važno imati u HAZU ‘istoričara’ koji bi glasno zastupao jugo-komunističku paradigmu u povijesti. Ali koju korist imaju akademici koji su Tuđmana izabrali za akademika? S obzirom da je i Tuđman bio akademik, kao što sam i ja, vjerojatno se kolegama koji su ga predlagali bila draga Goldstenova konstatacija iz Globusa, 20. rujna 2002..:

Po izmišljanju bi Tuđmanu u nekim aspektima eventualno mogao konkurirati njegov kolega, također član HAZU, velecijenjeni akademik Josip Pečarić.

Goldsteina i predlagače, a zapravo vlast,  smo zaustavili u tome. Ali kao rezultat detuđmanizacije imamo katedre za povijest na sveučilištima u RH na kojima dominiraju ‘istoričari’. Tako i ovog tjedna u svojoj kolumni veliki hrvatski kolumnist Zvonimir Hodak podrugljivo spominje ‘čuveni povijesni trio Klasić, Jakovina i Markovina’, a drugi su dobili nova imena kao npr. zbog glupave laži o logoru u Jasenovcu Ivo Drobilica. Naravno sve to zahvaljujući mnogim državotvornim Hrvatima školovanim i neškolovanim povjesničarima koji su objavili toliko radova o hrvatskoj povijesti tako da se ‘istoričarima’ danas mnogi rugaju iako ih vlast bezrezervno podržava. Spomenut ću npr. prijedlog akademika i povjesničara  HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST TREBA NOSITI IME AKADEMIKA FRANJE TUĐMANA, koji nije urodio plodom. Na vlasti je stranka koju je osnovao Tuđman, a podržava ‘istoričare’ kojima je i danas Tuđman RODONAČELNIK POVIJESNOG REVIZIONIZMA. A vlast i danas želi revizioniste i kazneno proganjati. Žele proganjati ISTINU.

Kao član inicijalnog odbora ‘Tuđman 100’ želio sam prijateljima darivati jednu knjigu objavljujući je na portalu dragovoljac.com. Moja prva knjiga iz 1998. je bila odgovor na napad na PREDSJEDNIKA. Imam i 5 knjiga koje u naslovu, podnaslovu imaju predsjednikovo ime ili su mu posvećene. Kako sam već objavio niz knjiga i o drugim izuzetnim hrvatskim domoljubima bilo mi je logično da sada to bude knjiga o nekom akademiku.

Imao sam sreću da sam bio prijatelj hrvatskom znanstveniku i hrvatskom domoljubu čiji su znanstveni pronalazak uspoređivali s jednim isto tako velikim povijesnim događajem u povijesti kao što je Tuđmanovo ostvarenje kojim je ‘Sava potekla uzvodno’. Radi se o prof. dr. sc. Zvonimiru Janku, profesoru na čuvenom sveučilištu u Heidelbergu koji je nedavno preminuo u 90. godini života. Naime i Nijemci su vjerovali da neće nikada doći do spajanja dvije Njemačke. Ali Berlinski zid je pao, a poznati njemački matematičar Betram Huppert je u prigodi proslave 65. obljetnice života prof. Janka rekao kako ga je malo toga iznenadilo u životu, ali su ga doista iznenadila dva događaja – otkriće prve Jankove grupe i pad Berlinskog zida. A prof. Janko je malo poznat u Hrvatskoj jer je mnogima u Hrvatskoj kao veliki domoljub odmah hrvatski nacionalist. A voljeti Hrvatsku i hrvatski narod u RH nije dobrodošlo.

Zato sam bio uvjeren da je za taj dar najpogodnija knjiga o prof. Janku.

Knjiga PROF. DR. SC. ZVONIMIR JANKO, DOPISNI ČLAN HAZU dana je na portalu dragovoljac.com. A zapravo i ja poput njemačkog parlamentarca mogu reći da o UTEMELJITELJU REPUBLIKE HRVATSKE govore sve moje publicističke knjige, a ima ih 135. Iz jednostavnog razloga – NE BI IH BILO DA ON NIJE NAPRAVIO ČUDO DA SAVA POTEKNE UZVODNO!

HVALA

Josip Pečarić

https://bezcenzure.hr/vlad/tudman-i-hazu/