By Predavanje na Sveučilištu u Zagrebu, studenoga 2025.)
(Sažetak)
Predavanje promišlja ulogu knjige kao temeljnog simbola i nositelja zapadne civilizacije, ljudske individualnosti i kulture. Knjiga se prikazuje kao prostor u kojem se rađa misao i sloboda te kao temeljni medij koji oblikuje svijest i identitet čovjeka. Polazeći od Descartesove Rasprave o metodi i načela „Mislim, dakle jesam“, naglašava se važnost sumnje kao izvora samosvijesti i neovisnog mišljenja, nasuprot idejama koje kolektivno društveno biće stavljaju iznad pojedinca.
U središnjem dijelu analizira se Marxova teza o prevlasti društvene biti nad individualnom sviješću te njezine povijesne posljedice. Pokazuje se kako je ta ideja, unatoč svojoj prividnoj logici, u 20. stoljeću pridonijela nastanku totalitarnih sustava koji su potisnuli ljudsku slobodu i osobnu odgovornost. Suprotno tome, renesansni i kartezijanski duh sumnje i individualne spoznaje pokazuje da društveno biće nastaje iz svijesti pojedinca, a ne obrnuto.
U suvremenom kontekstu naglašava se opasnost od novih oblika podređivanja svijesti, poput ideologije potrošnje i umjetne inteligencije. Umjetna inteligencija pritom se promatra kao suvremena verzija „društvenog bića“ koje teži nadzoru i uniformiranju svijesti putem algoritama i digitalnih sustava. Ipak, zaključuje se da tehnologija ne može zamijeniti čovjeka jer joj nedostaje duhovna dimenzija i stvaralačka moć.
Knjiga se stoga ističe kao simbol otpora, slobode i samospoznaje – temelj na kojem se održava civilizacija. „U početku bijaše riječ“ – i upravo ta riječ ostaje središte ljudske svijesti, smisla i slobode.
Poštovani rektore, prof. Stjepane Lakušiću, poštovano visoko društvo, poštovane kolegice i kolege, dragi hrvatski prijatelji.
Moje ime je Boštjan Marko Turk. Ja sam sveučilišni profesor za francusku književnost Sveučilišta u Ljubljani i dekan 1. razreda Europske akademije znanosti i umjetnosti. Dopustite mi da vas, zajedno s nazočnim prodekanom prof. Damirom Borasom, pozdravim u ime Europske akademije znanosti i umjetnosti te da vam prenesem tople pozdrave predsjednika prof. Klausa Mainzerja i potpredsjednika prof. Ioannisa Liritzisa. Potonji je, nakon rujanskog susreta s vodstvom Sveučilišta u Zagrebu – prof. Stjepanom Lakušićem i prof. Juricom Pavičićem – sačuvao vrlo lijepo sjećanje i raduje se budućoj suradnji.
Razgrnute stranice knjige emblem su razreda koji zajedno s profesorom Damirom Borasom predstavljamo. Knjiga je naime kao Bog: čovjek joj se cijeli život posvećuje svaki dan. Bez nje ni nas ne bi bilo, svoj život ne mogu zamisliti bez čitanja odnosno pisanja knjiga. Kao i vi, moji kolege, zaposleni na sveučilištu ili sličnim institucijama. I kao naši studenti, koje tome također svaki dan navikavamo. Sve ono što jesmo dugujemo odgoju, čitanju, upoznavanju svijeta preko knjiga, od naše rane mladosti do danas.
Knjiga je tako prvi podatak našeg bića, na njoj počiva iskustvo naše individualnosti. Ova se temelji na onome što smo naučili i u što smo se oblikovali. To se u širem smislu naziva civilizacija. Zapadna civilizacija, kojoj pripadamo, počiva na baštini knjiga: djelo je onih koji su ih pisali. Njihove poruke i njihove priče postale su dijelom naše genetske strukture, egzistencijalno-intelektualnog DNA čovjeka na Zapadu. Knjige su doprinos autorove individualnosti u cjelokupnu građevinu, civilizaciju.
