Nakon Sinjske alke , aktualna je proslava VELIČANSTVENE GOSPE SINJSKE i procesija koja se neće održati po priopćenju fra Ante Čova, sinjskog gvardijana i upravitelj Svetišta Čudotvorne Gospe Sinjske koje je uputio javnosti o proslavi Velike Gospe u Sinju…
‘Poštovani štovatelji Čudotvorne Gospe Sinjske, cijenjeni hodočasnici, draga braćo i sestre, i ovogodišnju proslave Velike Gospe slavimo pod epidemijskim uvjetima, koji nas pozivaju na razboritost i odgovornost. Vjerujući u moćni zagovor naše majke Marije, ovogodišnje slavlje Velike Gospe proslavit ćemo u nešto drugačijem obliku.
Sve svete Mise slavit ćemo na samostanskom dvorištu kako bismo mogli poštivati epidemiološke mjere i tako smanjiti mogućnost zaraze. Uz prostor na samostanskom dvorištu, posredstvom video zidova moći ćete sudjelovati na svetim Misama i u crkvi pridržavajući se epidemioloških mjera: fizička udaljenost i nošenje maski .
Pridržavajte se onih mjera koje Crkva preporuča: pričešćujte se samo na ruku; ne pružajte znak mira (pružite ga pogledom ili u srcu); pokušajte držati razmak dok idete ili čekate sv. pričest; za vrijeme svete Mise budite s onima koji su iz vaše obitelji i vašeg okruženja; izbjegavajte druženja s nepoznatim osobama; ako se ne osjećate dobro, ostanite kod kuće.
I u ovakvoj proslavi Velike Gospe, možda i duhovnoj unutar samostanskih zidina, naša nebeska zaštitnica uz nas. Naša odgovornost i razboritost bit će blagoslovljena i naša će nas Gospa od Milosti uslišiti i spasiti.“
Sve bi to bilo prihvatljivo, da na dan održavanja Sinjske alke nije gvardijana i svetište posjetio premijer Plenković sa svojom svitom, pri tome ne poštujući epidemiološke mjere ni on, ni gvardijan niti itko iz njegove pratnje. Nalazili su se u zatvorenom prostoru Crkve, ne poštujući ni razmak, niti ijednu epidemiološku mjeru što se vidi iz priloženih fotografija.
Gledajući te fotografije nisam mogla ne prisjetiti se licemjernih i prevarantskih vladajućih za koje ne vrijede propisi i kriteriji koje samo donose, a za običan puk vrijede, pa čak i prijete onima koji se nisu cijepili oduzimanjem slobode kretanja, slobode kupovanja i slobode izbora!?
Svakom Katoliku poznate su Božje zapovjedi i svaki Katolik treba ih se držati:
Deset Božjih zapovijedi ili Dekalog (heb. דברימ devarim = “riječi”) je zakon što su ga Izraelci, prema biblijskom izvještaju, primili od Boga na planini Sinaju preko proroka Mojsija, nakon prelaska preko Crvenog mora i izlaska iz egipatskog sužanjstva oko 1450. prije Krista.
Biblija:Izlazak 20, 2-17; vidi i Ponovljeni zakon 5,6-21
Deset zapovijedi kakve se rabi u Rimokatoličkoj crkvi potječu od svetog Augustina:
- Ja sam Gospodin, Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene!
- Ne izusti imena Gospodina, Boga svoga, uzalud!
- Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji!
- Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude!
- Ne ubij!
- Ne sagriješi bludno!
- Ne ukradi!
- Ne reci lažna svjedočanstva na bližnjega svoga!
- Ne poželi žene ni muža bližnjega svoga!
- Ne poželi nikakve stvari bližnjega svoga!
Znači prva i osnovna zapovijed je:“ ja sam Gospodin, Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene.“
Svakodnevno iz medija i osobnom spoznajom svjedočimo da nažalost postoje „bogovi“ u liku političara, koji mogu „sve što hoću“, kojima je vlast iznad svega i koji će sve dati za vlast, a vlast ni za što.
