Onaj osjećaj prikradanja tihog stanara koji se useli u srce i nikada ne odlazi. Često donosimo odluke misleći da nemamo izbora, gurani okolnostima ili krivim ljudima, ne znajući da ćemo se s tim odlukama buditi svako jutro. Život je nešto sasvim drugo, posve neplanirano, i često nas zaskoči kao lopov u noći: kad smo sami, kad nam je teško i kad nismo spremni. Često zbog teških okolnosti, emocija, pa čak i krivih ljudi kojima smo okruženi, a koji nas ujedno i svjesno guraju u ponor, donosimo upravo te loše odluke s kojima se kasnije teško nosimo. Svima oko sebe u dubini duše ne opraštamo, dok sebe na neki način i mrzimo što smo ih ikada i poslušali. U nadi da će ove riječi dotaknuti srce barem jedne od vas i promijeniti pogled na život, na situaciju u kojoj se nalazite, donosim ispovijest jedne žene koja će vam pokazati da niste same. Istinito svjedočanstvo prenosim u cijelosti:
“Odluka koja je odnijela moje dijete…
Bila sam mlada, lijepa i ludo zaljubljena. Bio je i on. Voljeli smo se. Sanjali smo o djetetu. Željeli smo ga više od svega. Mjesecima smo pokušavali, ali bezuspješno. Otišla sam kod ginekologa koji mi je rekao: ‘Vi ste trudni!’ Nisam mu vjerovala od radosti, deset puta sam ga pitala je li to stvarno istina? Sjećam se povratka kući da sam pjevala od radosti, imala osjećaj kao da imam krila i da mogu poletjeti. Dolaskom kući, ugledao me sretnu i odmah je znao. ‘Trudna sam’, uzviknula sam, a on me snažno zagrlio. Bio je to trenutak koji nikada neću zaboraviti, sreća kao da je bila vječna. Došao je trenutak kada sam rodila prvo dijete. Trenutak kada su sve brige pale u more. Kada je sunce sjalo jače. Čak su se i doktori radovali mojoj sreći. Najljepši trenutak u životu žene je rođenje njenog djeteta. Nekoliko mjeseci kasnije stiglo je i drugo dijete. Predivan osjećaj je kad znaš da će tvoje dijete uvijek imati nekog u svom životu, nekog koga će moći nazvati i kad tebe ne bude. Znati da ga ne ostavljaš samog, da će uvijek imati podršku u ovom okrutnom svijetu.
Godine su prolazile, moj suprug i ja gledali smo ih kako se zajedno igraju, rastu, svađaju i grle. Nije bilo sve idealno, nije bilo sve kako sam zamišljala. Bilo je dana koji su bili teški, za koje sam mislila da neću izdržati. Problemi su se gomilali. Brige su bile sve veće. Svađe su bile sve češće, a ljubavi je bilo sve manje. Obiteljske posjete bile su sve učestalije, u krivo vrijeme, ulazeći u privatnost našeg odnosa i doma. Izgledalo je kao da sve izmiče kontroli. U tim trenucima imala sam jedino molitvu koja mi je davala snagu. Vrijeme je prolazilo, ali se ništa nije mijenjalo, sve je postalo teže. Nisam znala kako promijeniti stvari, kako promijeniti život kada se on događa bez naše kontrole. A onda, upravo ono što nisam htjela jest u takvim okolnostima ostati trudna, ali ipak jesam. Sjećam se onog osjećaja bespomoćnosti. Bilo mi je teško samoj brinuti o dvoje djece, a suprug je sve češće odlazio s prijateljima. Viđala sam ga sve manje. Obitelj se pozivala sama samo kako bi me kritizirali i krivili za sve što se događalo. Bila sam usamljena, bez podrške i bilo mi je teško, ali sam znala da će biti gore ako ih bude troje. Dogovorila sam termin.
Bio je ponedjeljak ujutro, sunčan dan. Sama, bez ikoga da me drži za ruku ili da me utješi, uputila sam se u suzama do bolnice. Još danas me steže u grudima onaj isti osjećaj boli kao da vrijeme nije učinilo svoje. Bol je jednako jaka, ne prolazi, iako su mi govorili da hoće. Lagali su. Ne prolazi. Boli. Boli i dalje. Osjećaj krivnje prati me od tada. Svaki put kad ugledam park, školsko igralište, ili kad ugledam neku mladu djevojku ili momka, pomislim kako bi on ili ona sada bili tih godina i zvali bi me ‘mama’. Što bi voljelo, koju najdražu pjesmu ili boju bi nosilo. Pitanja je bezbroj, a nema nijednog odgovora. Sve je utihnulo. Od tada je sve tmurno. Na trenutke zaboravim, ali kad se smijem, znam.
Mjeseci su prošli i mislila sam – prošlo je. Život je koračao dalje. Pokušavala sam spasiti brak i vratiti sve na staro. Trudila sam se oko obitelji i njihovih potreba i nadala se da će biti bolje. Dani su prolazili, djeca su opet krenula u školu. Stvari su se konačno počele smirivati. Kao da smo nastavili dalje. Zatim su krenule mučnine, povraćanja, izostali su dani… ‘Zar opet?’, pitala sam se. Tješila sam samu sebe da je vjerojatno stres. Ne mogu. Nisam spremna. Pa kako ću? Što da radim? – pitala sam se. Na trenutke sam se i nadala. Možda mi Bog daje drugu priliku. Kao da mi vraća izgubljeno. Ali, ipak nisam bila spremna. Obratila sam se najbližoj prijateljici i tražila je pomoć. Donijela mi je knjigu i pokazala slike pobačaja. Slike koje su mi se urezale i ostale do danas u sjećanju. Tog trena sam donijela odluku da to više nikada ne bih učinila – i nisam. Zadržala sam dijete, uz teške uvjete i u braku koji se raspadao, uz suze kroz svih devet mjeseci. A onda je sunce opet jače zasjalo i život je dobio natrag svoje boje, onu radost ponovnog života. Park je dobio novi osmijeh, školsko igralište još jednu košarkašicu, a njene tople oči gledaju me s ljubavlju i danas svaki put kad mi kaže ‘mama’.”
________________________
Ovo je ispovijest samo jedne od mnogih žena. Priče koje se pričaju od početka svijeta, ali se ne mijenjaju. Priče koje nikada nisu dobile priliku biti ispričane, zabilježene u vremenu. Toliki životi koji nikada nisu ni započeli svoju priču. Osmijesi koje nitko nije vidio. Snovi koje nitko nije čuo. Rođendani koje nitko nije slavio. Samo praznina i bol koja ostaje iskustva su svih žena koje su to prošle. Ne morate biti jedna od njih. Živite život s osmijehom gledajući poznato lice koje trči kroz park u vaš zagrljaj, plješćite na svaki koš koji zabije na utakmici, brišite suze radosnice na promociji, vjenčanju i krštenjima. Makar i same gledale priču koja se piše, znajte da se zbog vas piše: osmijeh kojem svjedočite, snovi koje čujete i rođendani koje slavite. Živite život znajući svaki dan da ste donijele ispravnu odluku.
Kristina Valent
Leave a Comment