Na knjigama tako počiva ne samo identitet pojedinaca, već i naroda, jer je oni u najvišem redu tvore. Pred jednom od članica Sveučilišta u Zagrebu stoji spomenik Ivana Meštrovića Povijest Hrvata. Žena, najvjerojatnije umjetnikova majka, na krilu drži veliku kamenu ploču na kojoj su glagoljicom urezane riječi koje znače naslov skulpture. Slovo odnosno riječ (logos, logika) tako je građevni element svega: svemira u najširem smislu, pa kipa i knjiga: »In principio erat Verbum«. U početku bijaše riječ, po njoj je sve nastalo. Riječ je građevni element knjige: a očito ne samo nje, već cjelokupnog bića, kako ga u pojmovnom, materijalnom ili hipotetskom smislu opažamo.
Predavanja iz francuske književnosti, koja predstavljaju moj kruh, svake godine započinjem knjigom koja je uz Bibliju posebno oblikovala Zapad. To je Descartesova Rásprava o métodi. Počinje rečenicom koja je jezgra svake mudrosti: »Zdrav razum najrasprostranjenija je stvar na svijetu«. To je prvo filozofsko djelo napisano na francuskom. Time je autor želio dosegnuti širu publiku, prije svega ženski čitateljski krug koji se počeo oblikovati u to vrijeme. I uključiti ga u kulturu, u zapadnu odnosno europsku civilizaciju.
Descartes u svojoj metodi određuje četiri pravila, među kojima je najvažnije pravilo sumnje. To naziva metodičkom sumnjom: čovjek se mora osloboditi svih dogmatskih istina koje nije moguće provjeriti i sumnjati u sve što mu se čini samorazumljivim.
Ideja o sumnji rodila mu se jedne noći dok je sam razmišljao u osamljenoj kolibi. Počeo je razmišljati da bi sve što opaža moglo biti samo obmana – da bi mogla postojati neka sila koja ga neprestano zavodi. Ali čak i ako sumnja u sve, ne može sumnjati u samo činjenje sumnje. Sumnja sama posljednja je sigurnost. Ako sumnjam, onda mislim; a ako mislim, onda postojim. Tako dolazi do slavne tvrdnje: »Cogito, ergo sum« – Mislim, dakle jesam. Svjesni smo da sumnjamo i upravo ta svijest daje nam neposrednu intuiciju da nismo ništa – jer sumnjati znači postojati. Ako postoji sumnja, mora postojati i netko tko sumnja.
Descartes piše: »Nakon što sam pretpostavio da nema ničega što bi bilo sigurno, uvidio sam da je rečenica ‘ja jesam, ja postojim’ nužno istinita kad god je izgovorim ili pomislim. Dakle, ja sam upravo to – biće koje misli; biće koje sumnja, razumije, potvrđuje, negira, želi, ne želi, zamišlja i osjeća.« Ta sigurnost nije jedno od proizvoljnih znanja, već predstavlja temelj svega spoznavanja. Svijest o tome da mislim svijest je o vlastitom postojanju – to je prva i najčišća istina. Moja stvarnost stvarnost je mislećeg bića, res cogitans. Sumnja je temelj čovjekove individualnosti, jer nam omogućuje da se svjesno odvojimo od drugih. Sposobnost sumnje znači sposobnost razlikovanja, refleksije i osobnog mišljenja – dakle ono što čovjeka čini jedinstvenim.
Nema medija koji bi to spoznaju mogao prikladnije prenijeti čovječanstvu od upravo knjige. Knjiga je prostor gdje se misao utjelovljuje, gdje se sumnja pretvara u misao, u riječ, i gdje čovjek postaje svjestan samoga sebe kroz čitanje i razmišljanje. Tako »Mislim, dakle jesam« postaje i »Čitam, dakle jesam« – jer u činu čitanja, kao i u činu mišljenja, čovjek se susreće sam sa sobom i sa svijetom koji ga određuje. Kad čitamo, imamo osjećaj da na svijetu postoje samo dvije stvari: mi koji čitamo i knjiga koju čitamo. Misao i slovo.
