Križ , simbol kršćanstva, prati Hrvate od rođenja do smrti cijeli život. Bilo da je u vlastitom domu, ili na putu sastavni je dio hrvatskog identiteta.
Križevi krajputaši
Pilovi, poklonci, spomen-stupovi, raspela ili krajputaši dio su kulture hrvatskog naroda. Postavljeni uz ceste, bili su mjesta gdje su ljudi trebali zastati i duhovno se okrijepiti. Namjena križa je duhovno osnaženje i duhovni podsjetnik slučajnih i namjernih prolaznika. Predviđeno je da se prolaznici koji prolaze pored križa krajputaša malo zaustave, duhovno promisle, usmjere si pogled i misli ka nebu. Poruka križeva krajputaša je da ljudi nisu stvoreni statični, nepokretni, vezani samo za jedno mjesto ili prostor, nego da se čovjek krećei putuje.Križevi krajputaši su križevi koji se grade uz puteve i raskrižja, odakle im i naziv …krajputaš, “pokraj puta”. Sastavnica su sakralne arhitekture.
Građeni su uglavnom kao zavjetni prinosi ili zahvale, kao odraz traženja Božje zaštite, najčešće na najistaknutijim mjestima – na ulazu i izlazu iz naselja, uz raskrižje puteva, ili na trgu.
Najčešće su ih gradili neznani narodni majstori koji su svojim umijećem dali pečat izgledu nekog prostora. Oni predstavljaju odraz duboke vjere u Boga, u njegovu ljubav i nazočnost.
Osim svoje sakralne svrhe, često su, upravo zbog svog položaja, služili i još danas služe kao orijentir u prostoru. Različito su oblikovani, tako da se njihov izgled kreće u rasponu od skromnih stupova bez ikakva ukrasa, u čijoj je udubini običan kipić ili raspelo, do skladno građenih i lijepo izvedenih građevina koje se svojim izgledom približavaju izgledu crkve.
Možda se križevi-krajputaši nekom čine nebitnima, možda i neuglednima, no oni su duhovna i materijalna baština onih koji su ovdje živjeli prije nas. Oni su simbol i duša kraja u kojemu stoje. Govore nam puno o onima prije nas, a njihov izgled danas – govori o nama.
Upravo krajputaši nas podsjećaju, da smrtnik mora ići Božjim putem, za Gospodinom, noseći breme svoga života, a to je križ!
Pjesma KRIŽ istarskog pjesnika, esejista, književnika i velikog intelektualca Istre Zvane Črnje upravo nam to slikovito predočava!
Kao moj rodni kraj, Istra je u središtu mog interesa, rado pišem o velikanima koje je iznjedrila naša draga Istra. Stihovi pjesme Draga nan je zemlja, druga istarska himna koju je zapisao Ivan Matetić Ronjgov 1946, godine, a obradio Ljubo Stipišić Delmata 1991. godine, zorno pokazuju ljubav prema Istri “di smo se rodili”!
Draga nan je zemlja ma,
draga nan je zemlja ma di smo se rodili,
o ja ni na ne na ma,
draga nan je zemlja ma di smo se rodili.
Još je dražja ljubav, ma, koju smo ljubili.
Draga nan je kuća, ma , di smo se zgojili.
Drago nan je more, ma, ispod Učke gore.
Drage su nan pisme, ma, i sopile mile.
Draga nan je Istra, ma, di smo se borili.
Zvane Črnja je svojim cjelokupnim kulturnim i književnim radom naglašavao i stavljao u središte svojeg interesa Istru, nastojeći definirati i opisati njen idenditet u procesu povijesnoga i kulturnoga konstituiranja. Pritom nikad nije zaboravljao njenu posebnost, motreći je u širem kontekstu, hrvatskom, ne govoreći nikada o separatizmu!
Zvane Črnja (1920 – 1991)
KRIŽ
Dvie dašćici na križ,
to je križ.
I dvie groti na križ
i to je križ,
i dva pruta na križ
i to je križ,
i dva nuoža na križ
i to je križ,
i dva prsta na križ
i to je križ.
