By Istro mila moja, lipa mati moja
Marko-Ivan Pekica, 20.03.1943. godine u selu Šajini, Općina Barban, je profesor i predavač, novinar, pisac i pjesnik, scenarist, slikar, umjetnički fotograf i redatelj.
Po zvanju profesor suvremenog hrvatskog jezika i komparativne književnosti. Specijalizirao se u komunikologiji i utemeljitelj je odnosa s javnošću kao struke u Hrvata.
Režirao je više od 150 propagandnih filmova i reportaža te preko 300 radio poruka.
Radio je kao gost predavač na raznim fakultetima i raznim obrazovnim ustanovama u Hrvatskoj i inozemstvu te nastupao na brojnim seminarima i kongresima.
Kao umjetnički fotograf, zajedno s kćerkom Elijom izlagao je na međunarodnoj izložbi u Houstonu (SAD), pod nazivom Never been to Houston.
Fotografije je potpisivao kao Paolo Paolini i pod tim je pseudonimom bio umjetnički urednik knjige o Profesoru dr. sc. Josipu Sudaru ( Iz Jožine torbe i izvan nje).
Markov najdraži hobi je slikarstvo, a akvarel i pastel su mu omiljeni slikarski izričaji koji dolaze do izražaja u njegovim pejsažima.
Idejni je pokretač zajedno s kćerkom Elijom Patricijom Pekica Pagon, časopisa za marketing Zvono (2001. do 2004. godine) i njegovog sljednika časopisa za kulturu komuniciranja Epoha (2004. do 2009. godine), kojima je bio i izvršni urednik, a Elia je bila glavna urednica.
Posebno je ponosan na svoju međunarodnu karijeru i veliki broj međunarodnih nagrada i priznanja. (New York, Phoenix, Lausannea, London, Bern, Bruxelles…).
Objavljivao je svoje pjesme u Epohi i u Hrvatskom slovu, koji se nažalost, ugasio, zbog nebrige Vlade RH za hrvatsku kulturnu baštinu. Naime, ministrica kulture, Nina Obuljen Koržinek, to moram naglasiti, nije htjela ni čuti da Hrvatsko slovo pomogne s 400 tisuća kuna, za razliku od Novosti SNV-a, koje su dobile 600 tisuća eura samo za 2024. godinu.
Marko je dobitnik niza svjetskih nagrada i priznanja, No Limit Festival u Sarajevu proglasio ga je 2007. godine najboljim hrvatskim komunikologom u regiji.
Hrvatski oglasni zbor odao mu je 2010. godine priznanje za izniman doprinos u razvoju marketinške struke.
Ovdje moram istaknuti da je Marko-Ivan Pekica član IAA New York (International Advertising Association) od 1982. godine i da je deset godina kasnije na Kongresu IAA u Barceloni izabran u World Council IAA među 40 najpriznatijih svjetskih komunikologa.
Više i detaljnije o Marku možete čitati na
https://www.istrapedia.hr/hr/natuknice/350/pekica-marko-ivan
Čast mi je i milost Božja što ga osobno poznajem i što ga mogu predstaviti široj hrvatskoj javnosti.
Marko i ja svoju Istru nosimo u srcu i duši.
Rođeni od majke Hrvatice (kako je naš blaženik Miroslav Bulešić govorio) na tragu smo istarskih narodnjaka u borbi za očuvanje hrvatskog identiteta Istre.
Naš dragi milozvučni ČA, čakavicu, kao osnovicu hrvatskog jezika, najstarije živo narječje hrvatskog jezika, Marko-Ivan Pekica izvrsno koristi kao svoj pjesnički izričaj.
Poeziju piše na čakavskom i objavljuje u Hrvatskoj i SAD-u.
Pjesme su mu zastupljene u 20 skupnih zbirki, a objavio je i 4 samostalne zbirke;
- Istro mila moja, lipa mati moja (2016.),
- Kadi su vni dani? (2020.),
- Brkasto vrime (2021.) i
- Vijađajući kruz život (2022.).
U mirovini Pekica ne miruje. I dalje je aktivan: bavi se edukacijom, slika, piše pjesme. Marko u pripremi ima i petu samostalnu zbirku pjesama, a na portalu Epoha redovito objavljuje svoje kolumne.
- Kako Vas je oblikovalo kao osobu stradavanje Vaše obitelji u selu
Šajini kada su Nijemci u odmazdi u noći s 8. na 9. siječnja 1944.
godine živog spalili Vašeg oca, babu, dida, barbu, tetu, zrmane….
njih dvanaestero članova Vaše obitelji?
Ta tragična šajinska noć (sada je bila 81. obljetnica) je definitivno udarila težak pečat mojem djetinjstvu i kasnijem odrastanju. Rommelovi koljači te strašne noći nisu poubijali samo moju obitelj, nego su pogubili ili spalili ukupno 54 – vero nevinih ljudi i spalili cijelo selo.
Ja se i dan-danas pitam kako sam uopće ostao živ. No, ono što me više muči je nepobitna istina da su njemačke naciste u Šajine doveli istarske izdajice – sluge propalog Mussolinijevog fašističkog režima. I, ono što je još gore od toga,
potomci tih kvislinga – Radinovih sljedbenika, danas u Istri uživaju status nacionalne talijanske manjine s većim pravom nego većinsko domicilno hrvatsko stanovništvo.