Ali misao sama stvar je koja ne pripada tijelu. Duhovno je načelo. Na toj osnovi Descartes uvodi dualizam: čovjek, individuum, sastoji se od tijela i duše. Čovječko biće sastoji se od dviju različitih supstancija: misleće – res cogitans (duša) i proširene – res extensa (tijelo). Duša je sjedište svijesti i individualnosti, dok je tijelo samo mehanizam koji djeluje po zakonima prirode. Misao je dakle nositeljica čovjekova identiteta – nešto božansko, jer proizlazi iz istog načela koje je bilo prisutno pri stvaranju, u početku svega: »In principio erat Verbum« – u početku bijaše Riječ.
Čovjekova individualnost i time i individualnost najuniverzalnije civilizacije – Zapada – dakle je utemeljena u metafizici. Bog kaže: »Na svoju dlan sam zapisao tvoje ime.« Ta misao izražava ideju da je čovjekova jedinstvenost zapisana u samom temelju bivanja. Tako dobivamo dijalektičku trijadu koja obilježava naše kulturno područje, bolje područje naše egzistencije: pojedinac, individuum, njegovo kulturno i egzistencijalno područje (narod) i višenarodna zajednica koja dijeli isti sustav vrijednosti i metafizičkih temelja (civilizacija). Knjiga je – kako slijedi iz rečenog – nužni građevni material svakog od tih elemenata: čovjeka kao individuuma, narodne zajednice i duhovno-kulturne entitete u najširem smislu – civilizacije. S tog stajališta knjiga je doista najučinkovitiji oblikovatelj čovjekove individualnosti. Naš najbolji prijatelj, od najranijih godina do duboke starosti.
Trijada individuum, čija je razsežnost res cogitans i res extensa, dalje narodna zajednica i civilizacijski okvir stvorila je najuspješniju društvenu strukturu koja se prelila po cijelom planetu. Jedan od najuglednijih povjesničara suvremenog doba, Niall Ferguson u djelu Civilizacija, Zapad i ostali, utvrđuje da se širenje zapadne civilizacije po cijelom planetu može objasniti uvođenjem metodoloških elemenata koje druge civilizacije nisu poznavale. Sve počiva na otkrivenoj transcendenciji koja utemeljuje gore predstavljenu trijadu. Zapad se naime u morfološkom smislu ne razlikuje bitno od Kine, Indije, Turske i drugih sličnih velikih imperija. Razlika je u inkluzivnosti civilizacije koja je utemeljena na inkluzivnosti metafizike na kojoj je zasnovana. Izraz koristimo u Aristotelovom smislu: metafizika je ono što nadgrađuje fiziku. Ako poznajemo Stagiritovo djelo, znamo: to je knjiga koja dopunjuje prethodnu. Metafizika zapadne »fizike« tako je kršćanstvo.
A što se »tehničkih razina« tiče, razlika je u metodologiji: konkurentnost, znanstvena metoda, etika (djela), poštovanje pravne države, medicina i potrošnja ključnih su šest elemenata koje predstavlja Ferguson. Svi potječu iz vremena kada se civilizacija oblikovala. Drugdje ih ne nalazimo, barem ne u takvom obliku.
Civilizacija je organska entiteta, analogija onoga što se događa u svijetu živoga, kao i svaka organska tvorevina. Tako je cijelo vrijeme bila podložna i distorzijskim tendencijama koje su se posebno pojačale u modernom dobu, u postmoderni pak gotovo postale njezina dominantna odrednica. Nikada još nismo živjeli u svijetu koji bi bio tako opasan i nepredvidiv kao sada.
