Komarac me gnjavi, leti oko glave. Ne da mi spavati. Aj dobro lažem, nije on kriv, iako se pitam od kud on u ovo doba godine. Zalutao iz ormara valjda. Briga njega, ne brine on što će sutra jesti, ubosti će nekoga, vjerovatno supruga, i napiti mu se krvi te nastaviti bezbrižno zujati, ići mi i dalje na živce u ove sitne sate dok razmišljam o svemu i svačemu.
Noć je zapravo jedino vrijeme kada mogu razmišljati u miru, sabirati i oduzimati stanje u svom domu, državi, regiji, svijetu svemiru, ponudi na pazaru, sutrašnjem ručku našem svakidašnjem…
Eto me tako dođoh i do susjeda, onih u regiji, u BiH točnije. Kažu da tamo nema pandemije, nemaju uvjeta za nju. Mislim da nikada nisam bila ponosnija što sam napola bosanka. Majka mi je bila iz Livna. Nešto se zadnje vrijeme razmišljam da provjerim koji su uvjeti za dobivanje dvojnog državljanstva pa da se prešetavam malo preko granice, živim dvostruki život. Jedan dan u policijskoj državi gdje se kažnjava sloboda misli i govora, gdje je suspendirano pravo na rad, gdje Sabor nema ovlasti nad Vladom, gdje je kriminalac čovjek koji predviđa potrese dok vidoviti Milan u sitne sate za krupne iznose priča bajke, u državi gdje ne odgovaraš za ubojstvo ako imaš sinkopu i debelu novčarku, a drugi dan u zemlji sevdaha i meraka, gdje gle čuda Linolada košta manje nego u rodnoj grudi. Da skoknem povremeno na burek sa sirom (ubijte me bosanci, neće dišpet iz mene), da omirišem zrak u kojem se opaki virus ne širi aerosolima a rakija je jedini priznati dezificijens.
Kako to, kako to?!
Tanka linija razgraničenja a dva različita svijeta. U jednom strah i represija, u drugom merak i pjesma. Na stranu to što su obje zemlje opljačkane, što narod dobija mrvice, što puni potencijali zemlje služe samo nekima koji su sebi dodijelili pravo da pustoše, pljačkaju i rasprodaju djedovinu i ono što pripada našoj djeci i djeci naše djece, a na njihova mjesta doći će njihova djeca, rodbina i prijatelji. Kako je moguće toliko različito poimanje trenutnog stanja u svijetu, odnošenja prema strašnoj pandemiji koja vlada?!
Rekla bih nema testova – nema pandemije. Ma zar je moguće da je tako jednostavno?!
Čula sam nekidan da stručni hrvatski epidemiolozi kažu da je to velika enigma, mnogo komplikovano bona. Neka zamršena tajna je u pitanju izgleda, nema šanse da su jednostavno prokuženi tj. da su stekli imunitet krda. Čuj krda!
Ljepota je uvijek u oku promatrača. Neki jednostavno ne vide šumu od stabla, ne zato što ne mogu, već zato što ne smiju priznati da im je brvno u oku.
I eto tako izgleda, just like that, susjedi koji nisu u EU nemaju strašnu pandemiju, a ni blockbuster sojeva u najavi.
Ne insinuiram ja ništa, nisam odavde!
Kuc kuc.
Tko je?
Tetka evo mene, ja došla, motaj burek, peci kahvu.
Mislim da ni komaraca nema u ovo doba godine…
Tina Perić
Leave a Comment