By Izlaganja dr. Josipa Stjepandića prigodom predstavljanja knjige o HAZU i TUƉMANOVOJ BISTI u Tisnom 13. kolovoza 2024:
I ove godine okupili smo se na predstavljanju knjige neumornog autora akademika Josipa Pečarića. Sudjelovanje mi predstavlja osobitu čast, iako povod – kao i svake godine – budi nekakve druge osjećaje.
U proteklih 40 godina Josip Pečarić je ostvario jedinstven znanstveni opus, koji ga svrstava u najproduktivnije znanstvenike današnjice u svijetu. Iako se u medijima može naći podatak od oko 1100 objavljenih radova, međunarodna baza podataka researchgate (https://www.researchgate.net/profile/Josip_Pecaric) vodi ga s ukupno 1.845 objavljena rada. U ovu brojku više ne vjerujem, jer mi se čini da najmanje godinu dana nije bila aktualizirana, a novih je radova bilo napretek. Možda su se ubogi urednici umorili od velikih brojki!?
Znanstvena baza Scopus vodi ga s ukupno 837 radova (nakon 815 u isto vrijeme lanjske godine), što je usporedivo s učinkom manjeg sveučilišta. Iako umirovljenik u 76. godini zivota, samo u posljednjih 12 mjeseci objavio je skoro toliko radova koliko tri obična smrtnika skupa u cijeloj njihovoj karijeri trebaju za stjecanje zvanje redovitog sveučilišnog profesora.
Za one koji se možda u nevjerici smješkaju mogu kazati da Scopus ne pretjeruje. Koji put se neki upis izgubi, ali multiplikacija (poput popisa JUSP Jasenovac) je isključena.
Sve ove godine razmišljam s kojim bih lumenom iz svijeta znanosti, posla, politike usporedio akademika Pečarića, međutim, pokazalo se kao jalov posao. Susretao sam i surađivao s mnogim umnim glavama, ali mislim da mu niti jedan nije ravan.
Do ove godine, kad sam se sjetio jednog profesora iz Hannovera u Njemačkoj po imenu Berend Denkena, s kojim sam prije dvije godine objavio zajedničku knjigu.
Denkena u Scopusu ima 998 radova, što je znatno više od Pečarićevih 837. Ali Denkena već 20 godina vodi institut sa 60 asistenata i velikim proračunom (poput neke manje firme) te supotpisuje svaki objavljeni rad svoga instituta.
Eto, jedan Pečarić po učinku vrijedi otprilike kao jedan od najboljih njemačkih profesora, voditelj jednog od najjačih instituta. Koliko bi radova tek bio objavio da je iza sebe imao institut sa 60 asistenata?
Međutim, danas matematika nije tema, nego domoljubna publicistika. Po broju objavljenih stranica ove knjige sigurno su premašile njegove matematičke radove. Više puta sam se pitao kako uspije toliko teksta napisati, kojeg ja ne uspijem niti pročitati?
Mora se priznati da povoda nikad ne ponestaje. U Hrvatskoj se nižu događaji i pojave, koje vrijeđaju zdrav razum. Da bi stvar bila gora, teško je tome vidjeti kraj. Dogodine bi se moglo dogoditi predstavljanje knjige o nekoj sličnoj temi.
U principu sve se svodi na agresiju protiv hrvatskih simbola, fizičkih poput grba i zastave, personaliziranih poput Stepinca, Tuđmana ili Thompsona, ili uspomena, poput Bleiburga ili nekih pozdrava i pjesama.
Nije mi poznata neka druga država u kojoj bi njezin davno preminuli utemeljitelj u znatnom dijelu javnosti bio meta svakojakih napada, kao sto je to slučaj s predsjednikom Tuđmanom. Kao da je Tuđman bio glavni neprijatelj uspostavljanja hrvatske države!?
