By Kristalno je jasno da će se mnogima smračiti pred očima kada pročitaju ovaj naslov, da će i sam naslov mnoge ošinuti kao grom iz vedra neba, probuditi uspavane sirove strasti i aktivirati već ofucane fajlove koji su pomno pripremani da se zauvijek, urotnički, lik i djelo, ime i prezime Tomislava Karamarka izbriše iz svake vrste povijesnog i političkog sjećanja u našoj domovini Hrvatskoj. S jedne strane ove mrziteljske medalje su programirane crveno kmerske falange, gomila udruženih vučjih čopora od Titoista, kvazi liberala, jugonostalgičara, globalista, genderista, NVO jurišnika, pa sve do bjelosvjetskih globalista pod multi-kulti plaštem, koji su s pravom i potpuno legitimno, neselektivno bombardirali Tomislava Karamarka iz svih topničkih arsenala, jer su znali tko je Tomislav Karamarko, jer su znali da Karamarkove politike lustracije i borbe protiv utjecajnog uvoznog lobija duboko zadiru u njihovo interesno leno i prijete im da ostanu bez gomile novca kojega nisu nikada zaradili na pošten i transparentan način. Uvijek su bili i ostali mizerni plačenici onih koji Hrvatsku kao slobodnu, prosperitetnu, demokratsku, poštenu državu nikada nisu željeli. Njima odgovara post jugoslavenski status quo i nikada dovršena tranzicija po načelima, „nećemo se držati zakona kao pijan plota“ ili „snađi se druže“, što bi u prijevodu značilo lopovluk, nepotizam, klijentelizam, korupcija, partitokracija, a sve to začinjeno je gomilama medijskih spinova i laži u maniru šampiona srpske laži Dobrice Čosića.
S druge strane ove antikaramkovske mrziteljske medalje našli su se oni, „kakti“ pošteni domoljubni dušebriznici koji su nasjeli na spinove mentalno komunističkih vučjih čopora o „udbašu Karamarku“. Ti dušebriznici na kvazi domoljubnoj strani, koje u zadnje vrijeme rado nazivam „domoljubnim profiterima“, zapravo imaju isti motiv kao i ovi prvi. Odgovara im biti vječno u svojim malim oporbenim domoljubnim sinekurama koje su nalik na prvokršćanske katakombe, pa onda iz tih pozicija ušićare pokoji dolar ili euro, dodatno varajući i isisavajući hrvatsko iseljeništvo prikazujući se kao budući spasitelji Hrvatske i vrhunaravni domoljubni čistunci. A znamo kako je završila priča o Karamarku udbašu. Završila je tako da je gospodin Božo Kovačević, načelnik sektora SDS-a, bivše UDBE, koji je jedini imao cjeloviti uvid u suradničku mrežu te obavještajne službe, na zadnjem ročištu u sudskom postupku, Karamarko vs Manolić,radi tužbe za klevetu izjavio, citiram: „Tomislava Karamarka smo pokušali vrbovati ali nam to nije uspjelo“! Na istom ročištu pojavljuju se svjedočenja dva bivša predsjednika Mesića i Josipovića, koji također tvrde da nemaju nikakva saznanja o Karamarkovim udbaškim devijacijama. A šlag na tortu dodao je sam tuženik Josip Manolić koji je nakon zadnjeg ročišta doslovno izjavio obrativši se Tomislavu Karamarku snishodljivim, licemjernim, „očinskim“ riječima:
„Pa nećeš Tomica valjda mene lustrirati, pa mene će uskoro lustrirati dragi Bog“!
A tko će lustrirati potomčad ove trojice „udbaških“ vucibatina koji su dali nalog globalnom mainstreamu da Karamarka uvuku u njihovu kmersko-udbašku jazbinu kako bi ga zgadili i pred onim biračkim tijelom koje sebe naziva kršćanskim demokratima ili konzervativcima? Tko će lustrirati tu silnu mentalno komunističku zlatnu mladež kojoj pripada i sami vrh današnjih vlasti, ako se ne lustriraju simboli tog udbaškog zla? Dragi Bog i biološka lustracija to sigurno učiniti neće!
Tomislava Karamarka nije mogla srušiti samo „atomska s lijeva“, već je za to bilo potrebno angažirati veleizdajničke „domoljubne“ korpuse u srcu Tuđmanovog HDZ-a. Nikada protiv nikoga na hrvatskoj političkoj sceni nije vođen tako dobro osmišljen urotnički udar i to je zapravo logičan dokaz da je Karamarko rušen iz straha od njegovih pobjeda. Iz straha da će konačno u Hrvatskoj doći do nužnih promjena, da će konačno završiti bolna tranzicija, iz straha da će „ Orbanovska“ statistička kršćansko demokratska većina otvoriti oči i birati istinu, pravdu i bolju budućnost Hrvatske. Zbog toga je Tomislav Karamarko i njegove politike postao živa meta tranzicijske urote, zbog toga je na njega izvršen eklatantan politički atentat.
