MALA ZLA…

Postoje li mala zla ili je zlo kategorija kojoj je nemoguće umanjiti značaj dojmom veličine koji ostavlja na čovjeka? Zlo je uvijek zlo i, bez obzira na to što, primjerice, nije u stanju biti veće od onog kakvo već ponekad jest, kategorija je koju obujam, u tom smislu, ne zahvaća. Ono je samo zlo i kao takvo, ako baš hoćete, uvijek je ‘najveće’, bez obzira na to kako ga tko doživljava. Kao što postoji često zbog sebe sama, tako se često i rađa potaknuto izvanjskim okolnostima i izražava, bilo kao upozorenje, prijetnja ili osveta. Kroz karakter pojedinca koji njime označava svoju nazočnost, ono ruši svaku mogućnost protuteže njegovim ‘dobrim’. No, prepoznaje li zao čovjek svoje zlo na način kao što ga prepoznaje onaj kome je namijenjeno, ili je ono za njega bezimena sila (premda) proistekla iz zavisti, hira ili samoobrane? U njegovoj unutarnjosti, nekako mi se čini, da ga doživljava kao duboko utemeljen čin, i zbog toga ne mislim da za njega može imati težinu nedjela koje se, očima drugih, zaista prezire. On ga kao takvo jednostavno ne raspoznaje. Ono je rezultat prirodne reakcije proizišle iz njegove biti, i stoga na vagi poželjnosti kotira jednako kao i dobro koje od  drugih za sebe očekuje. Zlo je snaga koja kao da se drži u rezervama, i kod osoba koje su mu sklone, život je neiscrpni izvor nadahnuća za njegovo iskazivanje, njegovo izvlačenje iz skrivenih zakutaka i izlaganje izazovu. Ono će uvijek biti nadmoćno prisutno čak u svakoj klici njegovih dobrih činjenja, jer će ona od zla uvijek negdje potiho biti ucijenjena. Dobro pak koje drhturi pred zlom kako njime ne bi bilo uništeno, uvijek je dobro koje samo sebe sanja i zbog toga je do kraja neostvareno.
Zamislite čovjeka koji čini nešto dobro, da bi netom iza toga to porekao zlom. Događa li se to zato što on dobro nerijetko čini iz (niskih) interesa koji su jednako tako nerijetko neostvareni? On čak zloćom ponekad, moguće, ne djeluje sebi do kraja prepoznatljivo, svjesno, no ona – kao ono što je u njemu jače- prevladava i  on ju umalo ne može izbjeći. Ona je njegova prevladavajuća datost. Što izjednačuje njegovu unutarnju, podsvjesnu bitku između te dvije suprotnosti, i postoji li išta što je izjednačuje? On će možda intuitivno imati potrebu među njima napraviti ravnotežu, međutim hoće li u tome uspjeti? Ne vjerujem. Jer, može li, ima li potrebe zlo samo sebe bar donekle uništiti, što bi podrazumijevalo da može biti nagriženo dobrim, na određen način ublaženo ‘isprikom’ dobra. Ne. Takva vrst ravnovjesja, na žalost ili na sreću, ne postoji. Jer da postoji, moglo bi ukazivati samo na moguću nejakost zla, kakvo ono nikada nije, niti ikada može biti. Kao svojevrsna, katkad neizbježna danost, ono je balans samo svakom slijedećem zlu koje slijedi, jer ga održava na životu u mjeri u kojoj se to od njega zamalo očekuje: bez prevelikih vremenskih odstupanja i sasvim dosljedno sebi kao stanovitoj učinkovitoj dokazanosti. Gotovo je zadivljujuće točno dirigirano vlastitom jakošću koja ni u kakvoj prilici, kako god i s kojih god strana bila napadnuta, do kraja ne iskrvari. Zlo je nepobjedivo u svome segmentu hijeroglifičnosti zahvaljujući kojoj zavjerenički ruje i potkopava. Iz razloga što samo sebe ponekad ne može dešifrirati kao takvo, kao i stoga što samo sebe takvim ne može spoznati, ono je nesputano, i upravo iz te nesputanosti crpi svoju najveću moć.
Donekle je tako i s (istinskom) dobrotom, dakle dobrotom koja djeluje iz sebe, nagonski, sama sebe nesvjesna, zbog čega je u svome iskazivanju i djelovanju bez premca. Čak se može reći kako nijedna bol ne iskupljuje nijedno zlo, niti ga može preimenovati u nešto drugo. Ne postoje mala zla, postoje samo male ili veće posljedice zala. Za zlo nema opravdanja, iz čega god ono proisteklo. Ono je najčešće, iz perspektive ‘odašiljatelja’, stanovita kazna onome kome je namijenjeno. Kao ni dobro, zlo nije i ne može biti igra. Ono je samoobnavljajući razvoj neopozivo postojećeg. Može li dobar čovjek zlo do kraja pojmiti? On ga može razlučiti od njegove suprotnosti, ali ga ne može shvatiti na način da prodre u njegovu srž. S druge pak strane ni onaj tko je zao nema mogućnost projekcije iz sebe samog, istine kojom je, kroz zlo, pokrenut. S jedne strane naslućujem samo dobrostive, časne ljude (nepotrebno je reći: u manjini), s druge – one koji nisu samo zli, premda, bogme, časni nisu. Bijelo nasuprot sivome? Kako god bilo, sve je manje bjeline ili je, točnije, nje oduvijek bilo premalo.

STANKA GJURIĆ