Mama je donijela srp koji je tata sklepao prvi dan i veliki kamen…

Od susreta sa snopom žita,

do kruha iz krušne peći.

Moje je kćerka panično dotrčala do mene kada se desio prvi susret s kravom.

Vidjela je kravu kako piša i bila zgranuta jer krava ne piša mlijeko, bilo je to rano djetinjstvo, prerano priču o vimenu i mliječnim žlijezdama.

No jednom kad smo kupovale kruh u dućanu zapitala me je na kojem drvetu raste kruh, a na kojem čokoladne bananice.

Bio je to trenutak za uzbunu i tada je počela moja obuka o povezanosti zemlje i čovjeka. Moje dijete, a razlika svjetlosna godina u poimanju i shvaćanju sklada života čovjeka i prirode.

Moj susret sa žitom počeo je u 7. razredu osnovne škole. Kada je počeo raspust majka me jedno veče rano poslala na spavanje.

Velika si i vrijeme je da pomogneš u žetvi, sutra rano poći ćeš sa mnom prva zasijana pšenica ,sazrela je i sutra počinje žetva.

S prvim pijetlom mama me probudila i dok me je onako snenu podučavala da obučem nešto da me zaštiti od oštrog klasja i pikave trave.

Prvi zraci sunca daleko na istoku, a mi na njivi sa svim odraslim ženama sela. Običaj je bio da se žanje svi za sve, bez obzira na sve seoske svađe.

Mama je donijela srp koji je tata sklepao prvi dan i veliki kamen kojim se brusio srp.

Sve je to bilo u jednoj posudici koja je imala rupu za špagu,. Majka mi je oko struka svezala posudu sa srpom koji je morao biti umočenu u vodu.

Pažljivo mi je objasnila kako se brusi srp i prva

žetva mogla je početi.

Isprva je srp klizio po slami, nisam znala kada treba točno povući i odrezati, rosa me škakljala slijevajući se niz pognuta leđa.

Malo pomalo formirao se prvi snop i onda je počela poduka kako se veže snop. Danas znam da je kravata inspirirana vezivom snopa,

ista metoda i ista namjena. Klasje je visjelo u smjeru snopa a vezica je čvrsto vezivala snop.

Nizali su se snopovi i moje zaostajanje za grupom žena pomalo se smanjivalo, vidjela sam da me majka gleda preko ramena i došaptava se sa ženama.

U vrijeme kada je sunce osušilo rosu pojavila se domaćica. Ona nikada nije započinjala žetvu na svojoj njivi. Kada su žene počela sa žetvom ona bi naložila vatru u svojoj krušnoj peći i počela s pripremom doručka za žetelice.

Obično je to bila  prva buča pomiješana sa sirom u domaćem tijestu, ispečeno u krušnoj peći.

U velikoj opletenoj flaši bilo je lipovog čaja kuhanog s vinom. Domaćica bi prostrla veliki bijeli stolnjak od domaćeg platna,

na sredini velika ispletena od pruća, šarena košara iz koje se širio zamamnim miris. Posjedali smo u krug svaka na jedan snop, a domaćica je skinula krpu s košare. Izgrebane ruke pohrlile su u košaru, tišina je bila grobna i samo se čulo slasnom mljackanje.

U ruci držim komad bučnice i gledam kako da ga uguram u usta da što prije dohvatio drugi komad. Za priču i pohvale kuharice, nema se vremena, utrka da se dohvati što više komada traje do posljednje kriške.

Kada je košara prazna onda počinje religiozni obred ispijanja čaja. Samo jedna šalica s ručkom, domaćica natače a šalica kruži od jedne do druge.

Žene krajnje uviđajne otiru najprije usta uz prašnjavi rukav i onda započinju srkanje čaja.

Koliko brze bile ona koja je sljedeća na redu, preko ramena gleda kada će doći njezin red.

Kada je košara prazna a demižonka okrenuta naopačke počinje završni dio žetve za taj dan.

Svi su snopovi formirali u kupove u pravilnom redu kao vojnici na paradi. Jutarnja žetva trajala je samo do devet sati jer su žetelice morale prionuti na svoj redovni posao koji ih je čekao doma.Čekala je stoka da je se na poji, a iz kravljih vimena mlijeko je polako curkalo.

Iz dana u dan isti posao do zadnje njive posijane pšenicom.

Te godine tek sam proslavila svoj 14 rođendan, do kraja žetve izvježbala sam tehniku i uvijek završavala prva svoj red, potom bi pošla u susret majci u njezinom redu.

 Gledala sam kako me gleda ispod obrva na koje se nahvatala otpala pljeva sa zrelog klasja.

Zajedno bi formirale naše redove i znala sam da je ponosna na moju šutnju i prihvaćanje svojih obaveza.

Kao majka koja je zakazala u obuci kupila sam srp i podučila djecu da se prvi kruh ispekao od žita koji je ubran pomoću ovog alata.

Zabluda da drvo na kojem raste kruh raste pored drveta na kojem rastu čokoladne bananice ostala je naša uspomena

na početak spoznaje da je život bio drugačiji,

Bogatstvo koji imaju ljudi je usmena predaja.

Vrijeme prolazi ali ispričane priče žive u siječnju ljudi među listovima knjiga, i bogat je onaj tko ih pamti i nastavlja njihov život kroz ispričane priče.

Dragica Trumbetaš