JE LI ŽELJKO KOMŠIĆ LEGALNI PREDSTAVNIK….

Postavljati pitanje sada – je li Željko Komšić legalni predstavnik hrvatskog naroda u Predsjedništvu BiH – ne samo da je prekasno već je neumjesno, pomalo neodgovorno i neznalački. Umjesto ovog ili sličnih pitanja ispravnije je postaviti pravi upit TKO JE KRIV I ODGOVORAN ZA OVU DOBRO ISPLANIRANU LAKRDIJU OD IZBORA? O Komšiću kao čovjeku sada je suvišno govoriti kada smo i puno prije o njemu sve znali, da je dijete četnikuše i odgojen u komunističko – jugoslavenskom duhu, mrzitelj svega što je hrvatsko i čovjek bez morala i karaktera. Da je kojim slučajem u sebi imao imalo ljudskosti, poštovanja i morala nikada ni u snu ne bi pomislio da bude kandidat naroda kojeg mrzi i kojeg u temeljima želi uništiti. Ispravnije je postaviti pitanje A TKO JE ODGOVORAN ZA OVAJ ZLOČINAČKI ČIN KOJI JE USMJEREN NA ZATIRANJE HRVATSKOG IMENA U BiH? Odgovor je jasan: HRVATSKA ŠUTNJA I IZDAJNIČKA HRVATSKA POLITIKA U BiH I HRVATSKOJ.
Kada je hrvatska vojska bila na pragu Banja Luke da porazi zločinačku velikosrpsku politiku – masonska oligarhija iz Beograda, Francuske i Engleske digla se na zadnje noge i izvršila pritisak na Washington kako bi zaustavili Hrvate koji su bili na par metara do potpunog sloma Garašaninih snova o velikoj Srbiji. I uspjeli su. Daytonski „mirovni“ sporazum samo je nagradio Srbe koji su već izgubili rat i to sa prostorima koje nikada nisu imali, a time Srbiji dopustili da prijeđu povjesnu granicu na Drini te stvore Srpsku republiku udaljenu od Zagreba za koji stotinjak kilometara. Ta zakulisna i programski vođena igra pod izgovorom zaustavljanja rata – pri samom potpisivanju sporazuma usmeno je obećano Tuđmanu da će za godinu dana biti novi sastanak i ispravniji pristup stvarnim problemima u BiH i narodima koji u njoj žive, a posebno se mislilo na Hrvatski narod. Naravno, usmena obećanja su brzo „zaboravljena“ i kao da nikada nisu izrečena. Međutim, ta ista politička klika u BiH je poslala tz. mirovne snage na čelu sa već dobro istreniranim predstavnicima koji su krojili politiku na terenu prema unaprijed određenom šablonu. Nagrađene Srbe sa RS pustili su da rade što hoće, a svoje političko težište usmjerili su na preostali dio BiH, na tz. Federaciju BiH u kojoj su se ulagivali Muslimanima i dopuštali im da provode svoju zaplotnjačku politiku na račun Hrvata. U isto vrijeme i na lukav način nad Hrvatima su iskaljivali svoje zločinačke namjere ne dopuštajući im osnovna ljudska i demokratska prava da svoju budućnost kuju na svojoj djedovini i na način koji im najbolje odgovara. Namjera se mogla nazirati da im je plan bio Hrvate pretvoriti u nacionalnu manjinu i oduzet im sva moguća prava za krojenje službene politike, ali na žalost hrvatsko političko vodstvo u Zagrebu i u Mostaru nisu to svaćali i razumjeli pa su ti masonski mešetari jednostavno igru igrali kako je njima najbolje odgovaralo.