Svjedočimo da se svećenstvo Katoličke crkve u Hrvata udaljilo od naroda i služi vladajućima. Crkve su uvijek bile utočišta za sve ljude koji nisu imali kamo. Ako se udaljimo od vjere i ljubavi, samo je pitanje vremena kad ćemo upasti u obožavanje „zlatnog teleta” Kada prestanemo slušati Boga, ne poštujemo Bibliju, ne poštujemo euharistiju, tada smo kao izraelski narod u pustinji: ubrzo ćemo početi obožavati neko „zlatno tele”…
Poznata je priča o zlatnom teletu, Biblijski prikaz nastanka zlatnog teleta koje je napravio Mojsijev brat Aron u trenutku dok je spasitelj izabranog naroda bio na Sinajskoj gori, mnogo puta je korišten kao umjetničko nadahnuće, služeći kao putokaz ka spasenju.
Zlatno tele simbol je bogatstva, uspjeha, moći i novca. Ovo su veliki idoli: uspjeh, moć i novac. To su napasti koje opiju čovjeka! A vladajući u Hrvatskoj opijeni su moći koju imaju nad običnim pukom. To je zlatno tele: simbol svih želja koje daju iluziju slobode a naprotiv porobljavaju, jer idoli uvijek porobljavaju. To je ona privlačnost zmije, koja gleda ptičicu i ptičica ostane kao ukipljena a zmija je zatim zgrabi. Aron se nije znao suprotstaviti.
Tako se ni fra Ante Čovo nije mogao suprotstaviti premijeru Plenkoviću, odnosno „zlatnom teletu“
A ustvari sve proizlazi iz nemogućnosti da se pouzdajemo prije svega u Boga, da stavimo u njega naše sigurnosti, da mu dopustimo da prodre u istinsku dubinu našeg srca, da nam omogućuje podnositi slabosti, nesigurnost i neizvjesnost. Povezanost s Bogom čini nas snažnima u slabosti, u nesigurnosti pa i u neizvjesnosti. Ako mu Bog nije na prvome mjestu čovjek lako pada u idolopoklonstvo i zadovoljava se mizernim sigurnostima. Ali to je napast o kojoj čitamo uvijek u Bibliji. I dobro razmislite o ovome: da bi oslobodio narod iz Egipta Bogu nije mnogo trebalo; činio je to znamenjima, ljubavlju. Ali Bogu je bilo teško istrgnuti idolopoklonstvo iz srca naroda. Bog nastavlja raditi na tome da istrgne iz naših srca „onaj Egipat” koji nosimo u sebi, a to je čar idolopoklonstva.
Kad čovjek prihvati Boga Isusa Krista, koji, premda bogat, radi nas postade siromašan (usp. 2 Kor 8, 9), otkriva da prepoznavanje vlastite slabosti nije zla kob ljudskog života, već je uvjet za otvaranje onome koji je uistinu jak. Tada kroz vrata slabosti ulazi Božje spasenje (usp. 2 Kor 12, 10); zbog vlastite nedostatnosti čovjek se otvara Božjem očinstvu. Čovjekova sloboda rađa se iz toga da pusti da pravi Bog bude jedini Gospodin. To nam omogućuje prihvatiti vlastitu krhkost i odbaciti idole našeg srca.
Mi kršćani upravljamo pogled u raspetoga Krista (usp. Iv 19, 37), koji je slab, prezren i lišen svega. Ali u njemu se otkriva lice pravoga Boga, slave ljubavi, a ne slava zlatne obmane. Izaija kaže: „njegove nas rane iscijeliše” (53,5). Ozdravljeni smo upravo slabošću čovjeka koji je bio Bog, njegovim ranama, a iz naših se slabosti možemo otvoriti Božjem spasenju. Naše ozdravljenje dolazi od Onoga koji je postao siromašan, koji je prihvatio neuspjeh, koji je našu nesigurnost preuzeo do kraja da bi je ispunio ljubavlju i snagom. On nam dolazi objaviti Božje očinstvo; u Kristu naša krhkost više nije prokletstvo, već mjesto susreta s Ocem i izvor nove snage odozgo.