Ako se osvrćemo na uzroke, ne možemo mimo toga da se trijada, koja je građevni element sklada u čovjekovoj društvenosti na Zapadu, ruši. Ako to prihvatimo kao korisnu hipotezu kojom se da mnogo toga objasniti, onda se možemo osvrnuti i na uzroke. I opet ih otkrivamo u knjigama.
Postoje knjige koje gradeći čovjekovu individualnost grade kulturu, narodnost i civilizaciju. Ali postoje i takve koje čovjekovu individualnost – njegovu kartezijansku strukturu na sumnji utemeljenog mislećeg pojedinca – radikalno negiraju. Knjiga koja je sposobna osloboditi čovjeka (uzmimo kao najistaknutiji primjer Bibliju i Descartesovu Ráspravu o métodi) može biti i oruđe njegova porobljavanja, degradacije te demontaže njegove svijesti. Nažalost, niz knjiga ima takva svojstva.
Jedna od najsudbonosnijih rečenica ikada zapisanih u nekoj knjizi glasi ovako: „Opći rezultat kojem sam došao, a koji je, kada sam ga dosegao, postao vodilja mojim studijama, može se ukratko izraziti ovako: u društvenoj proizvodnji vlastitog života ljudi stupaju u određene, nužne, od njihove volje neovisne odnose – u proizvodne odnose koji odgovaraju određenoj razvojnoj razini njihovih materijalnih proizvodnih snaga. Cjelina tih proizvodnih odnosa čini ekonomsku strukturu društva, stvarnu osnovu na kojoj se uzdiže pravna i politička nadgradnja, te kojoj odgovaraju određeni oblici društvene svijesti. Način proizvodnje materijalnog života određuje društveni, politički i duhovni proces života općenito. Ne određuje svijest ljudi njihovo biće, već obratno: njihovo društveno biće određuje njihovu svijest.“
To što društveno biće određuje pojedinačnu svijest – a ne obrnuto – predstavlja kontradikciju. Dovoljno ga je malo kritički preispitati da se razjasni. Ako idemo doslovno – i ostajemo vjerni Descartesovoj metodi, koja prvo pretpostavlja raščlanjivanje materije, analizu – moramo najprije postaviti pitanje bez kojeg formulacija nema smisla: što je to „društveno“? Odgovor je očit: društveno je pridjev koji se odnosi na društvo.
A što je društvo? To je „zajednica ljudi i cjelokupnost njihovih odnosa“, kaže Rječnik hrvatskoga književnog jezika. I što je jedinična osnova imenice „ljudi“? Čovjek, naravno. Dakle, društveno biće je zbroj bića pojedinaca koji čine društvo.
Kako onda društveno biće može određivati pojedinačnu svijest, ako je svijest uvjet bića kod čovjeka? Čovjek je definiran po svojoj svijesti. Društveno biće stoga bi moralo biti neka vanjska, metafizička hipóstaza koja regulira svijest ljudi, što je teoretski nemoguće, jer bi to predstavljalo kontradiktoran položaj.
A ipak, prevlast društvenog bića nad pojedinačnom sviješću, iz jedne od najpoznatijih knjiga suvremene povijesti, prenijela se u samu strukturu društvenog sustava koji je, sve do pada Berlinskog zida i raspada Sovjetskog imperija, upravljao životima milijuna ljudi – pa tako i prostorom naše nekadašnje države, Jugoslavije.
Što je sve bilo učinjeno u ime tog lažnog primata, svjedoče kronike toga vremena, koje ne mogu prešutjeti nevjerojatno nasilje nad čovjekom.
Za tjedan dana sjećat ćemo se 34. obljetnice pada Vukovara. Recimo da je to bila jedna od završnih etapa zla koje je pobjeglo upravo iz knjiga autora s kojim se sada bavimo citatom. Vojníci koji su činili zločine na Ovčari i drugdje na kacigama su nosili crvenu zvijezdu. Ona je bila ultimativni simbol primata društvenog nad individualnom sviješću.
