“Ja nakon ovog iskustva imam toliko istančane radare i filtere da mi je u tri sekunde jasno tko ima kakvu agendu i tko mi…” – reče Veličanstveni.
Veličanstveni, kako to da su vašim radarima promakla zbivanja u HEPilandu? Kako to da su filteri propustili cijelu povorku, fanfare i vatromet?
Zato je tu vaš Crni labud – da vam naknadno, s vremenskim odmakom i selektivnom memorijom, “emitira” signale o ulozi vašeg veleposlanika, Dvorske pijavice iz Bašgraniške Vode, odnosno njegova štićenika, vjernog Princa V., o zbivanjima u HEPilandu.
U dalekom HEPilandu, zemlji u kojoj transformatori bruje, a mlinice rade, Energetsko Carstvo godinama je bilo stabilno, sve dok nije započela Era Princa V., poznata i kao Doba Titula, Potpisa i Sveopće Neodgovornosti.
Na tron se uspeo Princ V., čovjek koji je, prema legendi, zbog dubinskog straha od nepoznatog izbjegavao mlinice. Ne iz ideoloških razloga – nego iz tehničkih. Njegov službeni životopis bio je besprijekoran: funkcije, hijerarhije. Neslužbeni – znatno duži, živopisniji i prepričavan tiho, da se ne probudi duh Veličanstvenog.
Princ je imao dvije strasti:
- dodjelu titula poslušnicima i
- oporezivanje svega što diše, stoji ili proizvodi zvuk
Oko sebe je okupio plemiće koji su ga slijedili s takvom odanošću da su ponekad znali njegove misli prije nego što bi ih on sam razumio. Vjerno su mu prisegnuli – bez čitanja sitnih slova.
Kako su njegov stas i glas ostavili blijed dojam na bivšu naftašicu Petrušku, osobu blisku Dvorskoj pijavici, (da je bila samo mrvicu strpljivija, Princ bi je do danas zasigurno impresionirao Fabergéovim jajima iz javne nabave), diva Roza ostaje Princu najbliža. Prema carskom se prijestolju nije gurala. Privlačila se sama – gravitacijom bliske prisutnosti.
U Senjgradu Princ V. groficu Zmajicu od sv. Mihovila imenovao je voditeljicom oživljavanja mlinice Senj. Grofica je bila čudo upravljanja, logistike i simultanog postojanja. Mogla je istodobno:
- voditi revitalizaciju mlinice,
- predavati na visokim školama kako se mlinice ne vode,
- istodobno biti prisutna i u Splitu i u Senju,
- i tijekom montaže uspješno zaboraviti dijelove mlinice koji “ionako nisu bili presudni”.
Živjela je u čarobnoj metalnoj kućici uz Senjsku mlinicu. Slučajni posjetitelj često bi kućicu našao praznom. Ali:
- kava je uvijek bila topla,
- papiri uredno posloženi,
- a odgovornost trajno odsutna.
U udaljenim krajevima HEPilanda gospodario je splitski plemić Dživo, čuvar dubrovačke mlinice bez uporabne dozvole, ali s vrlo uporabnim osjećajem za ručkove, večere i poslovne “razgovore”.
U međuvremenu je u HEPiland Jug sletio Superman iz Dugopolja – čovjek koji je, prvi put ugledavši mlinicu, stručno zaključio: “Lipo. Sve nešto bruji.” Princ V., dirnut dubinom analize, odmah ga je proglasio grofom HEPilanda Jug. Mlinari i sluge prekrižili su se, otvorili Google Maps i zapitali se: “Je li moguće da Superman istovremeno može biti na dva mjesta?” Superman je tada izgovorio povijesnu rečenicu: “Dan ima 24 sata.” Mlinari su se pogledali. “A tu je i noć”, rekoše tiho.
U nedalekom Cetinskom kraju stolovao je plemić Petrol koji jedino što nije znao da ništa ne zna. Zbog jednog malog procurivanja brane Peruća predložio je rješenje: ispraznimo cijelo jezero. Preventivno. Za svaki slučaj, pa makar cijelo Sinjsko polje potopili. I dr. Dvorska pijavica jednom injekcijom riješio bi taj problem.
U idiličnom kraju Kraljevskog parka kud teče rijeka Krka vladao je plemić Smokely. Bez zahtjeva, bez ambicija. Uživao je u pogledu na slapove, trčkaranju za pačićima, bućkanju s ribicama…, a posebno u lovu na dražesne leptiriće i činjenici da se većinom ništa ne traži – i da je to najviša razina upravljanja.
Dok se Carstvo bavilo imenovanjem i oporezivanjem, mlinice su proizvodile tek pokoji krik:
- jedna se raspala od umora,
- druga je od 2024. na neodređenom bolovanju,
- treća je zaboravila da postoji,
- a neki su strojevi toliko dugo mirovali da su pauci osnovali sindikat i izborili kolektivni ugovor.
Sve odluke morale su proći kroz Dvorsku kancelariju. One skuplje – i kroz sustav nadzora. U nadzornom tornju iznad Carstva sjedio je Kastelan Hopkins, mudrac vraćen iz mirovine “da pomogne”. I stvarno je “pomogao”.
I tako je HEPiland postao zemlja u kojoj:
- stručnjaci postoje, ali služe za ukras,
- odlučitelji odlučuju, ali ne razumiju,
- mlinice rade – osim kad ne rade,
- a odgovornost uvijek radi prekovremeno – u nekoj drugoj smjeni.
Narod je šaputao: “Jednom će se ogledalo razbiti u tisuću komada.” A kad se razbije……
Na kraju ove balade, dok se oskudna svjetlost probija kroz rešetkasta vrata njegove nove rezidencije, Princu V. ostaje samo zapjevati:
“Vrati se, Roza, ti si život moj,
Volim te, Roza, ti si meni sve,
Molim te, Roza, budi opet moja, Roza,
Roza, ne ostavljaj me.”
Krhotine ogledala pozorno ga slušaju.
Mlinice šute.
A Crni labud završava posljednji izvještaj.
Anđelko Jeličić
Leave a Comment