By Moguće se pomalo čudite oštrini stavova, kojih se ne odričem lako, ipak imam snažnu empatiju prema svojim “protivnicima” što je dokazano i u slučaju pripadnika neprijateljske vojske, od dopuštanja predaje tijela onih koje smo u bitci oružjem (ne pucanjem u zatiljak), na žalost bili prisiljeni, grubo zvuči, eliminirati, do zarobljenika što im ni dlaku s glave nismo skinuli.
Tako, na primjer dvije Britanke novinarke i jedan novinar izazvali su incident krenuvši u “Golfu” na neprijateljsku stranu preko naše crte bojišnice po noći i kiši u smjeru Dubrovnika, nakon čega je slijedio strahovit napad na moje, u tom trenutku (zbog spleta određenih okolnosti) psihički poljuljane suborce. Doveli su ih pod prijetnjom oružja, logično im sumnjive, no stranci su ostali iznenađeni prijatnim umirujućim razgovorom. S pokislim i ustrašenim, no ne i prestravljenim triom, koji je bio na tko zna kojoj zadaći, postupio sam… nisam uvjeren da li primjereno, ali moglo mi se tako jer višeg časnika po rangu na blizu 100 km daleko nije bilo, osim petokrakaških prema kojima su oni krenuli, tako bješe kasnije prilikom ulaska u Konavoske, Grudu i Kunu.
Mogao sam im privezati ruke na leđa plastičnim vezicama i spakovati policiji u Ston jer tada vojne još nije bilo na terenu, ali i ne samo njih. Kako bi to bilo da ih netko plavih očiju i gena kamenih, što su ga nakon prvog šoka i spašavanja fascinantno gledali, krene “maltretirati”, mislim, kakav bi to bio kasnije film u njihovom sjećanju ili na platnu. Bili su sigurno dovedeni pred čudnog i “naivnog” vođu od njegovih, neidentificirano rijetko odvažnih Zengi, do duše do dan danas nepriznatih, budući da sve to nije uopće snimala televizija. Jedino je prvog dana, nakon one bitke, poznati novinar Pero Štrbe s ekipom nešto kratko posnimio i u posljednji trenutak su “pobjegli”, kad su naišli jastrebovi iz zraka.
I ja sam bježao… trčeći ispred tih ptica prema obližnjoj međi i grmlju. Kasnije su neki, koji su tu bili ili pouzdano čuli, zbijali na račun toga šalu, kako sam trčao ono puteljkom prema školi ispred jastreba koji je ravno prema meni siktao s dvije strojnice na krilima, ali i trećom najopasnijom u nosu tog borbenog zrakoplova, Daidži je od eksplozije bombe bačene na najbliže brdo, procurila krv na nos i uši, priđoh mu, gestikulira malo stresen i povikuje ljutito pod adrenalinom, narednog trenutka se sklanja i potom odlazi do ambulante u Slano.
Bila je narednih dana još jedna strana ekipa što je izašla i na položaje. Možda i naš fotograf Zoro (Filipović) bio s njima, trebao bi ga priupitati sjeća li se, nedavno je preživio jednu operaciju. On je naime, tajno slikao jednu jedinu meni poznatu fotografiju iz tog vremena početka rata, koju trenutačno posjedujem.
Da se vratimo priči, sjednem toga novinara i njih dvije u gelerima izbužano auto, do duše s “novim” gumama skinutim s prvog auta u Stonu jer nije bilo zgodno vozit na felgama više od tih desetak kilometara nakon što me u njemu zbombalo. Vozim ih do hotela, valjda Sunce, u Neumu i srdačno pozdravim bez poželjnog druženja uz kavu. Nije bilo vremena za dalje, možda i zbližavanje (do duše ne s njim). Trebalo se posvetiti zadaći nakon što smo se povukli preko kilometra natrag, ali to je posebna priča. Možda bi je znali ispričati oni koji pišu da je tamo bio neki zapovjednik koji nije bio, pa ga ti neki koji sebe drže relevantnima a nije ih bilo, ozareni lovačkim pričama putem gluhog telefona u žaru napada zavisti i oholosti nazivaju čak i dezerterom. Ima ona simpatična “E jebem te ratni referente” (ćato), ali i odvjetniče, pravniče poharane banke, tebe, nezgodno bi bilo reći i rodicu ti iste struke, no nemam tih apetita.
