Priča o Milanu Šufflayu i njegovoj smrti je priča o najvećem čovjeku koji se tijekom života najglasnije protivio jugoslavenskom autoritarnom ( totalitarnom ) beogradskom režimu.
Milan pl. Šufflay rođen je u Lepoglavi 08. studenoga 1879. godine.
Prema njegovom političkom suputniku Božidaru Magovcu na prijelazu 1930./1931., Šufflay je bio strastven u stvaranju članaka koji razotkrivaju srpsku diktaturu u zemlji. Magovac se sjeća znanstvenika kao čovjeka koji je provodio vrijeme u prepunoj prostoriji s hrpom knjiga. Šufflay je pisao na mnogim jezicima, objavljujući u hrvatskim naslovima (“Obzor”, “Hrvatsko Pravo”, “Jutarnji List” i “Novosti”), ali je također slao svoja djela u Veliku Britaniju, Italiju i Mađarsku. Međutim, većina strane korespondencije zaplijenjena je od strane službi. Povjesničar Željko Vegh vjeruje da je krajem 1930-ih Šufflay bio u lošem mentalnom stanju. Bio je nervozan i uznemiren. Isti povjesničar, istraživač hrvatske povijesti, dodaje, međutim, da je Šufflay “heroj borbe za hrvatsku neovisnost, jer u toj borbi njegova osobna korist i život nisu bili važni; dao je svu svoju dušu i mentalnu snagu Hrvatskoj, ne razmišljajući o tome što će dobiti od Hrvatske. Kao znanstvenik, svjetski poznati povjesničar, mogao je napustiti Hrvatsku, ali nije.” Može se bez većeg rizika reći da je odluka o atentatu na Šufflaya donesena dok je bio u Albaniji na prijelazu iz 1930. u 1931. Provedba ove odluke ovisila je o deklaraciji povratka Jugoslaviji. Odlučivši se na takav korak, Šufflay je sam sebi izrekao smrtnu presudu, jer je samo nekoliko tjedana nakon povratka u Zagreb, tj. 18. veljače 1931., znanstvenik bio teško pretučen čekićem po glavi na vratima svog stana na adresi Gundulićevoj 27. Umro je od ozljeda sljedećeg dana.
Jugoslavenske službe učinile su sve da prikriju okolnosti zločina.
Vodeće novine u Zagrebu, koje nisu bile za srpski režim, ali nisu bile zabranjene, tj. “Zagrebačke novine”, bile su zabranjene za objavu Šufflayeve osmrtnice, čime je istovremeno bilo nemoguće odrediti vrijeme pogrebne ceremonije. Gradskim vlastima bilo je zabranjeno spustiti zastavu kao znak žalosti, a policija je rastjerala spontano okupljanje mladih i studenata u blizini Šufflayeve kuće. Na taj je način ovaj svjetski poznati znanstvenik trebao “ispariti” iz masovne svijesti. Pokopan je tiho i bez publike. Jugoslavenska policija nikada nije tražila počinitelje ubojstva, jer bi morali početi na najvišoj razini u Zagrebu. Danas je poznato da je ubojstvo na Šufflaya organizirala organizacija Mlada Jugoslavija, čiji su članovi: Branko Zwerger, Ljubomir Belošević, Ivan Brkić, Josip Godiler i nepoznato ime Marčec, počinili ubojstvo po nalogu načelnika policije u Zagrebu, Janka Bedekovića. Unutar organizacije postojao je informativni i policijski odjel pod nazivom Društvo mladih Jugoslavije, koji je u praksi bio vojna jedinica sastavljena od doušnika i razbojnika. Izravno upravljanje podružnicom imao je Janko Bedeković, a velik dio financiranja organizacije pokrivala je država. Povjesničar Mario Stipančević naziva je terorističkom organizacijom i opisuje značenje njezine operacije kao brutalnu pacifikaciju političkih protivnika beogradskog režima. Janko Bedaković ispunio je uvjete za vođenje organizacije.
