By Od kad sam sebe uvatio u laži, nikom živu ne vrijem, govorio je mudri did Bariša i da se nijedan političar nije udavija od laži.
Od 1945. godine do danas, hrvatskim zemljama vladaju i o svemu odlučuju partizani i njihova djeca i unuci. Ustaški i domobranski potomci su glede toga, tako mi doga, građani drugoga reda. Tuđman je obnovio hrvatsku državnost, ostvario slobodnu državu Hrvatsku, i pokušao ostvariti pomirbu Hrvata; ali, nažalost u tome nije uspio. Kako smo se dijelili prije njegove vladavine na partizane, ustaše i domobrane, na teiste i komniste tako je ostalo i dalje. Čudan smo mi narod. Ako nismo imali državu u pravom smislu gotovo tisuću godina, nitko nam nije kriv osim nas i naših predaka.
Od svih evropskih naroda, samo su Hrvati u Drugom svjetskom ratu imali tri vojske, kao nijedan narod u Evropi. Čak su neki Hrvati bili u četnicima, pa se može rećii da su Hrvati bili u četiri vojske. Matoš se davno jetko našalio: Dva hrvata u tri stranke i Hrvat Hrvcu pusti krvcu. Dok god ne sjednu za isti stol djeca i unuci – potmci ustaša, partizana i domobrana i ne rasčiste račune i ne svedu sve na zajednički nazivnik, nema sreće, ni blagostanja u zemlji Hrvata.Trebaju i moraju i jedni i drugi priznat grijehe i promašaje svojih predaka. Moraju i jedni i drugi i treći odstraniti srpske mitološke laži o našoj povijesti i partizanske zablude iz naše prošlosti i sadašnjosti. Partizane se slavilo, hvalilo i favoriziralo, a ustaše i domobrane grdilo, sotnoniziralo od 1945. godine do danas – 77 godina. Sedamdeset godina slušam laži o narodnoslobodilačkoj borbi, partizanskim ofanzivama, ustaškim logorima…i morao sam učit u školi te njihove laži…
Davno je Aristotel napisao: Amicu plato, sed magis amica veritas i Čovjek je životinja koja se bavi politikom. Meni je zaista stalo do istine, a nadam se i tebi, koji ovo čitaš i možda se pitaš na kojoj sam strani. Na ničijoj i svačlijoj! Istina, Tuđmanu je uspjelo što nijednom Hrvatu nije u svekolikoj hrvatskoj prošlosti i povijesti. Uspio je zato što je iza sebe i uz sebe imao čitavi hrvatski narod, što to nisu imali ustaše i partizani.
U svakidanjem govoru u zemlji Hrvata ne čuje se više riječ partizan. Njihova djeca zamjenili su je riječju – antifašist i stalno trube o nekim antifašistima. Ako postoje u Republici Hrvatskoj nekakvi antifašiti, onda bi trebalo postojati i neki fašisti.
Istina je neporeciva: u Drugom svjetskom ratu Hrvati su bili u tri vojske, ustaška, partizanska i domobranska vojska. Domobrani su bili regularna vojska, dok su ustaše i partizani bili dobrovoljci i oni su nastali iz dva pokreta, ustaški pokret i partizuanski pokret. Nijemci i Austrijaci bili su nacisti, Talijani fašisti, a mi smo bili ustaše i partizani.
Kad sam pitao u Australiju jednog živog ustašu, zašto se borio on je spremno odgovrio za hrvatski narod i Nezavisnu Državu Hrvatsku,a kad sam pitao jednog parizana iz moga rodnog kraj, zašto se borio, odgovorio je za bratstvo i jedinstvo naroda Jugoslavije,a kad je došla slobodna, ova država Hrvatska, pitao sam starca zašto se bori,a on mi je odbrusio, da šta me briga za koga se on borio. Bilo mi ga žao.
Dakle, sumirajmo, istine radi, kažem i ne lažem, prije početka Drugog svjetskog rata, Hrvati su bili u dva pokreta: ustaški pokret i partizanski pokret. Dakle, to su dva povijesna pokreta hrvatskog naroda, a ne dvije stranke. Zna se da su ustaše ratovale za Nezavisnu Državu Hrvatsku,a partizani za Titovu Jugoslaviju. Bože, hoću li doživjeti istinsku pomirbu ustaških i partizanskih potomaka. Tako bih volio da se to dogodi i za moga malog i kratka života. Ljudi moji, život je beskrajno lijep i tako kratak, kao let onog leptira od jutra do smiraja dana. Naime, rečeni leptir živi samo jedan dan.
U nedavnom hrvatskom obrambenom i oslobodilačakom ratu, nazvanom – Domovinski rat, rame uz nrame borili su se za hrvatsku slobodu djeca i unuci hrvatskih ustaša i hrvatskih partizana i hrvatskih domobrana. Kamo sreća da se ta zajednička borba i sloga nastavila poslije rata i kamo sreća da to isto rade hrvatski političari.
Piše: Ante Matić – Borčanac