To je zapravo empirijski dokaz da Tomislav Karamarko jest pobjednik.
Bio je pobjednik u Domovinskom ratu kada je pod budnim okom predsjednika Tuđmana postavljen na više odgovornih funkcija. Bez Tuđmanove privole nikada ne bi bio načelnik PU Zagrebačke u vremenu najsloženijeg planiranja obrambenih operacija u Domovinskom ratu, bez Tuđmanove privole ne bi bio ni blizu Manolićevom kabinetu, niti bi postao pomoćnik ministra unutarnjih poslova. O karakteru odnosa Karamarka sa Stjepanom Mesićem govore Mesićevi iskazi koji ga je više puta javno cipelario nazivajući ga „rovokopačem“ nakon uhićenja Josipa Boljkovca i „hodajućim političkim mrtvacem“ u pravoj mafijaškoj maniri na kumovskom čelu urotničke dekapitacije. O tome ne treba kazati više ni jednu riječ, jer Stjepan Mesić je zapravo Karamarkov najbolji odvjetnik!
Tomislav Karamarko pobijedio je aklamacijom instaliranu Jadranku Kosor koja mu je navodno uručila HDZ-ovu iskaznicu i grdno pogriješila. Istina je da je Karamarko uvijek bio član HDZ-a od „barake“ do današnjih dana. Postao je prvi čovjek MUP-a, a nakon toga pobijedio je sve protukandidate na unutarstranačkim izborima i postao lider HDZ-a. Posrnulu stranku s najnižim povijesnim rejtingom nakon notorne Sanaderštine digao je iz pepela i krenuo u nepobjedivi niz protiv nevjerojatno bogatog, močnog i savršeno organiziranog političkog protivnika koji je gospodario svim medijima u Hrvatskoj. U Hrvatskoj je probudio nadu, domoljublje, uspavano kršćansko demokratsko biračko tijelo i u toj sinergiji osvojen je i Pantovčak nakon dugih 15 „crvenih“ godina. Na izborima za Europski parlament glatko je osvojio 6 mandata, a sedmi mu je bio nadomak ruke i čisto sumnjam da ova vladajuća nomenklatura može ponoviti takav uspjeh. Na tim izborima svjetonazorska volja hrvatskih birača znakovito je bila izražena činjenicom da je gospođa Ruža Tomašić bila pobjednica Domoljubne liste porazivši Andreja Plenkovića s više od 30 000 preferencijskih glasova. Može li volja hrvatskog naroda biti štetna ili korisna za Hrvatsku ili vlastodršci misle da je hrvatski narod glup pa ih onda redovno nakon izbora prevare, kao što se dogodilo nakon zadnjih parlamentarnih izbora, kao što se gotovo svakodnevno događa na hrvatskoj političkoj sceni u morbidnoj političkoj prostituciji ili u sramotnom „političkom grupnjaku“ koji potpuno ignorira volju naroda!?
Volja hrvatskog naroda najgrublje je slomljena kada je Tomislavu Karamarku, Domoljubnoj koaliciji i HDZ-u sofisticiranim metodama u režiji „Apisa“ ukradeno najmanje 6 zastupničkih mandata, a ti isti granični mandati poklonjeni su notornom Zoranu Milanoviću. Kada nikako nisu uspijevali zaustaviti pobjednički niz Tomislava Karamarka posegnuli su za najmizernijim načinom i u lopovskoj maniri pokušali od pobjednika učiniti poraženog. No međutim i usprkos tome Domoljubna koalicija na čelu s Tomislavom Karamarkom ostvarila je relativnu pobjedu na tim parlamentarnim izborima i tada na scenu stupa Most koji je i nastao samo zbog toga da razbije HDZ-ovo biračko tijelo. Urotničko žezlo rušenja Karamarka preuzima Božo Petrov optužujući Tomislava Karamarka za mađaronstvo i rusofilstvo, jer je Karamarko na temelju dobrog brifinga, na jednom potpuno benignom neformalnom sastanku smatrao da s Mađarima treba prekinuti sve arbitraže i postići dogovor u maniri dobrosusjedskih odnosa, kompromisom i razgovorom. Božo Petrov je tvrdio da ćemo arbitraže INA-MOL sigurno dobiti i označio je Karamarka kao veleizdajničku metu što je svojom presudom o potencijalnom sukobu interesa ovjekovječila današnja ambiciozna političarka, a onda predsjednica „Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa“ notorna Dalija Orešković, zakucavši tako posljednji čavao u lijes političke karijere Tomislava Karamarka.