Patuljci pojma nemaju kako sam pored uloge jednog od onih što su primarno bili s oružjem na prvoj crti u kamenom gradu bez vrata i prozora, ali tvrdih hrvatskih temelja duzinu dana bio glavni i odgovorni svima na terenu zapadnog dijela dubrovačkog ili ti Južnog bojišta, kako je to otprilike u ratnom putu napisao prema meni korektno, iako pomalo maćehinski privržen, zapovjednik cijelog toga bojišta Nojko Marinović. U vrijeme pisanja ratnih putova, kod njega u društvu s ratnim liječnikom Vickom Mihaljevićem, rekao je kao sam na terenu jedno vrijeme praktično zapovijedao Sektorom. U slučaju njegovog, prema meni boljeg tretmana, možda bih bio danas ljenguz, tako da držim kako je bolje ovako i što me se klone neki od njegovih suradnika.
Tih spomenutih tucet dana nije mi bio zapovjednik Nijaz Batlak tj. Mate Šarlija Daidža, više djed s kojim sam znao razgovarati i savjetovati se. Kao Politički je bio izvrstan a mladići, što sam ih držao i braćom i djecom, poštovali tu njegovu ulogu.
Prošli su Zenge pravu torturu s obzirom na moje vojne, ali poglavito sportske reference, što držim da je mnogima, kako su kasnije znali sami reći, spasilo živote. Bez vrhunske tjelesne pripreme nema ratnika osim s dronovima kojima se upravlja negdje iz podruma ili bunkera.
“Patuljci” jednako ljudi, kao i svi mi, svašta zanimljivo mogu pričati. Valjati gluposti o meni pomalo pismenom više manje, nema veze, ali problem je s onima mojima koji su to doživjeli a nisu od velikog pisanja i priče. Njih ne dam!
Budući da mi nekad prigovore ne razumljive tekstove, ako izrijekom u njima ne spomenem imena pojedinih dragih osoba što ne spomenuti… Dubravku Šuicu, Andreja Plenkovića, raspakiranog Andra Vlahušića, Igru Šain Kovačević, Giljaču, nedavno Grbića pa Antunovića, i mnoge druge odličnike, poput Vicka Krajančića ili Vjenceslava Paića Karege, s neke druge strane “lijevog spektra”. Javno i jasno, u prigodi ovoga drugačijeg teksta prepunog imena posebnih osoba, osjećam potrebnim spomenuti neke “moje kolege” (s njima ni luk jeo ni luk ikad mirisao) iz stranke Most, u kojoj nisam ni dana proveo. Iz Stranke su iskoristili to što sam angažiran za javni interes, a meni je omogućeno slobodno istupanje na Skupštinama Dubrovačko- neretvanske županije, ostalo je skoro prošlost.
Naime nekad prčevitim, ali u bitnome korektnim, djelovanjem ipak doprinio da u našoj Županiji oni (na vlasti tih 8 godina moga vijećništva) donesu za Dubrovnik i Hrvatsku strategijski značajne odluke, na čemu sam im izuzetno zahvalan.
Kad već govorimo imena, to su prije svega sadašnji i budući gradonačelnik Grada Mato Franković i bivši dugogodišnji župan Nikola Dobroslavić. S Matom sam oštar bio samo na početku, a po pitanju korone pomalo neugodan, kao i stava oko Plenkovićeve i Milanovićeve politike vezano za sukob u Ukrajini. Mnogi to neslaganje nisu ni primijetili jer iako djelujemo dosta bliski… nas dvojica nikad nismo skupa sjeli na kavu. Nikola se za razliku od Mata zbog moje arogancije u nastupima nekoliko puta našao u nebranom grožđu, napao sam ga da uvjetno rečeno moguće i laže. Bila je to s moje strane čista politički logična, dopuštena provokacija jer nikad nisam doživio da je župan Dobroslavić slagao. On je pred kamerom, ostavivši dan proteka za izjavu, istupio sabrano i promišljeno, a po tom uskoro izbrisao HE Ombla iz svih županijskih planova, što može samo heroj u politici. Imao je on još takvih za zajednicu jakih poteza predvodeći svoj tim u Županiji.
