Zavist zbog tuđeg talenta iskazuje se na sijaset načina, a najčešće je izazvana svojevrsnom talentofobijom (kako ja to zovem). Talentofob je, dakle, uglavnom osrednje daroviti pojedinac svjestan svojih ograničenja na koja, međutim, ne pristaje. No, kako mu polazi za rukom da samog sebe progura i istakne? Vjerojatno potaknut svojim osrednjim stvaralačkim sposobnostima, on uspijeva na području koje nije rezultat njegova stvaralaštva, već pozicije s koje se o stvaralaštvu odlučuje. Za to se je mjesto, gdje mu je dano da određuje -što je, i u kojoj mjeri, vrijedno- izborio svojom silovitom potrebom i upornošću, te svesrdnom potporom sebi sličnih. Motiviran vlastitim manjkom sposobnosti da u onome što stvara bude natprosječan, ili još češće- potpunom lišenosti potencijala da bude kreativan, time je zapravo dospio na stanovitu ‘funkciju osvetnika’ s koje će svoj nedostatak talenta uspješno kompenzirati prosudbom kvalitete djela drugih. Njegovo jedino prokletstvo je to što je svjestan, dakle, svojih ograničenih (ili nepostojećih) stvaralačkih mogućnosti i to ga, unatoč svemu, izjeda, jer bez obzira na to što je sebi postavio zadatak eliminacije boljih, on ne može uteći svjesnosti da je to što čini, u svrhu zataškavanja njegove vlastite osrednjosti. Međutim, to ga neće nimalo pokolebati da podupire isključivo osrednjost ili ono što je ispod toga, i na tome će vjerno i nepokolebljivo ustrajati. Na svome će tronu, razumljivo, uvijek štititi sebe na način da nikome i nipošto ne dozvoli da svojim talentom prekorači granicu koju on sam nije mogao prijeći. Stoga će zapostavljati svaku darovitost koja bi mogla istaknuti njegovu osrednjost kao takvu, te će učiniti sve što je u njegovoj moći da osrednje promovira u vrhunsko, u čemu će uglavnom imati uspjeha. Podrška koju će nalaziti u osrednjosti oko sebe, a koja možda neće biti u stanju (jednako nepogrješivo) prepoznavati tuđu darovitost (kao ni vlastitu osrednjost), bit će mu ipak, ili upravo zbog toga, oslonac bez premca jer će biti poticana potrebom za potvrđivanjem u društvu sebi sličnih. Ono što neće moći zanijekati, je postojanje već odavno utvrđenih, neosporivih vrijednosti, no zato će se naslađivati prešućivanjem svega drugog, prosudbeno dostupnog, što se ne uklapa u njegova, nenavidnošću vođena, proračunata vrijednosna pravila.
Neobično je zanimljivo kako talentofobi s vremenom razviju svojevrsno slijepilo za sve ono što nije u njihovoj ravni, sve što ne podliježe njihovim inače dobro prerušenim mjerilima prosječnosti. Stoga -od talentofoba odabrana prosječnost- nad sobom ne jadikuje, budući da se vrlo vjerojatno takvom ne raspoznaje ili pak se, zbog svoje opće prihvaćenosti, obasuta priznanjima, od toga uspješno razuvjerava. Jer, koliko god je s jedne strane široko zastupljena, toliko je, s druge, rijetko sama sebe svjesna. Onaj tko ne može prepoznati vlastitu osrednjost, ipak, često, ne može prepoznati ni tuđu, i zbog toga je kolona prosječnih zdušan podupiratelj talentofobu na čelu te kolone, koji ju je, kao jedan od malobrojnijih, u stanju prepoznati. Čak i kad se sam, primjerice, izdignuo neznatno iznad osrednjih, još je to uvijek nedostatno da bi mogao biti barem donekle nesebičan, te ga stoga njegov jal neprekidno nagoni da u svome naumu ustraje, te, što ima više uspjeha u svome djelovanju, to je uvjereniji da je njegova krivotvorina zapravo ispravan čin. Međutim, nitko nema manje pravo od njega kad sebe unaprjeđuje, u povorci- po talentu- bliskih njemu samome, dok god je on (koji je itekako svjestan onog što čini) pozvan da određuje i o čijem sudu (ma kako kratkotrajan bio) ovisi i pozicioniranost nečijeg djela.
Znači li sve to da je samo istinski talent u stanju priznati jednako takav nekog drugog, odnosno da će se sličnosti uvijek međusobno poduprijeti? Možda i da, ali kako će do priznanja doći daroviti, kad su većinu mjesta na kojima se ono -na ovaj ili onaj način- iskazuje, zaposjeli telentofobi (čast iznimkama!).
STANKA GJURIĆ
Leave a Comment