…zavapio bi legendarni Mladen Delić da je živ, prije točno tjedan dana, simbolično ili ne, na Veliki petak, ali, kako kažu ljudi s ponešto više pameti i životnog iskustva – slučajnosti nema, već je više-manje sve kroz što brodimo, upravo odraz beskrajnog odnosa akcija i reakcija!
Stid, sramota, nelagoda, nevjerica, bijes, ljutnja, razočarenje, srdžba, mizerija i tko zna što sve još pomiješano i udrobljeno, snašlo nas je na dan kad je svjetina obilježila svoje sramotno proglašenje zla dobrim te kad je iz petnih žila skandirala pogubljenju najvećega dobra – baš Onoga kojemu je koji dan ranije skidala zvijezde s neba, ne dopuštajući da Mu noge dotaknu zemlju koju su oni tj. mi, grešnici, gazili, drali, ništili…
Sve je napisano i izrečeno, sve što je tko mislio i smislio čuli smo i pročitali pa je uistinu teško dodati još koju mudru, ali, ipak, o ovakvim, po svaki narod na kugli zemaljskoj, krajnje pogubnim, mučkim i prijetvornim djelima, uistinu je teško – šutjeti!
Govoriti ili pisati o imenima u narodu koji službeno broji tri milijuna, osamstoosamdeset i osam tisuća, petstodvadeset i devetero ljudi u matici Domovini i nije baš neka mudrost jer je teško zamislivo da se i prije konkluzije gotovo svatko ne prepozna – pa i imenom i prezimenom – ali ostaje ono što se, barem naizgled, ne spominje, a opća je pojava, proširen pojam ili tendencija koja je baš uvijek skrivena iza pomno smišljenih poteza, akcija, aktivnosti, radnji i svega što čine oni koji savršeno dobro znaju razliku između umišljaja i nehata!
Hrvatska povijest „herbarij“ je svega što je zadesilo Europu te je tako u samoj žiži krajnje kompliciranih odnosa, naš napaćen, temeljito izvaran i pokraden herojski hrvatski narod – aktivno ili pasivno – sudjelovao, nažalost, puno češće kao sluga pokorni, poslušnik velikih i moćnih, no neimar ustroja državne zajednice koja bi zaokružila povijesne težnje hrvatskih kneževa, kraljeva i plemstva koji su svoj labuđi pjev proćurlikali sramotnim, ali iznuđenim Quliterom, predajući se i nas u ruke Kolomanove, kad se već o sebi sami nisu, nismo znali ili smjeli ili htjeli brinuti, e da bi osvanula 1991.g. koju smo svi mi, hrvatski domoljubi, dočekali kao sunce nakon višestoljetne kiše…
…a, kad ono – gdje stadosmo usred Ljeta Gospodnjeg 1995., u prvim danima kolovoza mjeseca – što osta upisano zlatnim slovima u neki budući brevijar hrvatske državotvornosti, tu smo i danas – dok se stvarno-pravno-politički vratismo u osamdesete godine prošloga stoljeća i tisućljeća pa nas, iz dana u dan, guši taj romaneskni Crno-bijeli svijet koji su nam kroničarski, ali, bit će i proročki, opjevali legendarni Prljavci!
O tempora, o mores, zavapio bi starina Ciceron, dok mi – ali baš čitav hrvatski narod – eto, već punih trideset godina, nastavljamo pjevati back vokale pa i dan-danas, kad smo tek korak od najnovijeg i najmonstruoznijega proglašenja zla dobrim, u Hrvata!
Anđelko Jeličić
Leave a Comment