Ne, niste vi slova moja, vojnici moji,
ne, niste vi riječi moje, desetine moje,
ne, niste pjesme moje, bojne moje –
opsjedale Parnas. Nisi ti vojsko moja,
u Grazu, Beču, Münchenu, Bruxellesu,
nisi ti u Strasbourgu,
Parisu, ispijala kave
i na Montparnassu
jela kroasane.
Nisi ti, vojsko moja, nisi
u Londonu pila čaj,
nitì u Moskvi pila votku.
Nisi ti
u Washingtonu jela cheeseburgere
i pila coca-colu .
Jeli smo kruh iz dolinâ, s naših
poljâ, njivâ i nizinâ. Nakon
borbi, ispirali smo rane i pili
vodu iz čistih izvorâ. Tamo,
gdje gase žeđ košute i poskoci.
Slova moja, vojnici moji, riječi moje,
vodio sam vas po vrletima Čvrsnice,
Vrana, Biokova, Dinare i Velebita,
po gudurama naše muke i planinâ.
Stajao s vama u bojnome stroju
i sklanjao vas od lavina, munja
i gromova. Od zle kobi i vjetrova.
Bojovnici moji, sestre moje, braćo
moja u riječi, po pjesmi. Slovoredi
moji, čuvao sam vas u taboru svoga
bića od hladnih zima, divljih zvijeri,
zmija otrovnicâ i gladnih vukova.
Na prsa sam vas privijao i branio
od zasjeda, uhoda i mučkih uboda.
Zvao vas u potaji. U sivim danima,
u mrklim noćima, tražeći od vas
da se nečujno spuštate niz padine
bića, kroz razloge praznine i bol
strmoglava. I da potom, slova moja,
vojnici moji, satnijo moja, bojno
moja, uđete u stožer i sjednete za
stol. Nad kojim lebde sjene davnih
pohodâ i željâ da vas ozbiljim
u Riječi, u dubokim, tamnim i
svijetlim prostorima pjesme.
A i u po bijela dana sam vas,
ratnici moji, jednom okupio.
Na vrijeme okupio.
I zapovjedio vam da se postrojite,
nevidljivo i tiho u smisao i riječi.
I onda, da tako ojačani, u sitnim
satima, pred zore, kroz vražje straže
i crvene sile mraka, krenete do ostale
braće bojovnikâ: naših slova, riječi
i pjesama.
Da prijeđete na druge strane svih tih
razdjelnicâ, što nam lome dušu, srce,
zemlju: šume, rijeke, more i livade.
I da iz pismohrana uklonite tuđe
označnice: lažne miljokaze i lažne
znakove. Lažna slova i crne krakove.
I onda sam vas, slova moja – u stožeru, a i dolje u brdima
i škrapama, u vrtačama i dračama, u klancima i jadima,
ovdje i ondje, na svim tim bojištima – prebrajao. Povijao
vam rane od bojeva i stavljao vas u nove slogove.
Govorio vam da se spajate u riječi što čekaju da ih oživite
i jurnete u razbijanje mraka. U bitke za misao. Za smisao
obuhvatâ vaše braće, naših bojovnika: naših riječi, naših
junačnicâ: naših borbi, našeg bratstva: naših mukâ, naših
poduhvatâ.
U stožer, na stol prepun bojnih planova, karata i papira,
na prve crte, u naše redove, iz istočnih i zapadnih pećina
i jazbina, zaogrnuti plavim, bijelim, crvenim mrakom,
i crvenim, plavim, bijelim znakom, pod okriljem noći –
stizali su crni glasi da opet, kao nekoć, postrojbe naše
predamo. Da u njihovu milost svoje biće i srce stavimo.
U šutnju, u muk. U jame. U grob naših slova da odemo.
Podlo su nam ulazili u glavu i spuštali se do zidina srca. Ono
ih nije puštalo unutra. Samo im je reklo da je za njih zatvoreno.
Da to shvate i da ne dolaze više.
Da se svojima, u štabove i ćelije, u laž, u sudnice i vijećnice
vrate i svojim hordama kažu da se ne može više s našom
dušom tako. Da ne mogu zaustaviti tu vojsku, riječi, bojovnike
srca i pjesama: satnije, koje naviru. Koje prema Riječi, prema
svome Kralju kreću, hraneći se kruhom iz dolinâ, s naših poljâ,
njivâ i nizinâ.
Tamo, hodeći prema Tamo, gdje će utažiti žeđ i moja
slova – moja vojska. Bijele golubice, junaci i košute.
General IVAN TOLJ
U Zagrebu, veljača, ožujak, 2025.god.