Zamislite muškarca koji je u svom životu postigao baš sve: sve vaše ciljeve, naklonost nebitne mu okoline, nagrade koje mu se ne uklapaju u sitan inventar, pa čak i sve ono materijalno što si je njegov brat oduvijek želio. Zamislite ovacije koje mu oštećuju ionako već načeti bubnjić, i
reflektore koji ga bodu u oči pa nerijetko izgleda kao da plače. Muškarac čiji se ego gradio u kožnim foteljama znojnih uskih krugova, zadimljenih skupim cigarama od kojih mu se već odavno diže želudac. Putujući kroz život na luftiću s koktelom u ruci, naučio je da je svako „ne“ značilo samo da treba ponuditi više. Taj isti muškarac nailazi na problem probavljanja činjenice
da je upravo ona rekla „NE“ – i to besplatno, bez naknade i skrivenih troškova.
Što učiniti? Pa to krši sve zakone koje je njegov um utemeljio, gazi svaku logiku, pa time i vrijeđa njegovu “zdravu” pamet. Kako se samo našla biti tako drska da joj je takvo što uopće prošlo kroz tu tintaru, o takvom vrhunskom velikanu. Zar ona ne zna da Oscar, Grammy, Nobel, pa i Zlatna lopta, nemaju zajedno toliku vrijednost kao on? “Vrijednost” koju bi možda Normabel,
Xanax, laksativ i partneri mogli riješiti.
Odmah po izlasku sunca, svim “bliskim” kolegama stižu pozivi na žurne konzultacije. Oni, misleći da su Oceanovih 11 koji koreografirano jurišaju na tajnu lokaciju, zapravo šlepanjem stižu jedan po jedan, poput bijednih kopija slike Doriana Graya kojima je pojam riječi prijatelj potpuna nepoznanica. Ne da ne znaju, nego, poput Thomasa Edisona, nisu ni čuli. Pitajući za
stručno mišljenje ni manje ni više nego njih, iste ljude koji su mu u tolikom strahu naklonjeni da će k’o tutleki samo klimati glavama, a po potrebi i uz orkestar izvesti Labuđe jezero, kako bi poštedjeli i sačuvali vjerodostojnost njegova ega. Uz jasne upute o korištenju, okupe se oko njega uz harfu i jedinu im poznatu gestu, tapšajući ga po ramenu: „Pusti je, prijatelju. Ni prva, ni
zadnja“ – istim onim tonom kojim su zataškavali upitne investicije. On pomisli: „Dobro poznajem tu gestu, a još bolje taj ton, pa čak i tempo je isti. Znam jer sam ga ja izmislio.“ To je onaj osjećaj kada te Loro Piana cipele od najfinije antilop kože s anatomskim ulošcima počnu žuljati; prerasta i postaje najjadniji jad jadi.
Trenutak kada se ta nepozvana istina nazire u krajičku šumskog bunara susjedne države, on se pita kako opravdati one siječanjske putne troškove. On odavno ne traži solidarnost, niti naklonost, a ponajmanje to lažno tapšanje po ramenu. On traži odgovor na pitanje kako se usudila reći „ne“. Jer nema smisla – dao joj je sve što je htjela, pa i više od toga, nikad se oko nikoga nije toliko trudio; pa zar nije vidjela cijene i koliko sve to košta? A takva kriza u državi, ljudi bez posla, broj beskućnika raste… Ma kakva nezahvalnica, a i ovi hahari oko mene su niškoristi, misli si. Konačno, u tišini svoga “doma”, odrješito uzima telefon i krene pisati poruku, jer njegova mora biti zadnja, ali što god napiše zvuči kao službeno očitovanje optuženika.
Odlaže mobitel sa strane, gledajući u mucicu na rukavu, i nakon gotovo minutnog hrvanja ipak je uspije odstraniti svojim glatko isturpijanim noktima.
