Kako me „muljao“ Arsen Dedić…

Sjećanje na velikog hrvatskog glazbenika Arsena Dedića ne blijedi.

Rođen je u Šibeniku 28. srpnja 1938., a umro u Zagrebu 17. kolovoza 2015. gdje je i pokopan, nažalost ne i u Aleji velikana na Mirogoju, u krugu najuže obitelji.

Relativno često sam imao prigodu s njim i surađivati. Među ostalim, predložio sam mu da objavim knjigu „Zajedno ili sam ili tako je govorio Arsen Dedić“. Naime, skupio sam pregršt njegovih izjava iz medija, zanimljivih i vrijednih, a on mi je odgovorio: „Čuj Pavkoviću, piši i objavljuj što hoće, ali mi donesi knjigu. Naime, dosad su mi mnogi govorili da će o meni objaviti ovo ili ono, a nitko, što se tiče knjiga, nije objavio – ništa“. Međutim, samo nakon 15 minuta nazvao me i  rekao da je to dobra ideja i pitao: je li može na tom projektu  i on surađivati? Dapače, odgovorio sam! Kad sam sakupio rukopis odnio sam ga Arsenu, on ga je pregledao i rekao da bi bilo dobro da neke stvari izbacim, kao primjerice njegovo mišljenje o Radi Šerbedžiji, Zlatku Vitezu ili pak Đorđu Balaševiću.

• Svi smo si mi „jako dobri“, ali baš ti, ima i drugih, koji su me debelo iskorištavali. Ne bih želio sad potezati ta pitanja, neka se i dalje hvale samnom, ali nije to ni izdaleka bilo tako kako oni pričaju- rekao je.

Kad je knjiga bila gotova (sjajni design je napravio Danijel Popović) Arsen, iako oduševljen s rukopisom i ilustracijama u knjizi, najednom me počeo „muljati“, kao „daj da još malo pričekamo“. Nu, vrlo brzo sam saznao i razlog. Kad je čuo da knjiga izlazi javio mu se Igor Mandić i nagovarao ga da objave II. izdanje knjige  „Arsen“ koju je Mandić objavio 1983., a u kojoj je vodeći tekst intervju s Arsenom. Mandić mu je postavljao pitanja i (zamislite!) na njih (umjesto Arsena) i sam odgovorio! (Bila su to takva vremena!). Mandić je vjerovao da će neka ministarstva i institucije „odrešiti kesu“ i da će oni opet zaraditi, a moje neka – čeka. Nu, ni na jednom natječaju nisu prihvatili njihovu „ponudu“ niti je itko bio zainteresiran da to ponovno objavi.

Kad je umro Arsen ja sam vrlo brzo objavio svoju knjigu o njemu u nakladi Ogranka Matice Hrvatske iz Koprivnice. Nazvao sam Viteza i pitao ga je li bi se knjiga mogla promovirati u njegovu privatnom teatru „Histrioni“, a on je rekao – to me ne zanima! (Nikad si ne mogu oprostiti što tada ipak nisam objavio sve što je Arsen mislio o njemu i Šerbedžiji).

Dva-tri tjedna nakon Arsenove smrti knjigu smo promovirali u dvorani Matice Hrvatske u Zagrebu. Nije došao ni jedan, ali baš ni jedan koji je s njime godinama surađivao.

Gabi mi je nakon toga rekla: Vidiš za to mi je Arsen rekao da ne pravim „cirkus“ s njegova pogreba, kao što je to bio slučaj s Kemalom Montenom i drugima, gdje su se pojedinci dolaze samo „slikati“!

Nakon toga, objavio sam i knjigu „Zbrda-zdola ili tako je govorio Igor Mandić“ (2021.) u kojoj ga nisam štedio, ali njemu je bilo posve svejedno jer mu je cijeli život  bilo najvažnije – „samo da se piše“.

Inače, Arsen je uz Zrinka Tutića i Rajka Dujmića, a poglavito producenta Vladimira Mihaljeka Mihe, najzaslužniji i za pjesmu „Moja Domovina“.

Arsen je bio član vokalnih skupina: Melos, Prima, Zagrebački vokalni kvartet.