Na njenu žalost, čavli u tom lijesu u zadnje vrijeme su se dobrano rasklimali.
Dakle tko je bio u sukobu interesa, Božo Petrov koji je rušio Karamarka na temelju izmišljenog brifinga iz paraobavještajnog podzemlja zbog čega je Hrvatska već izgubila milijarde kuna, Dalija Orešković koja je retorički osudila Tomislava Karamarka za potencijalni sukob interesa, a danas to koristi za svoj politički uzlet, ili Tomislav Karamarko koji je potencijalno bio potpuno u pravu kada je predviđao da Hrvatskoj prijeti gubitak spomenutih arbitraža i posljedično tome ogroman gubitak za državni proračun? Kada sve to stavimo u kontekst recentnog „veleizdajničkog“ zakona o INI protiv kojega je Most populistički digao najveću dreku, postavlja se pitanje na čijoj je strani bio Most kada je Karamarko upozoravao na taj problem? Gdje je tu Mostova vjerodostojnost? Nije li Tomislav Karamarko zaslužio barem kršćansko demokratsku ispriku, ako se u Mostu danas radi o tom svjetonazoru? Naravno, odgovor je jednostavan i precizan! Instaliranjem Vlahe Orepića na mjesto prvog čovjeka MUP-a zataškano je morbidno ubojstvo branitelja Pajičića u Vukovaru, a u suradnji sa notornim Rankom Ostojićem ili Ostojom Rankovićem kako ga je krstio Velimir Bujanec, sakriveni su Poljudski crtači „svastike“ čime je učinjena nesaglediva šteta međunarodnom ugledu Republike Hrvatske! Most je bio instrumentalizirani, „udbaški“ udarni malj za rušenje Tomislava Karamarka, Domoljubne koalicije i HDZ-a, a danas se u očaju ili strahu od izbornih gubitaka pretvaraju u najveće suvereniste, u veće katolike od Pape, ne bili još jednom zagrabili u kršćansko demokratski birački bazen s ciljem razbijanja potencijalnog kršćansko demokratskog ujedinjenja u jedan snažan, legitimni politički blok. „No passaran“!
Tomislav Karamarko je istinski politički pobjednik i nitko normalan i dobronamjeran s tom činjenicom ne će moći polemizirati niti za suprotno mišljenje postoji bilo kakav drugi argument. Pobjeđivao je voljom hrvatskog naroda i u demokraciji ne postoji ništa legitimnije, poštenije i čistije. Na kojim je političkim pozicijama i stajalištima danas Tomislav Karamarko kao izvorni član HDZ-a dovoljno govore neke od njegovih zadnjih objava na FB-u koje su uznemirile mnoge duhove i probudile iz mrtvih stare vučje čopore koji su mislili da će biti vječno siti od svoje raskomadane žrtve? Pljušte pozivi za intervjue, ne postoji medijska kuća koja nije tražila dodatna objašnjenja u stilu „što je pjesnik želio reći“, a istovremeno se razbuktavaju novo-stare sirove strasti reciklirajući „stare viceve“ o Tomislavu Karamarku u koje više ne vjeruju ni polupismena djeca. Zbog toga nije suvišno još jednom pročitati njegov antologijski FB post „Ja sam kriv za sve“ u kojemu za pismene stoji sve što ih zanima.
JA SAM KRIV ZA SVE!
Portal Telegram prenosi kumrovečki pamflet srpske, židovske, romske nacionalne manjine i takozvanih antifašista, čiji jedan podnaslov glasi “Karamarko je za sve kriv”. Tu tezu isti su dan u saborskoj raspravi kao papagaji ponovili Peđa Grbin i Saša Đujić obrazlažući kako je mojom pojavom na političkoj sceni otpočela ustašizacija Hrvatske. Tim pamfletima pridružile su se i velikosrpske „Novosti“ s jedne strane fabricirajući ustaštvo u Hrvatskoj, a s druge veličajući komunistički, diktatorski režim bivše Jugoslavije.
Kriv sam što sam se rodio i što mi je otac Martin živi svjedok Križnog puta, živi svjedok tabuiziranoga genocida nad hrvatskim narodom nakon završetka Drugog svjetskog rata?