Bio je mučitelj i sadist. Većinu svoje policijske karijere proveo je u Zagrebu, ali je radio i u Ministarstvu unutarnjih poslova Jugoslavije. Specijalizirao se za mučenje i izazivanje samoubojstava ljudi koje je ispitivao. Sama organizacija osnovana je 1929. godine na temelju administrativnih i pravnih transformacija u Jugoslaviji, a prvi formalni sastanak Mlade Jugoslavije održan je 2. svibnja 1930. Mario Stipančević, koji je već spomenut, istaknuo je da je organizacija od početka bila dobro organizirana i uživala financijsku likvidnost. Njegovi zakonski ciljevi uključuju, m.in, “proširivanje, jačanje i razvoj nacionalnih, obrazovnih, gospodarskih i društvenih vrlina, kao i razvoj i jačanje osjećaja pripadnosti jugoslavenskoj državi”. U praksi, Mlada Jugoslavija trebala je eliminirati političke protivnike Beograda, a njezinu jezgru činili su Hrvati koji su podržavali vladavinu Karadžorđevića u zemlji. Danas je sigurno da je nalog za ubojstvo Šufflaya osobno izdao Janko Bedeković, kojem je tada povjeren zadatak da objasni okolnosti ubojstva zbog svoje pozicije u zagrebačkoj policiji. Mučitelj, koji je također bio vjerni sluga jugoslavenskog režima, učinio je sve da spriječi da istina bude otkrivena.
Čak je i Josip Godiler, koji je postao žrtveni jarac u Bedekovićevoj igri, bio optužen. Časnik je želio zaštititi svog najodanijeg i najpouzdanijeg suradnika, Branka Zwergera, koji je zapravo zadao smrtonosni udarac Šufflayu dok su Belošević, Brkić, Godiler i Marčec bili zauzeti promatranjem ulice. Bedakovićeva pretpostavka također je bila da zločinu da nepolitički karakter – zasigurno iz tog razloga, na dan ubojstva, nerazrađeni rezultati njegovih istraživanja na kasnijim svezcima “Codex Albanicus” ukradeni su iz Šufflayeve kuće. Međutim, mučitelji nisu bili zainteresirani za Šufflayev znanstveni rad. Ekstra cijenjeni znanstvenik ubijen je jer je bio aktivan u promicanju neovisnosti Hrvatske. Bedakovićeva istraga o fasadi nije završila osudom nijednog od osumnjičenih. Tek tijekom Drugog svjetskog rata stvar je ponovno pokrenuta.
Tijekom montiranog suđenja, koje se održalo neposredno prije početka Drugog svjetskog rata, Branko Zwerger osuđen je za ubojstvo Šufflaya. Ostale osobe uključene u ubojstvo oslobođene su ili nisu doživjele ponovno suđenje, kao i Janko Bedaković, koji je preminuo 9. travnja 1938. u psihijatrijskoj bolnici u Vrapču.
Ugledni znanstvenici Albert Einstein i Heinrich Mann intervenirali su u objašnjenju ubojstva Šufflaya, koji se u službenom prosvjednom pismu obratio Ligi za ljudska prava i američkim novinama ” New York Times”. Kralj Aleksandar I. bio je moralno okrivljen za ubojstvo, nazivajući način na koji je vladao apsolutističkim užasom i terorom protiv Hrvata. Einstein i Mannovi monarsi obratili su se sljedećim riječima: “Ubojstvo kao izvor postizanja političkih ciljeva ne može se tolerirati.” U svakom slučaju, reakcija uglednih znanstvenika, unatoč širenju pisma u SAD-u i Europi, nije završila očekivanim rezultatom. Pitanje je bilo zanemareno, iako se pažljivo njegovana slika kralja Aleksandra I. pogoršala u međunarodnom okruženju.
