Je li šetnja život ?

U ono vrijeme poraća, masovno se sve sređivalo. Činovi, mirovine, invalidnost, radna mjesta, diplome…. Ako si od toga šta i imao, ako nije preko veze, bilo je bezvrijedno. Šepurili su se okolo i cvrkutali, et’, ja u mirovini, štaš’. Et’ ja upadoh u Elektroprivredu….itd.

A mnogi su ostali bez posla, da bi se uposlio netko sa vezom, invalidnine iako su bili invalidi, bez mirovine, falio im je taj jedan papir,”veza”.

Tako se preko noći uspavala velika masa pameti. Živjeli su u svom imaginarnom svijetu uspjeha. Krediti, kladionice i kafane su im postale sav svijet. I šetnje, uz komentar, et’ ja u mirovini, pa šetam.

Šuplje i isprano. Osoba sa 40-50 godina, kada treba živjeti, putovati, družiti se, šeta.

Jedne prilike na roditeljskom sastanku se srele prijeratne radne kolegice. Malo popričale. Jedna se uposlila kao higijeničarka u državnoj firmi, a druga u privatnoj firmi. Premda je ova u privatnoj firmi radila odgovoran posao za dobru plaću, u skladu sa stručnom spremom, prvoj je to bilo bezvrijedno. Ova iz privatne firme ponudi broj mobitela, da se nekada čuju. Prva ju pita, ima li Viber. Ova, zabezeknuto, reče da nema. Prva joj preko ramena dobaci, pa šta ću te onda zvati i ode.

A da je tu silnu pamet bilo pustiti da se snalazi, danas bi nam svima bilo bolje. Ali ne, postali su kamen oko vrata. A tko zna koji talenat čuči u tim ljudima. Nije mi jasno, kako im nije žao, umrijet će, a neće saznati koji im je Bog talenat podario.

Ali men”se čini da su džaba sređivali i krečili. Došla čudna vremena. Je li Bil Gates kupio ogromno imanje da uzgaja plastične krave ili nam nešto drugo sprema? Hm…..

O tome drugi put.

Marija Bačić