Mirno i tiho, otišla je za svojim Zvonkom…

Otišla je žena  koja je, zavoljevši svog supruga Zvonka nesebično zavoljela i njegovu domovinu Hrvatsku.

Julienne Bušić bila je simbol nevjerojatne odanosti, hrabrosti i dugogodišnje žrtve kroz koju je prošla čekajući slobodu i sanjajući neovisnost Hrvatske. Njezin doprinos kroz pisanu riječ i neumornu borbu za istinu ostat će trajan trag u hrvatskoj povijesti.

Preminula je u Zagrebu, u 78. godini života.

S ovom američko-hrvatskom književnicom, prevoditeljicom i političkom aktivisticom  relativno sam često imao prigode razgovarati.

U ime braniteljskih Udruga proizašlih iz Domovinskog rata, imao sam prigode uručiti joj i prigodna priznanja, kako za njezin spisateljski i ini rad, tako i posthumno za Zvonka Bušića.

Iznenadila me je kad mi jednom davno poručila da ona i Zvonko idu na Kninsku tvrđavu i da se uz ostalo žele fotografirati pokraj spomen obilježja kojeg sam podigao u Kninu, a koje je kasnije „nestalo“. Ovu sliku objavila je i u svojim knjigama.

Susreo sam je i na predstavljanju knjige „Slova moja“ generala Ivana Tolja. Tada mi je rekla da je napisala jednu pjesmu (što inače ne radi) i da će mi je poslati. Riječ je o pjesmi „Ptica na grančici“, a ide ovako:

„“Ptica divovska

Stoluje na grančici.

Poništava sve arhitektonske zakone

težine i oslona.

Sabire u sebi svu silinu.

Kao ja, kao ti:

uskopljeni u svemiru.“

Dogovorili samo se, odnosno predložio sam joj, da joj objavim i zbirku pjesma, jer je rekla da ih ima još „u ladicama“… Ali, smrt je bila brža.

Otišla je za svojim Zvonkom, s kojim se prerano rastala.

S obzirom da sam s ovom hrvatskom heroinom objavio više intervjua, osobito se prisjećam jednog kad sam je prije svega pitao: Što je još nitko nije pitao o Zvonku i njoj, a htjela bi reći?

 

• Pa nitko nije pitao – odgovorila je – je li Zvonko imao drugu stranu, onu nepolitičku, a imao je! Bio je veliki zafrkant, volio je psine, znao me nasmijati do boli.  Kao mladić je bio član glumačkog društva u Gorici pa je mogao zapamtiti bez problema i pjesme i citate, bilo što.  Pravi je bio orator, uvijek bez papira.  A znao je publiku zaćarati i do suza dirnuti svojim recitiranjem pjesme „Čekaj me“ od Simunova, na našim promocijama. Sjećam se kako je uvijek došlo do svađe s kim će Zvonko putovati u autu kada se išlo negdje dalje, jer su svi htjela da budu s njim, toliko je bio zanimljiv i zabavan.  Jednostavno rećeno, gdje je on bio, tamo je bio i Život!

Je li Vam se i danas možebitno čini, kako su neki napisali, da je Zvonko „besmisleno dao život nizašto“?

• Nikada to nisam mislila, jer kao što je Zvonko uvijek rekao, nije djelovao zato što je bio siguran u uspjeh, nego zato što je bila prava, časna i pravedna stvar. Ništa to ne može promijeniti trenutno stanje države, pokvarenost, ljude, ništa!  Bitno je da imamo Hrvatsku, a do nas je kako će izgledati.  Žrtvovati  se moramo za dobrobit domovine, na veći ili manji način.  Zvonko je odabrao najveći, poslao je time poruku.  Jesmo gluhi ili nismo, vrijeme će pokazati.  Znao je recitirati stihove pjesme koju je jako volio, a mislim da iznosi njegov stav, o smislu žrtve za domovinu,  bilo braniteljevoj pa i ako hoćete, i o vlastitoj.

“I kako može čovjek bolje mrijeti
Nego se strašnoj nadmoći oprijeti
Za pepeo i kosti pradjedova
I posvećene hramove bogova….”