Descartesova knjiga, prva filózofska rásprava napisana na francuskom naučila nas je evolucijsko oruđe sumnje. To je i danas naše snažno oružje, zašto, vidjet ćemo u nastavku našeg razmišljanja. Metodička sumnja naime prigóvara primatu društvenog nad individualnom sviješću, jer to znači negaciju čovjeka. Karl Marx – ime ste vjerojatno već pogodili – imao je na umu upravo tu intenciju. I ona je još danas tu, preobražena u suvremenije óblike, ali s ništa manje uništavajućim namjerama.
Ljudi smo naime individualna bića: struktura civilizacije bez koje ne možemo biti počiva na zajednici individualnih entiteta, pojedinaca. Oslanjajući se na kartezijansku sumnju, odbacimo iskušenje o primatu »društvene svijesti« nad individualnom. Postoji naime nekoliko konkretnih primjera koji dokazuju da je pojedinačna svijest odredila društveno biće a ne obrnuto. I omogućuju da iz toga izvedemo sve posljedice.
Najočitiji je talijanska renesánsa, koja je jedan od najsnažnijih društvenih čimbenika na Zapadu. Povijesno je gibanje kojemu nema primjera ako ga prosuđujemo s gledišta utjecaja na sádašnjost. Renesánsa je preobrazila srednjovjekovnu univerzalnost (starog) svijeta te ju razstavila u smislu rađajućih se narodnosti koje su bile začete u vlastitom jeziku. Istovremeno je crpila iz izvora grčko-rimske kulture, na taj način oblikujući identitet modernog Europejca. Nijedno razdoblje u prošlosti nije imalo toliko kvasca za budućnost kao upravo to.
Renesansu poznajemo po knjigama. U njezino vrijeme nastala su djela koja su temeljito promijenila pogled na čovjeka, društvo, umjetnost i znanost. Među najvažnijim knjigama tog razdoblja su Petrarkina Pjesmárica, Boccacciov Decameron, Machiavellijev Vládar, Utopija Thomasa Mora i Rablejov Gargantua i Pantagruel. Spomenimo i Montaigna koji je svojim Esejima utemeljio nov način razmišljanja o čovjeku i svijetu, pa Kopernika koji je djelom O gibanju nebeskih sfera pokrenuo znanstvenu revoluciju postavivši Sunce u središte svemira.
Vrhunac književnog izraza renesanse predstavlja Cervantesov Don Quijote, prvi moderni roman koji spaja humor, ironiju i duboko razumijevanje ljudske prirode. Baština svih tih knjiga živi u nama i određuje naš identitet, jer oblikuje naše vrijednosti, razumijevanje svijeta i kulturni spomen.
Ali poznajemo je i – prije svega preko knjiga. Polihistor Jacob Burckhardt renesansu je ovako označio: »U čovjeku se probudilo objektivno opažanje i obrada države te svih stvari ovoga svijeta. U istoj mjeri u njemu se uzdigla subjektivnost: čovjek je postao duhovni individuum i kao takav se prepoznao«. Rođen je moderni pojedinac koji si je za zadatak postavio »usavršavanje osobnosti«. To je značilo da je postao osjetljiv za »modernu slavu«, rodile su se i »suvremena zbadljivost i duhovitost«. Do toga je došlo u gradovima sjeverne Italije, najočitije u Firenci. Ali učinjen je još korak dalje: čovjek ne samo da je usvojio vlastiti identitet, naučio se čak i manipulirati njime. Manipulacija, politička i svakovrsna, temelj je modernog svijeta. Dokaz više da je društveno biće uvjetovano individualnom sviješću i izvan nje nepostojeće.
Ali kako se sve to uopće dogodilo? Što je »uzrokovalo« renesansu? To pitanje otkriva magistralno mjesto u ljudskoj povijesti koje najviše negira tezu o primatu društvene svijesti nad individualnom. Jedan od ključnih katalizatora promjena u mentalitetu naime bila je bubonska kuga o kojoj svjedoče Boccaccio i Petrarca.