Dovoljno je sjesti, kako to piše Frane Katin, negdje na kavu i otvaraju se priče o tome kako je gospodin s javne površine (možda sad već i vijećnik, inače s liste SDP-a) pohvalno maknuo svoje neregistrirane auto, traktor, trejler s javne površine… nakon čega početna točka za pješačenje do prirodnog fenomena Kočje puno bolje izgleda, moguće i barka prikolicom s njega zaplovi kad more stopli.
No pustimo sad to, valja se prizemljiti jer što je najjeftinije danas? Čovjek i njegovo dostojanstvo! A najvrjednije na svijetu? Djeca!
U odgojno-obrazovnoj instituciji dječjeg vrtića došlo je do promjena. Pored fotografija čudne hrane upućena nam je pozornost na papuče,… kad ima modela za ruke što ne bi bilo i za nečije noge. Svakako je pohvalno što se nakon opravdanih primjedbi hrana stvarno popravila. Na žalost ne i odnosi, jer po onoj “sto baba kilavo dite”, očito u Korčuli Gradonačelnica ima svoje ključare, kao u Muzeju, možda tako i u Vrtiću. One koji vode politiku struci na čelu koje je trenutačno Ingrid Marelić. Jeli dakle ona ta koja tamo luk jede i miriše, i vodi li glavnu riječ stručno i respektabilno moglo bi se upitati. Ili su u igri i “babe i žabe”, koje krojenjem “politike” te ustanove skupljaju poene što bi ih mogli izbaciti iz sedla. Nisu svi roditelji zadovoljni privilegiranošću, pogotovo kad je to dijete koje grize drugo neprivilegirano. Takvi vam ne govore gluposti o logopedici, neće me na ulici pitati, što to pišeš, pa dijete će mi ostati bez kakvog takvog mjesta u vrtiću. Prilično su bučni za stolom, u mješovitom društvu ide priča kako je javna tajna da je u Vrtiću došlo do incidenta u koji je uključena i policija. Pitam se je li istina da je roditelj verbalno napao zaposlenicu Vrtića, da je sve to slušalo malodobno dijete, i da ravnateljica nije prekinula taj “sastanak” već je dozvolila maltretiranje zaposlenice, iako je po pravilniku o radu, a i ljudskom dostojanstvu, dužna zaštititi djelatnike Vrtića, a pogotovo malodobno dijete?
Je li točno da je zaposlenica zatražila skrb na hitnoj pomoći i da je otvorila bolovanje?
Nažalost, izgleda da unatoč niza objava o nepoštivanju zakona u Vrtiću, i dolascima inspekcija, a ravnateljica je pod paskom SDP-a i Možemo, i dalje se čini nered u toj ustanovi od iznimnog značaja za naš grad. Pustite pobogu struku da radi svoj posao u gradskim poduzećima i ustanovama jer u protivnom ćemo zahtijevati da Gradonačelnica preda nekome s liste SDP-a i Možemo ključeve vozila za odvoz smeća u reciklažno dvorište, koje izgleda kao apoteka na njenom promotivnom spotu. Nije ni čudo kad nije u funkciji. Školama, predškolskom ustanovom i sigurnošću djece u dolasku i odlasku treba se posvetiti, oni se u gradu nalaze svakodnevno u opasnosti zbog prometa, a u prostor im neki dan ulijeće starija gospođa s električnim prometalom valjda u namjeri otići do trgovine. O djeci i starijim osobama? Držim da bi nam to trebala biti pouka, ali i upozorenje.
O ozbiljnijim političkim i ekonomskim temama zbog kojih bi Gradonačelnici pogodovalo da se drage volje makne sa sadašnje funkcije i prepusti je nekome s vizijom i timom pored sebe, a ne iza leđa, s opcijom brze promjene smjera u rikverc, naredni put. Možda drži ovo nedobronamjernim Poštovana, ali prije ili kasnije sjest ćete, kao s običnim građaninom mog rodnog grada, kad nije s vašim vijećnikom u Skupštini Dubrovačko neretvanske županije. Naravno, i ne mora jer to će uskoro biti opcija privatne prirode, doduše ona će imati funkciju pretpostavljam nešto drugačiju od trenutačne.
Marko Mišo Mujan