Ta masonska banda je prema neslužbenim podacima (o službenim se ne će nikada točno ni znati) u Daytonu otrovala Tuđmana i Šuška (kasnije Matu Bobana, a u Haagu Miloševića sa ciljem da se Srbiju pred Međunarodnim sudom ne osudi za agresiju sa genocidnim posljedicama), a time i obezglave hrvatsku službenu politiku. Potpisnicima Daytonskog sporazuma Zagrebu i Beogradu data je mogućnost da nadgleda ispravno provođenje istog. Beograd je to ozbiljno prihvatio i svakodnevno vodi brigu o svojim Srbima u tz. RS, a Zagreb samo prima na znanje i ponaša se potpuno suprotno, da ne kažem izdajnički. Službenu politiku i druge državne resore preuzeli su potpuno pod svoju kontrolu oni isti politički kadrovi koji su uveliko pridonijeli ukidanju REPUBLIKE HERCEG BOSNE, kadrovi koje su stvarali Budo Lončar, Joža Manulić, Stjepan Mesić, Franjo Gregurić (poznati udbaši), Hrvoje Šarinić (francuski mason koji je po njihovom planu instaliran u najuži Tuđmanov krug) i njima odani istomišljenici poput Vesne Pusić, Davora Božinovića, Jadranka Prlića, Dragana Čovića i… Uglavnom stari udbaški kadrovi, kao i djeca ili unuci jugoslovensko – komunističih i partizanskih zločinaca koji su odgajani u svemu drugom osim u ljudskom, moralnom, kršćanskom, hrvatskom duhu i u pravom obiteljskom ozračju, zauzimaju ključne pozicije u društveno političkom životu RH i Hrvatskog naroda u BiH. Zapravo, ti kadrovi su planski uništavali hrvatsko bogastvo, pljačkali i na nezakonit način se bogatili dok su iskreni domoljubi svoju krv prolijevali za slobodu svog Hrvatskog naroda. Kada su pobjedili zločinačku velikosrpsku politiku i vratili se sa bojišta – umjesto nagrade ostali su bez svojih starih radnih mjesta te postali teret svojoj obitelji i hrvatskom društvu u cijelini. Oni koji su se počeli buniti i tražiti pravicu završavali su na ulici ili na sudu i osuđivani na temelju izmišljenih dokaza ili po zapovjednoj odgovornosti. Na taj način u RH i BiH ucjenjivani su, proganjani i suđeni ključni zapovjednici, a u isto vrijeme agresorski vojnici su abolirani i čak nagrađivani sa unosnim poslovima u državnim službama ili mirovinama.
Najodgovornije državne osobe poput predsjednika RH Stjepana Mesića, Ive Josipovića, Ivice Račana, Državnog odvjetnika Mladena Bajića i … srpskim, bošnjačkim, engleskim i drugim tuđinskim službama uručuju tajne državne dokumente i bez ikakve zaštite tajnosti, prepuštaju Srbiji, Bošnjacima i Haagu da progone hrvatske branitelje po zakonu koji njima odgovara a da za uzvrat ništa ne traže, pa čak obećaju da neće progoniti agresore po zapovjednoj odgovornosti. Umjesto sudskog progona i dugogodišnjih zatvorskih kazni za državnu izdaju oni postaju glasnogovovornici ljudskih prava i sloboda te glavne zvijezde medijskog prostora čiji su vlasnici uglavnom njihovi istomišljenici i slične prošlosti. Na hrvatsku žalost takvi kadrovi zauzimaju najodgovornije pozicije u društveno političkom i medijskom prostoru u RH, a u BiH je potpuno upropašten ili je jednostavno prepušten Bošnjacima i Srbima. O političkim strankama da i ne govorimo. Za današnje stanje Hrvata u BiH najvišu odgovornost nosi Zagreb jer je on preuzeo na sebe ulogu ZAŠTITNIKA ALI SE NE ISKLJUČIJE NI ODGOVORNOST HRVATSKIH POLITIČKIH PREDSTAVNIKA U BiH.
Umjesto da Zagreb pošalje oštru poruku Sarajevu i od njega zatraži ispriku za sve nanešene laži na račun Hrvata u BiH i Hrvata u Hrvatskoj i zatraži iskrenu zahvalu za sve što su Hrvati iz BiH i Hrvatske spasili BiH i opstojnost države kakva je danas, te zatraži naknadu ratne štete za sve zločine koji su izvedeni na RH sa teritorija BiH i nad Hrvatima BiH – Zagreb šuti i dopušta Sarajevu i Banja Luci da Hrvate progone kao zločince iako se zna da su upravo Hrvati najveće žrtve. Tz. RS praktički je očišćena od Hrvata – bilo progonima, likvidacijama ili u logorima smrti, a u tz Federaciji Muslimani su imali 331 logor za Hrvate u kojima je bilo 14.444 osobe od toga 2/3 žena i djece, te da je sa prostora gdje većinu čine Muslimani na razne načine protjerano 126.725 Hrvata, a u 27 općina koje su bile pod kontrolom HVO nestalo (ne ubijeno) 17.476 Bošnjaka. Umjesto da Zagreb i Mostar danonoćno svijet bombardira sa ovom istinom jedni i drugi šute ili ponekada mlako odgovore. Zar nije žalosno da Zagreb svako malo javno govori MI SMO UZ VAS i na tome završava. Umjesto sadržajnog programa Zagreb se naprosto izrugiva Hrvatima BiH sa svojom milostinjom od nekih dvadesetak milijuna kuna godišnje za nekoliko programa, a pri tome zaboravljaju da od Hrvata BiH godišnje dobiva stotinu puta više i da su Hrvati BiH spasili RH od potpunog kraha.