Objavljivao je  povremeno i stihove. Prvi put je nagrađen u splitskom „Vidiku“. Objavljivao je u „Poletu“, „Prisutnostima“, „Književnim novinama“, „Književniku“…

Osnovno određenje  bila mu je  glazba, ali spajajući te dvije sklonosti, glazbenu i poetsku, prirodno je stigao i do vlastitog „kantautorskog“ govora, koji ga je najviše i obilježio.

Zbog stanovitih nedaća pri objavljivanju ranijih pjesama, gotovo sasvim prestaje pisati.

Na nagovor poznavalaca i prijatelja počinje još jednom 1969. da bi već 1971. objavio prvu knjigu – „Brod u boci“ u izdanju „Croatia koncerta“. Sastavljač je Zvonimir Golob, koji osniva biblioteku za poeziju takve vrste – GRIOT.

Knjigu kasnije prihvaća „Znanje“, objavljuje više izdanja i prodaje „Brod u boci“ u oko šezdeset tisuća primjeraka. Slijede „Narodne pjesme“, „Pjesnikov bratić“ (vlastita naklada), „Zamišljeno pristanište“ (s Matijom Skurjenijem), „Pjesnik opće prakse“, „Poesia e canto“ (Napoli), „Čagalj“, „Zagreb i ja se volimo tajno“, „Hotel Balkan“…

„101 pjesma“ ( izbor Sarajevo, „Kiša-Rain“), dvojezično, hrvatsko-engleski, „Hladni rat“. Dio je dviju  grafičko-poetskih mapa (Trebotić i  Vejzović), itd. i tako redom.

Nagrađivan je više puta, te antologiziran. Prevođen je.

Pisao je često i za djecu. Također i snimao. Nagrađivan je. Pisao je za dalmatinske klape. Nagrađivan. Pisao je stihove i glazbu za veliki broj ekonomskih, komercijalnih poruka.

Opereta „Lady Šram“,baleti.

Sudjelovao je na brojnim festivalima zabavne glazbe i šansone, a skladbe „Moderato cantabile“ i „Kuća pored mora“ označile su početak njegova bogatog glazbenog okusa i smjera. Nagrađivan je.

Svoj najopsežniji dio rada ostavio je kazalištu (Histrionima i dr.) i TV-u. Napisao je partiture za oko 250 kazališnih predstava (Shakespeare, Bulgakov, Nehajev, Goldoni, von Horvath…).

Nagrađivan. Radio je često u kazalištima lutaka.

Uglazbio je i interpretirao veliki broj naših pjesnika (I. G. Kovačić, Ujević, Ivanišević, Kaštelan, Paljetak, Krleža, Krklec, Šoljan, Golob, Sabol, Balog…).

Prvi je otpočeo s ciklusom „Pjevam pjesnike“, kojeg je često obnavljao.

Napisao je glazbu za više igranih, kratkih, animiranih i propagandnih filmova (Glembajevi, Živa istina, Donator, Vlak u snijegu, Stela, Prosjaci i sinovi, Punom parom, Vlakom prema jugu, Tajna starog tavana…). Nagrađivan je.

Afirmirao se i na međunarodnoj sceni (prestižne europske nagrade „Prix Jacques Brel, „Premio Tenco“.) Surađivao je s Sergiom Endrigom, Ginom Paolijem, Bulatom Okuđavom…

Desetljećima je koncentrirao po Europi te Sjevernoj i Južnoj Americi. Objavio je veliki broj LP ploča i CD-a za sebe i druge; kao skladatelj, pjesnik, aranžer, dirigent ili producent.

Nagrađivan je u Hrvatskoj  i izvan nje.

Napisao glazbu za veći broj tv-drama, sakralnu glazbu. (Velike tv-serije).

Odlikovan je najvišim državnim odličjima.

Supruga mu je bila Gabi Novak, s kojom je objavio zapažene nosače zvuka i održao brojne koncerte.

Otac je istaknutog hrvatskog jazz pijaniste i skladatelja Matije Dedića i kćerke Sandre. Osobito je bio vezan uz njihovu djecu, a poglavito „malu“ Lu.

Mladen Pavković