Kriv sam što sam kao ministar unutarnjih poslova otpočeo lustraciju uhićenjem Josipa Boljkovca, utemeljeno osumnjičenog za zločine nad hrvatskim civilima nakon završetka Drugog svjetskog rata?
Kriv sam jer me je nakon toga general Blagoje Grahovac, glasnogovornik Stjepana Mesića i Budimira Lončara u institutu IFIMES, proglasio državnim neprijateljem broj 1 te me urotnički obilježio kao metu koju treba eliminirati iz političkog života Hrvatske?
Kriv sam što sam kao čelnik HDZ-a i Domoljubne koalicije pet puta zaredom pobijedio na svim izborima porazivši one koju su Hrvatsku podijelili na “mi i oni”?
Kriv sam što je Kolinda Grabar Kitarović pobijedila Ivu Josipovića, osvojila Pantovčak i usudila se s Pantovčaka ukloniti bistu J. B. Tita?
Kriv sam što je s najljepšeg trga u Zagrebu uklonjen diktator Tito?
Kriv sam što sam tijekom cijele svoje političke karijere gradio strateške prijateljske odnose s Izraelom, a to strateško prijateljstvo s Izraelom činjenica je i danas? Moja snažna osuda Holokausta i iskrena empatija prema Židovskom narodu zasigurno učvršćuju to prijateljstvo Hrvatske sa službenim Izraelom.
Kriv sam što sam izjavio da antifašist može biti samo onaj koji osuđuje svaki oblik totalitarizma bilo da se radi o fašizmu ili komunizmu?
Kriv sam što sam ukazivao na pogubnost nekontroliranog uvoza na uštrb domaće proizvodnje i što se nakon mog odlaska iz politike i nakon donošenja zakona Lex Agrokor povećao uvoz poljoprivrednih proizvoda barem za 20%?
Kriv sam što smo izgubili arbitražu INA-MOL, što ćemo vjerojatno izgubiti i drugu čime će Hrvatski državni proračun biti oštećen za nekoliko milijardi kuna?
Kriv sam što je nakon moje političke eliminacije iz Hrvatske iselilo 350.000 sposobnih Hrvatica i Hrvata?
Kriv sam što nisam bio u koaliciji s Pupovcem i pročetničkim SDSS-om!? Kriv sam što Pupovčeve velikosrpske Novosti na posljednjoj naslovnici veličaju Jugoslaviju? Kriv sam što su te novine financirane novcem hrvatskih poreznih obveznika?
Ipak, čini se da sam ja za sve kriv samo zato što se određeni gremiji boje moga aktivnog uključivanja u politiku nakon više od dvije godine političke izolacije. Ako je tome tako, mogu im samo poručiti: “Dobar je strah od Boga dan”!
Za kraj, svima im čestitam „29. novembra“, rođendan Jugoslavije, osobito onima koji muzu hrvatski proračun kako bi Hrvatsku blatili u međunarodnim krugovima i veličali propalu, diktatorsku, Titovu tvorevinu, koju, očito, nismo do kraja porazili u Domovinskom ratu.
Vaš Tomislav Karamarko
Osim toga brojni ugledni analitičari i desne i lijeve provenijencije sve ozbiljnije razmišljaju o nepotrošenom političaru Tomislavu Karamarku. O tome su vrlo jasno u zadnje vrijeme govorili prof. Tomac, prof. Jurčević, prof. Banac i kao zadnji ovih dana ugledni novinar ljevice Boris Rašeta! Tomislava Karamarka ne treba učiti što je to svjetonazor i koliko su u politici važna čvrsta svjetonazorska stajališta. Tu zadaću naučio je u kršćanskom obiteljskom okruženju. Njemu ne trebaju savjetnici i kvazi savjetnici s Pantovčaka da nevjerodostojno ispravlja „vlastito“ mišljenje o pozdravu „Za dom spremni“ i da ne pravi razliku između tog pozdrava iz Domovinskog rata i pozdrava „Za poglavnika i dom spremni“! Njegovi učitelji su njegov otac Martin, preživjeli mučenik s Golgote „Križnog puta“, njegovi učitelji su predsjednik Tuđman i blaženi Alojzije Stepinac koji su osjećali „bilo svog naroda“ i vjekovnu težnju hrvatskog naroda za svojom domovinom kroz cijelu povijest. Tomislava Karamarka kao povjesničara ne treba učiti da je i ono što se dogodilo jučer već danas povijest pa je u tom kontekstu povijest i „U boj za dom“ Nikole Šubića Zrinskog, povijest je i pozdrav „Za dom spremni“ iz 1932. godine, ne treba ga učiti o „Velebitskom ustanku“ i o ustaškom otporu velikosrpskoj