Umoran od svih borbi i obrana vlastitog mita o sebi, olabavi čvor svoje svilene kravate koja ga guši, otkopča tri gumba da mu ego konačno prodiše, i sjedne kako bi odmorio u svoju ručno obrađenu Poltrona Frau fotelju. Pijuckajući 25 godina star Macallan iz kristalne, tanko brušene čaše vrhunske kvalitete, gleda plamen omeđen hladnim klesanim mramorom Statuario u svom
besprijekornom stanu s velikim prozorima i podnim grijanjem, koji je toliko hladan da ga ni požar ne bi ugrijao. Pomalo se nazire jedna bolna kap u njegovu oku s odrazom tinjajuće vatre, kao da budi nadu. Nije ni sam siguran je li to kap one prave ljubavne jadi ili je to pak zato što zuri u tu vatru bez treptanja, a fotelja je, k’o za vraga, tik uz nju, da bi i mramor proplakao.
Zavibrira mobitel. Pluća se pune zrakom, glava se podiže, ego se oporavlja brzinom svjetlosti:
„Sigurno je ona; vraća se puzajući“. Pogleda; jedna nepročitana poruka od samo jedne u nizu starih ljubavnica. S olakšanjem u prsnom košu, barem nije supruga, i odlaže mobitel. Trenutak istine nije ni opazio i prepušta se onoj tvrdokornoj šabloni unutarnjeg branitelja, kojemu je jedina svrha obrana vlastite veličine. I tako dok branitelj svlada tužitelja, pobjegne mu misao na realan problem koji ga čeka u ponedjeljak; kako će opravdati onaj masni bonus stvarnom branitelju, pa se sjeti da i taj bogec odrađuje uvjetnu. Uzima mobitel i, uz negodovanje, pošalje joj poruku s pozivom na večeru – prijateljsku, naravno, jer on ima jako puno prijatelja i sa svima si je dobar.
Izvede je u njemu dobro poznat restoran u kojem često obitavaju i njegove “radne” kolege, imajući na umu da, kad njegova romantična opozicija vidi kroz naočale tih famoznih kolega, shvatit će kako ga svi poštuju i veličaju, i konačno će shvatiti da je on „ulov“ kakav se ne propušta. Iako joj je možda bolje da zaobiđe takvu dioptriju, pa čak i cijelu oftalmologiju. On stiže dva sata ranije samo da popije piće, ili pet, kako bi ostao dosljedan onom starom “ja” u novom Armani sakou zadnje kolekcije, a možda i, suptilno, sakrio tahikardiju od zadnjeg EKG-a.
Ipak, ona vidi više od konzilija švicarskih psihijatara, CIA-inih stručnjaka za profilaciju i 128-slojnog MSCT-a zajedno. Ona čak vidi i onaj bunar u susjednoj državi, pa i svaki kvark skriven u crnoj rupi njegova karaktera. Kod nje nema pregovora oko kategoričkog imperativa.
Bez obzira na trud njegovih svirača, njegovu prividnu samouvjerenost, slatkorječivu elokventnost i praktičnost neverbalnih komunikacijskih vještina koje je usvojio od vodećih svjetskih stručnjaka, ona ga počasti s još jednim „NE“, ovog puta pro bono. Što ga, osim što ga ispali na mjesec, između ostalog i otrijezni. Vjerojatno samo da mu zagorča život. Kako bi mu kolege znali reći u takvom slučaju: „Prijatelju, situacija nije nimalo zavidna“.
Prolaze dani, gubeći kontrast boja; sve postaje jednolično. Iste teme, isprana čavrljanja i bezlična lica. Samo stare, poznate strukture koje mu proždiru vrijeme. Dok zuri u rebrasti uzorak tamno smeđih čarapa svog kolege, misli mu galopiraju po nostalgičnoj idili koju je mislio stvoriti s njom. Ometen žamorom svojih „prijatelja“, pita se koliko će ta neumorna gospoda još dugo
žamoriti. Okrzne pogledom svoj 24-karatni Rolex koji mu samo tako hladi zglob. Usprkos trivijalnosti vlastitog performansnog života, na trenutak se zapita: bi li sve ovo mijenjao za nju?
Hm, i pomisli – baš me zanima gdje je kupio te čarape. Udahne punim plućima, podigne glavu i upita kolege: „I, gospodo, gdje smo stali?“
Kristina Valent
Leave a Comment