Teško bismo pretpostavljali da nešto manje pripada »društvenom biću koje određuje svijest« od bakterije yersinia pestis, bacila kuge koji se prenosi buhama, a ove »dostavljaju« štakori. Kuga u Firenci tako je doslovno začela europski preporod u 14. stoljeću nakon kojega ništa više nije bilo kao prije. Svijet je iz renesanse izašao promijenjen. Čovjek je počeo razmišljati o smrti s kojom je bio nepovratno suočen: na taj način kao posljedica pojedinčeve pojačane osviještenosti upravo svijest stvorila je uvjete za novo društveno biće. Tako opsežna promjena bila je moguća samo zato jer se oslanjala na čovjekove unutarnje snage, na njegov razum kako ga je utemeljio René Descartes.
Čovjek je bio postavljen u najteže položaje gdje je bio i prekomjerno iskušavan: odgovorio je na način koji mu je bio svojstven otkako se u savani uspravio na noge i krenuo osvajati svijet i upoznavati sebe. Povjesničar Brian Pullan stoga utvrđuje: »Osjećaj da je život prolazan i da treba iskoristiti svaki trenutak sreće potaknuo je mnoge Talijane na traženje utjehe u umjetnosti i književnosti, što je bio jedan od čimbenika razvoja renesanse. Brojne elite željele su uživati u životnim radostima pa su počele pokroviteljski podupirati umjetnike. To je uzrokovalo i promjenu u temama umjetnika«.
S renesansom dakle nastaje svijet u kojem živimo sada, uključujući i postmodernu. Renesansa bila je razdoblje buđenja duha u kojem je čovjek počeo stupati u prvi plan, razumljivo još uvijek u metafizičkom kontekstu koji je uspostavio Zapad. Naglaskom na razum, umjetnost i znanost gibanje je otvorilo put modernom vremenu, našoj suvrémenosti. Upravo u tom razdoblju događa se jedan od najvažnijih prijeloma u povijesti čovječanstva – izum tiska i procvat knjige.
Tiskarstvo je prodrlo na sva područja javnog i privatnog života. Isprva su tiskari nudili prije svega vjersku literaturu – Biblije, propovijedi i katekizme –, postupno su pak počele izlaziti i svjetovne knjige: romani, putopisi, pamfleti, brošure i priručnici koji su ljudima savjetovali sve od medicine do ženinih dužnosti. Kultura koja je do tada počivala na slušanju, gledanju i govorenju preoblikovala se u kulturu čitanja i pisanja. Na taj način rođen je suvremeni svijet – svijet koji komunicira slovom, ne više samo riječju.
Tiskarstvo nastalo je gotovo slučajno – ali slučajnošću koja nije bila bez smisla. Rodila ga je kombinacija različitih individualnih svijesti od kojih je svaka doprinijela svoj dio. Izum je naime dozreo u poslovnoj i tehnološkoj suradnji između Johanna Gutenberga, Johanna Fusta i kasnije Petra Schöffera, s vrhuncem u Gutenbergovoj Bibliji oko 1455. godine. Ako je neko individualno biće za stoljeća odredilo društvenu svijest, to su upravo osobe trojice pojedinaca čija je kombinacija dala izum tiska. Duhovne snage stvaralačke svijesti utjelovile su se u izumu koji je promijenio svijet. Tiskarstvo postalo je apriorna alfa iz koje se razvila civilizacija knjige u kojoj je misao prvi put dosegnula svakog čovjeka.