Ne trebam ponoviti da tzv. javnost tj. mediji koji su velikim dijelom u srpskom vlasništvu, koristi identičnu terminologiju kao ratni neprijatelj te kao da rat još traje. Sotoniziranje je preblaga riječ za tu pojavu.
Ove godine bili su izbori za nove članove HAZU, rutinska procedura u kojoj se popunjavaju upražnjena mjesta nastala smrću ranijih članova.
U razredu za društvene znanosti bio je predložen kandidat Stanko Andrić, doktor znanosti i književnik, stručnjak za srednjevjekovnu povijest Slavonije, ljudima izvan struke gotovo nepoznat.
Površnim pregledom njegova životopisa te odjeka u znanosti (tj. broja i kvalitete radova), čovjek bi pomislio da je došlo do velike omaške i zamjene identiteta. Vrlo skroman opus za nekoga kome je ostalo nekoliko godina do mirovine, koji bi možda zadovoljio uvjete za kakvog docenta.
Zagonetku je odgonetnuo Pečarić. Kandidat za HAZU proslavio se svojim istupima prema uspomeni na pokojnog prvog Predsjednika Republike Hrvatske. Kada je prije petnaestak godina bio imenovan ravnateljem odjela Hrvatskog instituta za povijest u Slavonskom Brodu, jedna od prvih akcija bila mu je da je maknuo poprsje predsjednika Tuđmana na ulazu u ured. Valjda da ne uznemirava posjetitelje iz regiYUna.
Kad je pak prije pet godina skupina akademika podnijela prijedlog da se Hrvatskom institutu za povijest dade ime njegova utemeljitelja, kao i utemeljitelja hrvatske države (tada se institut zvao Institut za historiju radničkog pokreta), tome se usprotivio kasniji kandidat za HAZU.
Jer eto, Tuđmanovo djelo ne bi se moglo dovoljno kritički sagledavati, ako bi zamislite institut nosio njegovo ime… Kao da je Institutu Ruđer Bošković neka zapreka ime koje nosi.
Kao što bi Ivo zvani Drobilica pronosio svoju inventivnu slavu u HAZU, da ga na njegovu pohodu nije spriječio akademik Pečarić, tako bi se Stanko Andrić danas vjerojatno slatko smijao naivnosti elektorske većine u HAZU, da Pečarić na svoj osebujan način nije svoje kolege akademike upozorio na ovaj neponovljiv dragulj znanosti, čovječnosti i znanstvenog poštenja, koji se iz petnih žila upire da ospori raniji izbor (predsjednika Tuđmana) u HAZU.
Da, to je paradoks: kandidat se natječe za izbor u organizaciju, čija izborna pravila ne priznaje. To me nekako podsjeća na one koji priznaju samo sud Partije.
Na Izbornoj skupštini kandidat Andrić istina kao jedini od 18 predloženih nije bio izabran, ali je polučio nevjerojatan rezultat: s 40 dobijenih glasova ostao je samo malo ispod nadpolovične većine. U cijeloj toj farsi najgore mi je palo da 40 uvaženih akademika, iako su bili rano i temeljito upozoreni, nisu pokazali nikakve dvojbe glede predloženog kandidata.
Znači li to da gotovo trećina svih članova HAZU dijeli njegova uvjerenja glede predsjednika Tuđmana? Na takvo pitanje teško je odgovoriti niječno.
Kandidat svjestan svojih kvaliteta bi nakon takvog ishoda zahvalio onim biračima, koji su mu iskazali povjerenje, te obećao onim koji to nisu učinili da će svojim budućim radom razriješiti sve dvojbe. Ako povijesni revisionist Pečarić može za godinu dana objaviti 22 rada u Scopusu, onda kandidat Partije s malo poleta sigurno može makar 44.
Dosad ima 2 (dva) rada u Scopusu, od kojih je jedan uvodnik. Dva rada u 57 godina života, te usprkos tome kandidat za Akademiju!
Povrh svega, S.A. je vrlo loš gubitnik.