Normalno, da je sve to mene oblikovalo kao velikog hrvatskog rodoljuba i osobu koja se neće nikada prestati boriti protiv vladavine istarskih fašio nostalgičara u mojoj dragoj i voljenoj hrvatskoj Istri.
- Kako ste se nakon takve tragedije, kada ste ostali bez oca, kasnije i
bez majke te velikog dijela obitelji, školovali i napredovali u osobnom
i poslovnom životu?
Kako? Dragi Bog me je uzeo u svoje naručje i rekao mi : Marko, dite moje, nemoj biti žalostan i nemoj plakati. Ti nisi sam, ja sam s tobom i nemoj se bojati. Ja ću te voditi kroz tvoj život i biti tvoj sigurni oslonac na tvom putu do osobnih i profesionalnih uzleta.
Da, dragi Bog me je čuvao, savjetovao, upozoravao i vodio kroz cijeli moj život s najvećom ljubavlju.
Priznajem, u životu sam prolazio kroz svakojake teškoće, ali nikada se nisam predavao. Borio sam se, stalno učio i učio, marljivo radio i u mojem srcu nosio ljubav za sve ljude svijeta.
Eto, to je bila moja formula na putu do najteže dostižnih ciljeva.
- Kao Hrvat iz Istre, kako gledate na hrvatski identitet Istre, borbu za
očuvanje tog identiteta i njegovo negiranje i talijanizaciju od strane
vladajućeg IDS-a?
Lili moja draga, hvala Vam na ovom vrlo inspirativnom pitanju. Dobro ste rekli, „kao Hrvat iz Istre“, jer ja sam doista veliki istrijanski Hrvat koji živi za moju Istru i stoljećima potlačenog i obespravljenog istarskog čovjeka.
To što sam desetljećima zemljopisno bio daleko od rodnog kraja, u meni je stalno plamtjela ljubav prema mom rodnom kraju. Cijelo to vrijeme zdušno sam i s velikom ljubavlju pratio sva kulturno- društvena, ekonomska, politička i sportska događanja u našoj hrvatskoj Istri.
U mom odgovoru na Vaše pitanje usredotočit ću se samo na djelovanje IDS-a. Dakle, kao prvo IDS nije istarska demokratska stranka nego, kako mnogi hrvatski Istrijani govore, IDS je mnogo više Italijanska domoljubna stranka.
U potpunosti se slažem sa svima onima koji smatraju da IDS s velikom ljubavlju njeguje, širi i razvija talijanaštvo odnosno neofašizam u Istri.
Sjetite se samo vrlo uzbuđenog istupa čelnika IDS-a, gospodina Dalibora Pausa, u Hrvatskom saboru i sve će vam biti jasno.
Ne mogu vjerovati da čovjek koji obnaša tako časnu funkciju zastupnika u Hrvatskom Saboru smatra da istarski identitet određuje dvojezičnost i konvivenca.
Ma, gospodine Paus, ne mogu vjerovati da Vi stvarno mislite kako mi Hrvati moramo i dalje trpiti tu fašio nostalgiju. Ja bih se s Vama složio kada biste se zalagali da kao drugi službeni jezik u Istri bude naš čakavski jezik.
Vi dobro znate, u to sam 100 posto uvjeren, da u Istri nema pravih Talijana više od 1 posto, ali nažalost, odnarođenih Hrvata – talijanaša ima popriličan broj.
Nema tog zakona, kao ni nikakvog razloga, da jezik okupatora bude u Hrvatskom saboru izglasan drugim službenim jezikom u Istri.
A, što se, pak, tiče suživota u Istri – ne može ga biti i nema ga!
Recite mi, molim Vas, kako hrvatski rodoljub može jesti iz istog tanjura i piti iz iste bukalete s izdajicom hrvatskog roda ili ako hoćete s čovjekom koji se srami svoga porijekla, svojih korijena, svoje bogate kulturno-povijesne baštine, naše tradicije, naših običaja, naših roženica i mišnica, naše harmonike, naše gastro i vinske ponude.
O tome sam pisao u više navrata i neću prestati o tom zlu pisati i govoriti sve dotle dok nas ne budete ostavili da na miru živimo u našoj voljenoj hrvatskoj Istri.
Vrijeme fojbi, ščavi, ricinusovog ulja, morske vode, silovanja, klanja, paleži, Mussolinija, Annunzia, Gentilea i ostalih fašističkih strahota su davnom umrle.
Naš istrijanski identitet jednako tako obilježavaju: naše velebne, bajkovite prirodne ljepote, naši skromni, marni i gostoljubivi ljudi te naš pitomi istrijanski mentalitet. Takovi smo, volimo ljude cilega svita i svi su u Istru vajka dobrodošli.
- Još Vam um nevjerojatno dobro radi, kakvi su Vam budući planovi?
Hvala Vam na komplimentu, draga Lili.
Da, još nisam otišao na kiselo, ali sam fizički teško pogođen amputacijom noge.
U Božjim sam rukama i neka karoce gre dokle gre.
Razgovor vodila – Lili Benčik