Šufflay nije umro uzalud. Okolnosti njegovog ubojstva nisu bile predmet memorijalnog ubojstva. Njegov prijatelj, mađarski znanstvenik Jožef Bajza, napisao je u oproštajnom pismu: “Malo je ličnosti u povijesti koje su služile interesima svoje nacije, europske kulture i interesa mađarske nacije nesebično od Milana Šufflaya tijekom jugoslavenske diktature. Kao mučenik svog naroda, postao je besmrtan, a javnost ga je jednom odbacila, a posljednji put su ga slijedile tisuće Hrvata. Mađarska povijesna znanost duboko je tužna što vraća sjećanje na Milana Šufflaya. Uvijek smo znali da je vjeran sin svog naroda, ali smo ga uvijek smatrali svojim. Šufflay je bio najveći sin mađarskog porijekla među Hrvatima i stoga najveći Hrvat. Slava njegovoj uspomeni!” Za Šufflaya ideal jugoslavenske države bio je neprihvatljiv. Znanstvenik je provodio aktivne aktivnosti usmjerene na približavanje Hrvata stjecanju neovisnosti. Osnovni oblik tih aktivnosti bio je javno proglašenje sadržaja koji jača nacionalni identitet Hrvata, kao i podržava separatističke tendencije protiv Karadžiordjevićeve države. Šufflayu je glava razbijena čekićem zbog njegovih stavova, a rukopisi kasnijih svezaka njegovog glavnog djela pod nazivom “Codex Albanicus” – nezgodno djelo za srpske političke elite, koje priča priču o Albaniji i stavlja ovu naciju kao zakonite nasljednike balkanskih teritorija – nikada nisu pronađeni.
Dovođenje u pitanje srpske dominacije na Balkanu i glasni slogani koji su pozivali na hrvatski separatizam od Jugoslavije doveli su do smrti jednog od najistaknutijih umova svog vremena. Fizička odgovornost za Šufflayevo ubojstvo leži na načelniku policije u Zagrebu i mučiteljima koje je regrutirao, no moralno je njegova smrt opterećena autoritarnim režimom koji su uspostavili Karađorđevići.
Odgovor na ovo pitanje ostaje otvoren. Danas je poznato da je glavni počinitelj ovog zločina bio načelnik policije u Zagrebu, Janko Bedaković, koji je naredio ubojstvo članovima organizacije Mlada Jugoslavija kojom je upravljao. Nije poznato koji su motivi pokretali Bedakovića – možda su to bile osobne političke ambicije, a možda je dobivao smjernice od srpske vlade. Postoji mogućnost da u budućnosti nećemo znati sve okolnosti Šufflayevog ubojstva, iako je s trenutnim stanjem znanja lako utvrditi da je uglednog znanstvenika ubio Hrvat koji su se urotili sa srpskim režimom vlasti. Šufflay je zahtijevao pravo na samoopredjeljenje hrvatskog naroda. Za njega je hrvatstvo značila neovisnost, a ujedinjena južnoslavenska država bila je uskraćivanje prava na slobodu hrvatima. Njegovi su stavovi postali toliko glasni da su počeli prijetiti režimu Karađorđevića.
Vlada je otežala znanstvenikov rad, optuživši ga za veleizdaju, zatvarajući, špijunirajući ga ili čak odbijajući izdati mu putovnicu. Unatoč tim preprekama, Šufflay je mnogo postigao u znanosti, a njegova djela postala su trajni dio revolucionarnih povijesnih istraživanja. Znanstvenikova uključenost u politiku učinila ga je ranjivim na mlade vlasti, postavši jedna od žrtava autoritarnih i totalitarnih režima u povijesti dvadesetog stoljeća. Sjećanje na Šufflaya je pitanje hrvatskog naroda, ali okolnosti njegova ubojstva, u skladu s namjerama Alberta Einsteina i Heinricha Manna, ušle su u međunarodni diskurs. Ovo je klasičan primjer ugovornog ubojstva u zemlji koju su razdirale brojne nacionalne, vjerske i etničke strasti, a istovremeno i autoritarni režim koji nije mogao opstati zbog svoje represivnosti koja je izazivala opasne antagonizme nespretno zakopane među građanima propale kraljevine koja je bila tamnica naroda i vođena velikosrpskim hegemonima.
Ivan Aras
Izvor fotografije : Hrvatska stranka prava
Leave a Comment