hegemoniji za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Briljantna je hrvatska povijest naš Domovinski rat i domovinski pozdrav „Za dom spremni“ u tom antifašističkom obrambenom ratu. Konačno dio hrvatske povijesti je i NDH bez obzira na sve prijepore, kontroverze, dokazane, nedokazane ili izmišljene zločine režima. Nitko razuman danas ne bi mijenjao ovu demokratsku državu Hrvatsku za bilo kakvu državu s totalitarnim režimom bilo kakvog predznaka bez obzira na sve poteškoće i ugroze koje nam prijete nevjerodostojnim vladanjem. Tomislav Karamarko se više puta više nego jasno očitovao kao uvjereni anti totalitarist. To je ključni dio njegovog političkog habitusa i nisu mu potrebni savjetnici s Pantovčaka da mijenja svoje nejasne stavove. Ako netko mijenja stavove iz bilo kakvih, pa i PR-ovoskih razloga to je znak da nema „svoje ja“ niti čvrsto svjetonazorsko opredjeljenje. Ako Pantovčak danas želi izraziti svoje jasno svjetonazorsko ili povijesno stajalište bez zadrške, savjetujem da u saborsku proceduru u skladu s ovlastima predlože donošenje zakona „Lex Tito“ kako bi dokazali da micanje Titove biste s Pantovčaka nije samo stvar simbolike i trenutnog populizma, već čvrsto opredjeljenje da diktatora Tita treba izbaciti iz povijesnog sjećanja hrvatskog naroda, a osobito ga treba izbrisati kao „najvećeg sina Hrvatske“ u pozitivnom smislu, jer to je notorna neistina. Jer, ako je u pitanju samo simbolika, a ne čvrsto stajalište uz obrazloženje zašto je Tito maknut s Pantovčaka, tada će Tita prvom prilikom netko simbolički ponovo vratiti na isto mjesto na Pantovčaku. Zakon „Lex Tito“ to treba onemogućiti!
Tomislav Karamarko je istinski pobjednik bez obzira na sve kontroverze i privid poraza u kojemu sada egzistira. Sve kontroverze prolaze, a istina uvijek ostaje i na kraju istina pobjeđuje. Urotnički su ga srušili, urotnički su zaustavili njegove suverenističke politike. Ni s tim nisu bili zadovoljni nego su ga dodatno bacili na ulicu, na margine, nakon svih najodgovornijih poslova koje je obnašao u obavještajnom sustavu Hrvatske. Za razliku od bivšeg ravnatelja SOA-e Lozančića koji promptno zaposlen, Tomislavu Karamarku nije ponuđen ni jedan makar i beznačajan posao u sustavu kako bi se sačuvala njegova lojalnost, a konačno nije doživio ni zahvalnost samog HDZ-a kojega je spašavao i spasio iz Sanaderovog blata. U uljuđenim demokracijama to se jednostavno ne radi! Karamarko je razbio Milanovićevu politiku „pakla“, politiku podjela na „mi i oni“, filozofiju „slučajne države sa slučajnim narodom“, filozofiju „Špičkovine, Bukovine i Finskog rata“ s pet uzastopnih izbornih pobjeda, a rezultate tog pobjedničkog niza možemo danas prepoznati u potpunom rasulu na lijevom političkom spektru u Hrvatskoj. Dok su Milanovića unatoč svih poraza držali na čelu SDP-a do posljednjeg daha, a danas se preferira kao najozbiljniji predsjednički kandidat, Karamarka su vlastita braća i prijatelji iz HDZ-a gurnuli nogom u kanal zajedno s njegovim suverenističkim politikama mijenjajući kurs za 180% lomljenjem preko koljena temeljnih paradigmi koje leže na kršćanskim korijenima. I zbog toga je Hrvatska danas na dnu tog fekalnog kanala nedovršene tranzicije, zbog toga demografski slom poprima neslućene razmjere, zbog toga Hrvatska danas proizvodi jedva 30% svinjskog mesa za svoje potrebe, zbog toga se uvozni lobi koji kontrolira politiku i medije nezaustavljivo bahati i jača.
Ali, „svaka sila za vremena“ i možemo se nadati da će ovo proljeće iznjedriti novo „Hrvatsko proljeće“ u kojemu će se hrvatski narod probuditi i oštro suprotstaviti staro-novim gospodarima i njihovim odnarođenim politikama u kojima nas uče „da živimo dobro samo što toga još nismo svjesni“! Nije li nas tako učio i pokojni Ivica Račan?
Kazimir Mikašek-Kazo
