By Onaj tko zaboravlja prošlost učit će u budućnosti, neznavši da se prošlost ponavlja na drugi način.
Prisjetimo se ranih devedesetih dvadesetog stoljeća i početak oružanog ustanka Srba protiv prve hrvatske vlasti. Barikade na cestama, razbijene glave putnika u automobilima,noćne straže i izjave nazadnjaštva i čobansko ponašanje krajinskih vođa. Znalo se je već tada da pobunjeni Srbi nikada neće stvoriti novu državu u Hrvatskoj. Svi su to znali osim onih koji su do jučer mirne građane srpske nacionalnosti gurnuli u oružani sukob i politiku razaranja i krvi.
Tih godina, dogodio se je još jedan ustanak Srba protiv hrvatske vlasti. Prošlost ih pamti više.
Problem svih ustanaka prečanskih Srba leži u Beogradu i velikosrpskoj politici te poviestnim težnjama širenja Srba na zapad i prema obalama Jadranskog mora.
Ustanak protiv NDH, kojeg Srbi i antife slave kao ustanak protiv ustaške države, bio je također potpomognut i pripreman u to vrijeme u Srbiji, na čelu tog ustanka u Srbu bili su oficiri kraljevske vojske zajedno s domaćim Srbima. Malobrojni komunisti od kojih su poneki bili i Hrvati,a pomogli su dizanju ustanka skončao je kasnije od četničke ruke instruirane srpskokomunističkom ideologijom ( Marko OreškovićKrntija, kasnije ubijen od Četnika iz zasjede).
Broj žrtava na području Borićevca i Srba kreće se preko 120 ubijenih civila od strane četnika, na području Kulen Vakufa i Drvara više stotina civila i to mahom Hrvata i Muslimana.
Već tada se je znalo u kom pravcu i iz kojih razloga Srbi dižu ustanak. Tako će biti i devedesetih godina dvadesetog stoljeća.
Uloga komunista ustankom u Srbu, rezultirala je kasnije sporazumom s Talijanima, takozvanim Otrićkim sporazumom, na kojem sudjeluju poslani od Gojka Polovine, Boško Rašeta i Đoko Jovanić te potpisuju s Talijanima Sporazum o nenapadanju.
Navodno kad je saznao što su to „drugovi“ Rašeta i Jovanić potpisali Orešković je Jovanića želio staviti pred prijeki sud.
Iz kasnijih zbivanja znamo da je četničkom zasjedom, a čijom zaslugom, Orešković ubijen.
Pobjeda Hrvata u oslobodilačkoj akciji Oluja, spriječila je da u budućnosti Beograd bude arbitar na prostorima koje je zacrtala Srpska akademija znanosti i umetnosti, kao prostor Velike Srbije.
Akcijom Oluja, omogućeno je stvaranje Hrvatske Države i to je činjenica oko koje nema kompromisa, sviđalo se to Srbima ili ne.
Povratimo li se poviesti u kojoj su hrvatski krajevi bili u sastavu Austro Ugarske monarhije, tada prvoj Europskoj Uniji, tada velikom mogućnosti da Hrvatska zauzme u to doba status države u sastavu AU monarhije sa svim atributima države. Poslije završetka 1. svijetskog rata, Velika Britanija i Francuska su učinile sve da ne dođe do objedinjenja novo-stare države već da se ona u cijelosti rasformira, a pojedini krajevi uđu u sastav Kraljevine Jugoslavije dakao uz pomoć nekih Hrvata i tkvz. Jugoslavenskog odbora u Londonu (dr. Ante Trumbić).
Bilo koja Jugoslavija je bila Velika Srbija pa tako i Titova Jugoslavija u kojoj su Srbi kao najveći narod zauzimali gotovo sve najvažnije dužnosti, a i monetrana politika pratila je onu činovničku.
Većina nekadašnjih oficira JNA bila je srpske nacionalnosti, što je zaista Jugoslaviju činilo da bude Velika Srbija.
Nije to bila samo činjenica, već i sustavna ideologija kojoj i danas mnogi srpski političari pribjegavaju.
Gubitkom SFRJ, Srbi gube dio ideologije i to se vidi danas i na nesnalaženju pojedinih političara srpske nacionalnosti u RH.
Malo bi oni antifašizma, ali bez revizije i činjenica,malo prekodrinske politike, a puno vlastitih interesa i što to imamo, Milorada Pupovca u Srbiji i kad ga treba i ne treba, ovaj puta na obilježavanju stradanja Srba u Vojno redarstvenoj akciji Oluja.
Ništa Pupovac nije naučio ili možda nismo to mi koji smo bili sudionici Domovinskog rata. Gledamo kako hrvatska državna politika radi sustavno greške u odnosima s Srbijom. Malo koja Hrvatska Vlada je učinila toliko grešaka u odnosima prema Srbiji kao što to čini Vlada Andreja Plenkovića.
Podilazi se Srbima, kako bi ovi svojom voljom odstupili od suradnje s Rusijom i priklonili se EU, malo morgen Andreje Plenkoviću.
Mnogi se pitaju zna li Andrej Plenković da će mu desna ruka koalicije otiću u Srbiju i zajedno s Vučićem i Dodikom „pucati“ iz teške artiljerije prema Hrvatskoj, nazivajući je genocidnom, fašističkom.
Nema dvojbe, Plenković je dobro znao što mu radi partner da bi već sutra kazao Junkeru, „vidi kakvi smo mi Hrvati i što sve toleriramo“.Plenković zna što radi, makar se to ne sviđa Hrvatima.
Plenković je više od Premijera, on je prvorazredni eurobirokrat, a što je tu šačica Hrvata kad su europski interesi u pitanju.
Milorad Pupovac jest zagovornik nove srpske politike, iz razine pogleda na Malu Srbiju, bez Kosova, u budućnosti bez Republike Srpske i bez Vojvodine. Srbija je blizu Beogradskom pašaluku, nakon svih buna i ratova i izvoza „antibirokratske revolucije“ i Memoranduma SANU i Dobrice Ćosića.
U Hrvatskoj žive samo politički Hrvati i nacionalni autohtoni Hrvati,a manjinskim nacionalnostima zagarantirana su manjinska prava.Znatno veća i neusporedivo veća no što na bilo koji način proklamira prekodrinska politika. Na žalost žive i pojedini građani kojima su noge u Hrvatskoj, a glava u Srbiji. Ta politika, kojoj je sklon uvaženi profesor Pupovac je uvijek doživjela slom jer se na velikosrpsku politiku može odgovoriti samo na jedan način.
Vrijeme je da Pupovac mijenja smjer i da radi na revitalizaciji i primjeni prava najpotrebitijim političkim Hrvatima srpske pripadnosti na njihovom dostojnom i poštenom životu.
Da je Pupovac takav, nije trebao ići u Srbiju već na dan proslave Oluje otići u neka od hrvatskih sela u Dalmatinskoj zagori i porazgovarati s ljudima potrebitih najosnovnijih potrepština za preživljavanje.
No, Pupovac srbuje, a Andrej Plenković nastavlja voditi podrepašku politiku na štetu Hrtatske.
Portal: bezcenzure.hr