Zanimljivo je razmotriti i poslanicu Sv. Pavla Rimljanima 13 koja se odnosi na poslušnost vlastima „ tko se suprotstavlja vlasti, Božjoj se odredbi protivi“ (Rimljanima 13,2)?
Prema nekima ovaj prijeporni odlomak iz Poslanice Rimljanima veliča poslušnost Državi i zabranjuje otpor. Drugima je upravo stoga odlomak u neskladu s porukom Isusa Krista koji je naviještao potpuno oslobođenje ljudi.
Je li se sveti Pavao u tom pogledu otklonio od Isusa? Pavao nije bio sistematski teolog, već prije svega pastir i misionar. Njegove su Poslanice neizbježno obilježene kontekstom u kojem su pisane. Rimljanima je Pavao pisao u presudno vrijeme, upravo nakon što je Neron kao vladar naslijedio svog ubijenog oca. Mladi se car okružio mudrim savjetnicima i započeo uvođenje političkih promjena. Uz to, njegov je otac Klaudije nekoliko godina ranije protjerao iz Rima sve Židove, zbog pobuna za koje ih je smatrao odgovornima. Kršćani židovskog podrijetla upravo su se bili vratili u glavni grad. Pavao snažno osjeća da Kristovi sljedbenici trebaju učiniti sve kako bi pokazali svoju podložnost. Izbjegavati im je poticanje sumnji koje su ljudi prema njima nosili, još više stoga što su neki od njihovih običaja i stavova očito mogli zbuniti.
Ustvari, Pavlove upute slušateljima ne udaljavaju se od ostatka Novog Zavjeta. Moraju plaćati poreze, činiti više dobra nego zla i priznati da sav autoritet dolazi od Boga. Iako se njegova posljednja preporuka može uporabiti kao opravdanje za despotsku politiku, ona je zapravo ograničenje zloporabi moći. Kralju je spoznati da on nije krajnje nadležan i stoga ne može samovoljno vladati.
Upravo je to smisao riječi koje Isus upućuje Ponciju Pilatu kada ga rimski vladar nastoji zadiviti svojom moći: «Ti ne bi imao nada mnom nikakve vlasti da ti nije dano odozgor.» (Ivan 19,11).
Biblija stoga nije dvosmislena. Bog nije samo Gospodin male skupine izabranih, već Stvoritelj i Gospodar sviju, čija se snaga često iskazuje i prividnom slabošću i nadaleko nije od sviju prepoznata.
Budući da se njih tiče cjelina društva, kršćani imaju pravo, pa i dužnost, podići svoj glas kad se prekrše zahtjevi pravde. Ipak, nije im nametnuti svoje stavove mjerama suprotnim Evanđelju. I prvotni im cilj nije ljudski uspjeh, već pravo svjedočanstvo, znajući da su pozvani slijediti isti put kojim je išao Krist: «Neka nitko od vas ne trpi kao ubojica, ili kradljivac, ili zločinac, ili makar kao i nametljivac; ako li kao kršćanin, neka se ne stidi, nego slavi Boga zbog tog imena.» (1 Petrova 4,14-15).
“Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.” Evanđelje po Mateju 22,21
Sveti otac Ivan Pavao II poručio je hrvatskom narodu:
“Budite narod nade, budite narod koji moli, budite narod koji vjeruje u Riječ koju nam je dao Bog” dok je u Zadru istaknuo: “Posebno hvala tebi, ljubljeni puče hrvatski, koji si me danonoćno dočekivao raširenih ruku i otvorena srca”. Svoj treći pohod zaključio je riječima: “Draga Hrvatska, neka te Bog blagoslovi”. I neka tako bude, bez zlatnih teleta!
Lili Bencik/hrvatskepravice
Leave a Comment