By Neosporno je da je Miroslav Krleža (Zagreb, 7. srpnja 1893.- Zagreb, 29. prosinca 1981.), jedan od najistaknutijih književnika, enciklopedista i kritičara društvenih događanja, odnosno da je ostavio neizbrisiv trag i u hrvatskoj kulturi.
Nu, njegov politički angažman do sada je uglavnom negativno utjecao na vrednovanje njegovih djela. Tako mu uz ostalo u vrijeme komunizma mnogi ne mogu zaboraviti, a još manje oprostiti, njegovu ogromnu ljubav prema Josipu Brozu, ali i drugim tadašnjim političkim velikanima. Okretao se kao list na vjetru. To mu je donijelo niz političkih poena, radio je uistinu što je htio, a ono što je najgore je to da je bio toliko moćan da je i svoje kolege, poglavito pisce koji mu nisu bili po volji i na „liniji partije“ nemilosrdno gazio.
Nevjerojatno je koliko se ulizivao Titu, pa bi stoga vjerojatno točna bila definicija da je poživio i dočekao stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države posve sigurno bio na našoj, Tuđmanovoj strani.
Ono što mu se nikako ne može oprostiti je njegov dugogodišnji rad na enciklopedijama. Vjerojatno zahvaljujući tome što je kao glavni urednik enciklopedija marginalizirao, falsificirao i prešućivao brojne događaje i istaknute Hrvate, koji nisu u ono vrijeme odgovarali političkom sistemu, a osobito njegovu drugu i prijatelju Josipu Brozu.
Tako vi danas u „Krležinim“ enciklopedijama nećete naći ni retka o znamenitim Hrvatima koji su bili „na drugoj strani“, baš kao ni o Bleiburgu, Križnim putovima, Golom otoku, Staroj Gradiški, Hrvatskom proljeću…Ako i ima nešto od toga onda se o tome pod njegovim vodstvom pisalo svega nekoliko redaka, neobjektivno i sramno.
Stoga, Krležine enciklopedije danas možete naći pretežno na tržnicama, „buvljacima“, gdje se prodaju po desetak ili nešto više kuna i koje nažalost malo tko više uzima za ozbiljno. A u ono vrijeme (slično je i danas) ako nisi u enciklopediji, onda te i „nema“.
Nu, nažalost nismo sigurni da su neki i sada nešto naučili od Krleže o radu na enciklopedijama. Te knjižurine moraju i trebaju prije svega obrađivati ljude i teme – istinito i nadasve objektivno, a ne po „partijskom zadatku“, ovog hoćemo, ovog nećemo.
Za svoj u najmanju ruku „nepošten“ rad na enciklopedijama po ovom se piscu naziva i Leksikografski zavod, što će reći da je svojim radom i te kako očito zadužio bivše i sadašnje „drugove funkcionere“.
A kako je i na koji način, školski pisac Miroslav Krleža „trovao“, poglavito hrvatsku mladež, može se lijepo vidjeti i u knjigama: „Krleža o Titu“ i „Krleža o religiji“.
Stoga, kako god okrenuli, „Sačuvaj me Bože srpskog junaštva i hrvatske kulture“, govorio je i sam bard hrvatske, a napose jugoslavenske književnosti, kojeg nažalost danas čitaju samo oni koji „moraju“.
Mladen Pavković