Ma dva človeka na križ,
to ni križ.
Dva človeka so vajka
kako dva križa.
Kapelice
Etimološki gledano kapelica je umanjenica riječi kapela prema lat. riječi cappa. Izvorno se značenje tog pojma veže uz molitvenu prostoriju kraljevske palače u Parizu gdje je kao relikvija čuvan plašt ili cappo sv. Martina pa je svetište nazvano capela.
Kapelice – memorijalni spomenici malih razmjera, u ruralnom ambijentu, obično uz putove ili na raskrižjima, podignuti radi zavjetovanja ili zahvalnosti svecima ili Bogorodici.One su simbol vjere i svjedoci kršćanske tradicije. Križevi i kapelice ubrajaju se u malu sakralnu arhitekturu. Građeni su uglavnom kao zavjetni prinosi ili zahvale, kao odraz traženja Božje zaštite.Ponekad su ove male kapelice i raspela podizani izvan naselja, na određenim mjestima u prirodi. Tada je njihova gradnja redovito vezana uz neke izuzetne događaje o kojima govore lokalne predaje. Najčešće su ih gradili neznani narodni majstori koji su svojim umijećem dali pečat izgledu nekog prostora. Oni predstavljaju odraz duboke vjere u Boga, u njegovu ljubav i nazočnost.
“Ako cestama, puteljcima i stazama prošaramo srednjom Istrom, češće ćemo naići na kapelice, križeve, skulpture, slike religioznog sadržaja. Tragovi su to religioznog uvjerenje i oplemenjivanja prostora. Nijemi svjedoci nekih drugih, prošlih vremena… svjedoci koji bolje od svih zapisa govore o vjekovima prisutnoj, jakoj vjeri kojom je puk ovoga kraja prožet, do srži… ovi svjedoci koji odolijevaju vremenu zaslužuju značajniju pozornost i valorizaciju – upravo da posvjedoče, i podsjete na naslijeđe, te možda pomognu mudrom rasuđivanju kod dolaska nekih novih plima…”
Mons. Antun Hek, iz predgovora knjige Stari znameni: kapelica i javna raspela središnje Istre, 1995.
Kapelice krajputašice vrlo su česta povijesna ruralna sakralna obilježja, veoma prisutna na cijelom području naše Istre. Uobičajeno su to kamene konstrukcije sa otvorom u gornjem dijelu koji sadržava raspelo, kip Majke Božje ili nekog sveca, vrlo je često to bio sv. Antun. Otvor nerijetko zatvaraju mala vratašca željezne konstrukcije, a kapelice su, napose u prošlosti, uvijek bile urešene svježim cvijećem, za što se brinula određena obitelj ili više obitelji iz jednog sela. Druga, nešto manje zastupljena forma bile su kapele uređene u udubljenjima u dvorišnim kamenim zidovima, češće okrenute prema vanjskoj strani. Činile su dio ruralne svakidašnjice i dio su istarskog kulturnoga krajolika.
Gdje god se okrenemo u prostoru koji nas okružuje nailazimo na Božju prisutnost, ne samo kroz velebne Crkvene građevine, nego i uz put kojim idemo da nas podsjeti i duhovno prati u svakom času našeg života.
U ovo vrijeme došašća sjetimo se kada prođemo krajputaša ili kapelice na radosnu vijest porođenja Isusa Krista, sina Božjega koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja prošao žrtvu na križu.
To su svakodnevna trpljenja prisutna često na našim dužnostima, u kojima je potrebna strpljivost. Zatim to su tjelesne nevolje koje se očituju zbog nedostatka zdravlja. Nadalje, to su trpljenja zbog nestašice potrebnih sredstava za život, ili zbog umora, preopterećenosti, briga, ili često puta zbog nerazumijevanja onih s kojima živimo. Zastani u toj životnoj žurbi pred križem, pred kapelicom i skupi snage nositi svoj životni križ.
Lili Benčik/hrvatskepravice
Leave a Comment