Horacius, Thomas Macaulay

U jednom pismu, ako se sjećate, Zvonko ističe da su zatvorenici manje-više „vukovi-samci“. Nije li se ipak i on tako osjećao i nakon povratka u Hrvatsku, odnosno niste li mu Vi  od svih bila i ostala jedina potpora?

• O tome smo često raspravljali. Istina, osjećao se osamljenim jer nije imao nijednog sugovornika koji je dijelio njegovu sudbinu, koji je mogao shvatiti u potpunosti što je prošao, kako je patio, baš nitko.  Solzhenitsyn je bio o tome u pravu, svatko to mora osjetiti na vlastitoj koži, da razumije.  Ni ja nisam skroz bila u stanju, jer sam puno kraće bila u zatvoru, samo 13 godina, a ženski zatvori su puno blaži.  Jedva bi čekao da ga nazove jedan prijatelj iz zatvora, da s njim podijeli osjećaje, jer su bili skupa više od 20 godina i prošli svakakva iskustva. Skužili su se jednostavno.  Znao mi je reći, „zamisli nema tu nikoga kojeg mogu pitati, sjećaš se prije 20 godina kada smo ovo ili ono radili“, itd.  Došao je doma nakon 32 godine, ali se često osjećao kao stranac.

Nego, gospođo Julienn, kad već govorimo o Zvonku, čini nam se, na neki način, da je on svoju tugu uspješno prikrivao, baš kao i njegova majka, iako je odavao dojam vrlo hrabrog i nepokolebljivog čovjeka…

• I to je mnogima teško razumjeti, jer mentalitet zatvora je takav da ne smiješ pokazati slabost, emocije, nemoć. Može te to koštati i života.  To mu je bilo ugrađeno nakon toliko godina, teško se od toga bilo odviknuti.  Meni je mogao sve to pokazati i svjedočila sam puno tuge i čak suza.  Ali se ne smije zaboraviti da čovjek može biti i hrabar i nepokolebljiv i osjećajan i emotivan istovremeno.  I to je bio on u svojoj biti.  Zvonkova mama je, istina, bila jaka i čelićna cijeli život, ali na kraju to dugo čekanje svoga voljenog sina ju je uništilo. Uništilo joj je želju ići dalje.  Previše je puta, rekla mi je, čula da će uskoro doći a nikako da ga dočeka….

A, kako tumačite činjenicu da mnogi još ni danas ne mogu shvatiti Zvonkovu i Vašu borbu protiv Jugoslavije?

• Zato što živimo u svijetu koji ne cijeni dijalog. Upravo u svijetu koji se boji dijaloga, u slučaju da bi neprijatelj svojim jačim argumentima srušili nečije predrasude.

Što mislite: koliko je Bruno Bušić, s kojim se družio, utjecao na Zvonka?

• Bruno je imao jak utjecaj na Zvonka, jer ga je pratio iz najranijih dana, kao dijete…poštivao ga, slijedio, i smatrao ga svojim uzorom. Kasnije su bili, naravno, suborci, a usudim se reći da je u nekim pitanjima Zvonko čak utjecao i na Brunu!  Slični su im bili odgoj, životni put, i politička borba a nije čudo da ih se često zamijeni jedan za drugog.  Smetalo mi je prije ali više ne, jer je posve razumljivo.  Oboje su umrli zbog svojih ideala, zar ne?

A koliko prevrtljivi Milan Bandić? 

• Bandić kao Bandić nije uopće. On je bio samo bio dio većeg problema…Problem Platonove pećine, koju je Zvonko spomenuo u svojoj zadnjoj poruci…

Kad se jednog dana ponovno budete sreli, gore na Nebu, što ćete mu prvo reći?

• Pa ništa, jer stalno s njim razgovaram!

I još samo, gospođo Bušić,  koliko puta Vam se dogodilo da Vam je nakon smrti Zvonko „pokucao na vrata“?

• Šalje mi poruke stalno, samo moram biti koncentrirana! U obliku oblaka slova Z, vrlo često…ima ih previše da ih nabrajam, ali osjećam njegovu stalnu prisutnost!  Ništa nas ne može razdvojiti…ni smrt!

Razgovarao: MLADEN PAVKOVIĆ