Što su gg. Čović i njegova svita korisna učinili za opstanak Hrvata u BIH kao DRŽAVOTVORNOG NARODA? Ništa korisna, ali učinili su veliku korist za svoje bogaćenje. Svojim neradom, namjerno ili iz neznanja, Hrvatima je učinjena nepovratna šteta. Uništen je SOKOL a sada je na putu i ALUMINIJ, prodani su za sitne novce ili sa svojim instaliranim nesposobnim kadrovima uništene i brojne druge tvrtke HRVATSKI TELEKOM, ELEKTRO PRIVREDA HZHB i… te sve važne političke i društvene odluke bez ikakve smišljene i odlučne borbe prepustili su Sarajevu i Banja Luci.
Još dok je gosp. Ante Jelavić bio predsjednik HDZ-a BiH i član Predsjedništva BiH u više navrata i u dužim razgovorima davao sam mu konkretne prijedloge kako se izboriti za ispravnu zaštitu Hrvata u BiH na svim poljima, pa ako treba uličnim buntom na način kako se to radi na Zapadu. Uz to sam dao smjernice kako podizati optužnice protiv muslimanskih i srpskih zločinaca, za ubojsva i progone Hrvata, uništavanje privatne i društvene imovine, kao i sakralnih objekata i sa tim optužnicama krenuti odmah jer će Sarajevo i Banja Luka preduhitriti i time će sva hrvatska akcija pasti u vodu. Također sam ga zamolio da javno i na temelju dokumenata raskrinka zločine u Ahmićima kako su tu akciju perfidno pripremali i izveli engleski obavještajci koristeći hrvatske slijepce i politički nedorasle osobe, jer sa tim raskrinkavanjem postigao bi se pravi politički bum i velika hrvatska pobjeda. Na žalost ništa od toga nije bilo. Uz to želim dodati kako sam gosp. Ivi Lučiću dok je bio šef obavještajne službe u HECEG BOSNI u Mostaru predočio konkretan plan da se na crti razdvajanja u Mostaru otvori noćni klub koji bi privlačio MEĐUNARODNE PREDSTAVNIKE TZ. SLADOREDARE. Rekao sam mu da u Zagrebu imam čovjeka sa iskustvom u tom poslu i koji je voljan uložiti svoj kapital u taj projekt, ali uz uvjet da grad pronađe odgovarajuće mjesto koje će on platiti po tržišnoj cijeni i da tajna služba osigura prostor sa tajnim nadzornim kamerama i da pronađe par osposobljenih obavještajaca koji će u tom noćnom klubu raditi kao civilne i zaposlene osobe. Njihov zadatak bi bio da prate te sladoredare, na vješt način pokušaju ih pridobiti na Hrvatsku stranu na lijep način ili u krajnjem slučaju ucjenom, na način kako su to već sproveli u praksu muslimani u Sarajevu i Tuzli, a Srbi u Banja Luci i u još nekim mjestima na prostorima tz. RS. Uz ostalo, ovakva praksa nije nepoznata u svijetu jer je izvode skoro sve sposobne obavještajne službe koje rade u nacionalnom interesu. Gosp. Lučiću sam dodao da je ovaj moj znanac bio spreman djeliti svoju dobit sa gradom ili obavještajnom službom. Na žalost gosp. Lučić se više nije javljao i tako je cijeli ovaj spasonosni program propao. Da su kojim slučajem u djelo provedeni navedeni i brojni drugi dragocijeni prijedlozi sa konkretnim programima ti sladoredari bi bili na hrvatskoj strani i ne bi tu perfidnu i uspješnu borbu prepustili Sarajevu i Banja Luci, a na uštrb Hrvata.
Sada se čudimo zašto su ti međunarodni posrednici bili protiv Hrvata, a ne pitamo sebe, a što su hrvatski politički predstavnici korisna učinili za ugled Hrvata? Što su Čović i njegova klika učinili sa svojom ljubavi Dodikom, koliko su Hrvata vratili u tz. RS i zaštitili hrvatska prava? Što su tolike godine radili u Sarajevu a da ništa konkretno nisu učinili za zaštitu Hrvata? Koliko su međunarodnog novca prepustili Muslimanima i Srbima na uštrb Hrvata? U političkom, društvenom i poslovnom životu navedeni i slični razlozi su pravi uzročnici što se Sarajevo, Banja Luka i međunarodni mešetari jednostavno poigravaju sa Hrvatima kao sa slijepcima, pa se danas čudimo zašto nam Bošnjaci biraju Komšića, a ne čudimo se sami sebi što smo dopustili da nam skoro sve glavne funkcije u društveno-političkom životu vode ljudi koji su davno prije trebali biti lustrirani, a mnogi od njih i iza brave. Ovakva i slična pitanja – političkim predstavnicima hrvatskog naroda u BiH – mogao bi postavljati u nedogled pa ću radije prepustiti čitateljima da oni o tome sami razmišljaju i upućuju dodatna pitanja.

Vlado  Glavaš