Renesansni čovjek time je stupio u prvi plan, iako još ne u središte svijeta – tamo je, barem do 20. stoljeća, još uvijek ostao Bog. Ali upravo u tom koraku naprijed, u čovjekovoj sposobnosti da zapiše i proširi svoju misao, očituje se nova era svijesti. Renesansa dokazala je da u povijesti ne djeluju samo bezlične sile, već stvaralačka moć pojedinca. Podcjenjivanje potonjeg znači slijepo negiranje onoga što je čovjeka učinilo čovjekom: njegove sposobnosti mišljenja, stvaranja i zapisivanja svijeta u knjigu u kojoj još uvijek čitamo sami sebe.
Ali nažalost, upravo tu smo: ako danas govorimo da je civilizacija u krizi, tako i ugrožena, to je zato jer je na djelu isti model koji ju je prijetio uništiti u vrijeme prije pada Berlinskog zida. U svijetu prevladava lažni liberalizam gdje je sve podređeno profitu. To se vidi izdaleka, jer gotovo da nema okoline gdje ne bi bilo reklama. Otkako su pametni telefoni, to je još općenitije. Sveučilišne učionice još su rijedak prostor gdje, na primjer, toga nema. Hodnik, to je več drugo pitanje.
Dakle, da bi lažni liberalizam na području ostvarivanja svojih zahtjeva – na račun čovjekove univerzalne slobode – postao suveren, morao se osloniti na ideologiju koja je u toku povijesti također potkopala temeljna utočišta čovjeka odnosno preoblikovala njegovu antropologiju. To je bio već poznati marksizam: on si je za program izabrao revolucionarnu preobrazbu čovjeka i društva. Zašto je već predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker 2018. na slovesnosti u Trieru pozdravio postavljanje Marxova kipa i označio ga za »misleca budućnosti«?
Sudbonosna sinteza pojavila se s revolucijom 1968. Tu godinu ne smije se podcijeniti: »Nikada nije bilo takve godine kao što je bila 1968., i vjerojatno je više nikada neće biti,« rekao je Mark Kurlansky, jedan od najboljih poznavatelja fenomena. Taj prevrat koji je imao svjetsku razmjenu zahvatio je brojne slojeve društva, pri čemu su glavnu ulogu imali studenti. Oni su bili pokretači anarho-lijevog krila koje je nadahnjivao marksizam, ali njihovo podrijetlo često je bilo u suprotnosti s idejama koje su zagovarali jer su dolazili iz bogatih građanskih obitelji.
Marksistički obrazac oslobođenosti čovjeka od vlastite individualnosti i potpune predanosti sustavu danas tako dopunjuje paradigma potrošnje. I tu čovjek ne smije biti vezan uz svoju individualnost, preko nje pak uz metafizički okvir civilizacije, jer bi mu to osiguralo imunitet pred općom atmosferom. Pravi konzument naime je onaj koji participira u novo oblikovanoj društvenoj biti: na ponudi artikala.
Sinergija marksizma i freudizma s najvećom antropološkom revolucijom suvremenosti stupila je na snagu upravo 1968., kako smo rekli. Grč patološke spolnosti postaje u potrošnji podloga za kompulzivnost trošenja, kupovanja. Potonje više nije sredstvo za zadovoljavanje potreba, već postaje smisao života u tako »oslobođenom« društvu. Čovjek više ne ide u trgovačke centre jer bi trebao određene artikle. Ide zato jer je sam posjet trgovačkom centru ono što treba. Subote, na primjer u trgovačkim centrima, pune su ljudi koji tamo provode svoje vrijeme.
Suvišno je reći da je najveći neprijatelj potrošnje, kao i marksizma, misleći čovjek i njegovo najjače oružje – knjiga. U tom kontekstu kultura čitanja i refleksije jedna je od rijetkih preostalih »čuvarki« individualnosti koja nas još može povezati s temeljnim utočištima čovjeka prije nego ih sustav potrošnje potpuno rasprši. I u tu kompleksnu situaciju dolazi nova antropološka promjena čije sudbonosnosti još nismo u potpunosti svjesni. To je umjetna inteligencija, najnoviji potrošački artikl Zapada.
