Svake godine u Hrvatskoj, čim se ugase Novogodišnje svijeće u Hrvata kreće lov na snijegom zametena brda diljem Europe, a ono malo njih miri se snjegovima susjedne Bosne i Hercegovine. Opsjedaju se turističke agencije, banke, gdje se posuđuje novac koji će pokriti nekoliko dana zurenja u snijegom prekrivene planine i možda koji spust u nepoznato. Prehrana će se osigurati iz zamrznutih paketa sarmi, špeka i domaćeg luka ili možda ne, to je i onako sve nabavljeno u trgovačkim lancima stranih vlasnika i opet plaćeno karticama na više obroka, (najdulje na 6, jer tada kreće nova igra – dolazi ljeto). Kad se zaokruži financijska konstrukcije kreće zbirni napad na obrazovne ustanove i to u maniri građanskog neposluha kako bi se osigurala obiteljska ekstaza na par uspinjanja i spuštanja niz snježne padine do prvog susreta s bukvom ili borom. Potom se skrivaju tako zadobivene ozljede do povratka u domaju gdje se sanacija povjerava zdravstvu koje su ti isti koji mjesec prije, toliko ogadili. Krajem siječnja i početkom veljače sve utihne i Hrvatska se vrača u neku depresivnu normalu, a mainstream mediji s nestrpljenjem čekaju završetak prvog kvartala kako bi hrvatskom puku objavili vijest; koliko su Hrvati poslali i odnijeli ukupno eura van Hrvatske lomeći se jadni po bjelosvjetskim padinama.
Da ne bi bilo sve u falš elitističkom tonu ima u nas i jedna druga Hrvatska koja ipak nešto razumnije i racionalnije gleda na snježne radosti i nevolje, te je gle čuda otkrila i pokuša tzv. elitističkim ljubiteljima planinskih bjelina pokazati ove naše, prekrasne gore i planine, zametene snijegom, pogodne za sve užitke koji mogu ispuniti njihove hedonističke potrebe. Planine i gore, Hrvatskih regija Like, Gorskog kotara, Zagorja, Slavonije pa čak i Dalmatinske zagore obiluju lijepim krajolicima, padinama koje su u siječnju i veljači zametene snijegom. Na većini tih mjesta, lokalno stanovništvo uredilo je sanjkališta i skijališta sa smještajem uz prihvatljive i podnošljive cijene smještaja, kao hrane i pića, dok je jurnjava niz padinu sasvim besplatna. Udaljenosti tih naših snježnih bisera od velikih gradova su zanemarive, te u pravilu trošak smještaja nije ni potreban, pa nije stoga potrebno raditi kraval po obrazovnim ustanovama, kad se uz dobru volju i organizaciju sve može stići. Kroz dan stigne se odraditi posao, odslušati nastava, pojesti doma ručak ili ne, odvest se do odredišta, spuštati se do mile volje niz snježne padine, sigurni da ako ipak budete imali koji susret sa bukvom ili borom nećete trebati čekati do kraja aranžmana da vas se zbrine u nekoj od naših kvalitetnih zdravstvenih ustanova. (Uvijek je tu budna i na vas pazi HGSS).
Ovih dana pohodom po hrvatskim „dolima i bregima“ na području grada Novog Marofa u Varaždinskoj županiji posjetili smo „Greben-grad jedan od tih naših bijelo snježnih bisera na nadmorskoj visini od 490 metara. Prekrasna priroda, blage uređene padine pogodne za besplatno sanjkanje i skijanje, stara zagorska arhitektura i planinarska kuća kojom je do nedavno upravljalo „Planinarsko društvo Greben-grad“. Prepoznavši trenutak i potrebe ovog vremena agilno rukovodstvo ovog planinarskog društva prepustilo je planinarsku kuću u ruke jedne domicilne obitelji koja je preuzela brigu o njoj. Tako sa vedrim i ljubaznim domaćinima uz laganom pucketanju vatre u kaminu možete kušati zagorske specijalitete; od hrane, pića, toplih napitaka i slastica – sve proizvodi lokalnih gospodarstava, a što nije zanemarivo sve to po pristojno prihvatljivim cijenama. Do same planinarske kuće sigurno se stiže osobnim vozilom po uređenom šumskom putu, a podno kuće velik je prostor za parkiranje. Posebna vrijednost ove destinacije je ta što je ista udaljena svega 50 km od Zagreba, 20km od Varaždina i Varaždinskih Toplica.
Antun Berljak
Leave a Comment