Umjesto da neizbor shvati kao priliku za popravni ispit, on se upustio u obračun kojeg može samo izgubiti, ali i nanijeti štetu onima koji ga smatraju kvalitetnim znanstvenikom.
Dao je intervju poznatom bljuvalnom glasilu, koje je godine 2012. večer prije konačne presude hrvatskim generalima u Den Haagu znalo da će to biti konačna presuda Franji Tuđmanu:
„Uz to sam kratko naznačio i pojedina otvorena pitanja oko autorske originalnosti Tuđmanovih knjiga, jer već odavna postoje teze i indicije da su neke dijelove nekih njegovih knjiga napisali drugi autori, a ne on.“
Znači, Tuđman je muljao sa svojim radovima, to svi znaju, ali se ne usude otvoreno kazati?
Budući da je u ovom malicioznom iskazu ostao nedorečen te nije ponudio nikakve dokaze, moramo pretpostaviti da je „antituđmanizam“ bitna odrednica (a možda i temelj?) djelovanja kandidata S.A. To jedan znanstvenik ne čini. O znanstveniku govore njegova djela, a ne to što se o njemu priča.
Nakon tog intervjua poslao sam poruku akademiku Stjepanu Ćosiću, iz Razreda za društvene znanosti, s prijedlogom da razred povuče svoj prijedlog za kandidaturu S.A., iako to formalno nije potrebno.
Tako bi se priznao propust u kandidacijskom postupku te se krivci za ovaj promašaj ne bi tražili na pogrješnoj strani.
Po dobrom novohrvatskom običaju, akademik Ćosić se oglusio na ovaj prijedlog te time potvrdio neke tvrdnje da niti on nije neki uvjereni tuđmanovac.
Tako da smo se vratili na početak priče: čast HAZU i hrvatske znanstvene zajednice opet je spasio jedan čovjek.
Akademik Josip Pečarić.
Kako je ta borba tekla, tko je u njoj sudjelovao, tko je sve mutio vodu – sve je to podrobno opisano u ovoj knjizi, koju najtoplije preporučam.
Nije teško biti prorok pa najaviti da slijedi knjiga o Thompsonu, jer ste vjerojatno svi opazili da je u Imotskom opažen dosad neutvrdeni broj ustaša. To su Vam oni, koji usprkos brojnim upozorenjima ne će priznati da su srpske sluge. Onda moraju biti ustaše.
Pokojni dr. Slobodan Lang, židov i komunist, izjavio je u jednom intervjuu u emisiji Oluja na Mreži TV:
“Ljudima se ne daju informacije. Znači, onog momenta kad Vi kažete ustaša, onda svak treba postati tiho i više ne smijemo dalje ni razgovarati. Ja sam 91. kad se pjevao Evo Jure i Bobana nama u Osijeku, ja sam rekao: „Čujte ja bih htio partizanske pjesme da se pjevaju. Ali meni oni dečki vele: „Ali, doktore, ali oni nas gađaju pjevajući partizanske pjesme.“ I ostali, tvojih nema, misleći na SDP i Račana. Velim: „Račan će doći za tjedan dana, će ući u obranu, će pristupiti Narodnoj gardi.“ I onda smo se mi kladili. Oni kažu: „Ako on dođe, onda ćemo pjevati partizanske pjesme. Ako ne, Ti ćeš pjevati Juru i Bobana. I ja sam Vam počeo pjevati Juru i Bobana nakon tjedan dana. I meni je Jure i Boban antifašistička pjesma, ako gledamo u smislu obrane od agresije. I onaj tko nije bio, tko nije prošao obranu, neka ne priča koješta…”
Bilo bi dobro kad bi ove riječi konačno doprle do HDZ-a i vlasti.
A tko doista vjeruje da je pjevanje Jure i Bobana takav teški grijeh, nek pita splitskog gradonačelnika, kako se on iskupio. Dapače, očekuje se njegov nastup na Splitskom festivalu.
Dr. Josip Stjepandić
Tisno, 13.8.2024.