Slijedeći liniju našeg predavanja, moramo se dakle pitati gdje se u luku između društvenog i individualnog bića smješta i kakav je njezin odnos prema temeljnom oruđu civilizacije, mutatis mutandis, knjizi. Što se UI tiče, odmah možemo utvrditi: njezin fundus počiva na knjigama. Nepregledna množina njih naime prešla je preko elektroničkog oblika u njezinu nutrinu. Ona sada reproducira njihovo znanje. Umjetna inteligencija (UI) nosi duboku ideološku strukturu.
Ako je promatramo kroz povijesni kontekst marksizma i potrošnje, vidimo da UI predstavlja društveno biće koje bi trebalo prevladati nad pojedinačnom sviješću. Algoritmi, globalno povezani sustavi i strojno stvoreno znanje izražavaju idealizirani projekt: stvoriti entitet koji nije ovisan o pojedincu, koji ne priznaje osobna ograničenja, narodne razlike ili kulturne okvire – dakle društveno biće u svom najčišćem obliku.
Ali tu se pojavljuje temeljno proturječje kojemu smo već toliko puta svjedočili. Čovjeka kao biološko i kulturno biće nije moguće svesti na društveno biće. Individualna svijest, razmišljanje, stvaralaštvo i osobna sloboda ili drugim riječima: individuum, narodna zajednica i civilizacija nisu nevažni ostaci – oni su srž ljudskog postojanja. Pokušaji da društveno biće – dakle UI – preuzme primat nad spomenutom trijadom osuđeni su na neuspjeh. Kao i marksizam. I kao i potrošnja, iako se to u ovom trenutku još ne vidi najbolje.
UI ne može postati apsolutni subjekt: njezin idealni model potpune racionalnosti i društvene jedinstvenosti u praksi se razbija u ništa: društveno biće bez pojedinca naime nema sadržaja. Unatoč tome UI nije posve nemoćna. Njezino glavno oruđe, koje su povijesno koristili svi sustavi koji su pokušavali prevladati nad pojedincem, nadzor je. To znači nadzor nad informacijama, filtriranje znanja, manipulacija i oblikovanje ponašanja ljudi preko algoritama koji proizlaze iz centraliziranih sustava, ne iz osobne prosudbe.
UI tako može postati oruđe sistemske prevlade, ali samo kao instrument, ne kao samostalni entitet koji bi oblikovao sudbinu čovjeka. Ključna posljedica jest da budućnost UI nije sudbonosna u smislu povijesne revolucije ili društvene emancipacije. Njezina moć nije u samostalnosti. Ovisna je naime o ljudskim odlukama i etičkim okvirima. UI ne može sama preuzeti primat nad individualnom sviješću. Zato joj ostaje samo jedno oruđe: nadzor i manipulacija koje su povijesno koristili sustavi koji su htjeli prevladati nad čovjekom.
UI dakle nije »osloboditelj«, već iskušenje ljudske sposobnosti da čuva svoju slobodu u svijetu koji teži homogenizaciji, algoritmizaciji i sistemskoj prevladi. Čovjek koji očuva kritičko mišljenje, razmišljanje i autonomnu prosudbu ostaje jedina sila koja može spriječiti da UI postane instrument totalitarne vlasti.
Još ćemo čitati knjige, drugačije ne može biti. Za to najviše svjedoče upravo one koje smo uvodno spomenuli, Descartesova Rasprava o metodi koja definira individualnost mislećeg čovjeka i Biblija na kojoj se ona utemeljuje, zajedno s civilizacijom. Sve se naime počinje riječju koja je bitna odrednica čovjekove svijesti. Na njezino mjesto nikada ne može stupiti društveno biće u takvoj ili drugačijoj metamorfozi. Jer: »In principio erat Verbum«. I ta je još danas s nama, ovdje i sada.
Boštjan Marko Turk
Sveučilišni profesor na Univerzi u Ljubljani
Dekan 1. razreda Europske akademije znanosti i umjetnosti
