Moja prilagodba ima podlogu u sadašnjosti. U vremenu korone, zatvaranja, izolacija, maski, distance, otuđenosti, zemljotresa, katastrofe, ne prepoznajem prijatelje zbog maske. U ljudima vidim tuđince i potencijalnu opasnost. Na isti način i oni mene gledaju.
- Molim vas oslobodite mi moja dva metra, ako nije problem, govore.
Kad ti se jednom nešto loše dogodi, stalno si na oprezu, vrtiš spiralna pitanja, što ako, i ako bi bilo to, onda bi moglo biti i ovo. Sve je moguće kad izgubiš tlo pod nogama, povjerenje u sutrašnji dan, osvrćeš se oko sebe i gledaš s koje će strane doći novi udarac. Nastojim se izvući iz spiralnih misli, tražim način da zadržim svoj život na okupu i da budem spremna. Fokusiram se na svoje misli i osjećaje i spašavam život. Razlomio se i razmrvio, hoću li ga ikada više moći pokrpati, a kada nešto krpaš i lijepiš više nije isto.
Izmišljam igre preživljavanja, pravim popise za ovo i ono, gomilam namirnice, pravim zalihe.
Imam potrebu za kontrolom, makar i takvog života ispražnjenog od sadržaja, jer mislim da će u suprotnom sve otići kvragu.
Ruke su mi ogrubjele od sapuna, antiseptika i stalnog čišćenja, tiša sam i usmjerenija na zvukove.
Čitam nekoliko knjiga paralelno i istovremeno slušam vijesti. Pretražujem i alternativne informacije, pratim objave na internetu.
Svijet se okrenuo naglavačke, kao da se zaledio u jednom groznom trenutku. Treba se mijenjati. Kažu da je prilagodba inteligentno ponašanje i tko se prilagodi novonastaloj situaciji preživjet će.
Dugo smo drijemali uljuljkani u sigurnost i nismo primijetili znakove, a bilo ih je. Sve smo uzeli zdravo za gotovo, mislili smo, sve je tu zbog nas, sve možemo uzeti i tako će uvijek biti.
Trenutno su mi pitanja važnija od odgovora, jer odgovor živim i ne sviđa mi se. Čitam Kugu, Ogled o sljepoći, Bibliju. Možda su tu prava pitanja.
Jesmo li baš sasvim nedužni? Događaju nam se loše stvari, a mi smo dobri ljudi, ni krivi ni dužni.
A nebo je kristalno-prozirno, pune su ga oči, nevidljive ptice pjevaju.
Svako jutro stavim u kosu ružičaste čičke, iako znam da nemam kamo i znam da mi ne treba frizura. Ali to je kao postavljanje dobre karte za sreću, jutarnje otvaranje mogućnosti, za „možda“ i „ako“, ako budem morala nekamo. Moram biti spremna za sve mogućnosti.
Malo je čudan način uspostavljanja kontrole nad prazninom.
- Ti si konačno došla na svoje, rekao mi je sin, kao da si se čitavi život spremala za ovo.
Na praznom stolu dvije šalice, veća za čaj, manja za kavu. Žličica meda, dvije tablete, vitamini u kapima, vitamini u tabletama, malo cimeta, gutljaj čaja, miris komorača, gutljaj gorke kave s cimetom i zabrinuti pogled preko stola.
Vijesti u devet pa još malo vijesti s terena, sjedim za stolom i čekam da prođe poštar, da odvezu smeće, da susjeda ode na posao, da Klara ode u školu i evo ti podne. Uglavnom svi samo prođu, zbog distance. Dobre vijesti stavljam na dlan, zatvaram šaku da ne iscure, i čuvam ih za sutra.
Dan se, sveo na najnužnije, na uobičajeno servisiranje, ali zato mogućnosti kontrole rastu.
Sve je u dobroj organizaciji, u dugim popisima i u pakiranju.
Pakiram ruksaka za potres u potresni ruksak, prema popisu jedne zagrebačke Japanke. Nemam kacigu i solarnu svjetiljku, ali zato imam zviždaljku i dekicu.
Torba i neseser u slučaju da završim u bolnici je već dugo u ormaru na vidljivom mjestu. Dodajem ružičaste kirurške maske i vlažne maramice i antiseptik i još jedne tople čarape. Plavi kofer na kotačiće punim za ljeto ručnicima za plažu, novom posteljinom i ljetnim haljinama.
Ljeto bi nas moglo spasiti.
U kutije za Slavoniju slažem jastuke, deke, plahte, lustere, vješalice, police, boje za zid, za drvo, za željezo.
U ormaru pregledavam i premještam na bolje mjesto vješalicu za nedajbože.
Kontroliram i svoj odraz u zrcalu, promjene na licu, nove bore, nestao je sjaj u očima, kosa je za šišanje.
I dok ja pišem i čvrsto držim sve konce u rukama, iznenada tresak. Iznad kamina, već trideset godina visi zeleni, keramički tanjur iz Gradišća.
Gledam po kući, ništa se ne miče, ništa ne zvecka, lusteri miruju. Nije potres, ali što je? On je bio izvan kontrole i razbio se u komadiće.
Danas sam spasila jedan mali kaktus, ali ne i zeleni tanjur. Smanjujem broj koraka i mijenjam jedino prozor i pogled na krajolik.
Korona me promijenila, a čak ne znam jesu li ti nevidljivi virusi živi ili neživi.
Moram biti strpljiva, ostati zdrava i samo disati.
Na kraju sam ubila još jedan dan, a Alisa bi rekla da možda dan ne želi biti ubijen.
Nada Vukašinović
Leave a Comment