- na otočiću Badiji u blizini grada Korčule, tijekom noći došli su po njega komunistički partizani i odveli ga sa sobom na ispitivanje. Vozeći ga čamcem sa otoka na kopno, ubili su ga i bacili u more, nadajući se da će more sakriti njihov zločin. No more je izbacilo njegovo tijelo na obalu. Ubili su ga ljudi, koji su sebe nazivali antifašistima, bez ikakvog suda. U vrijeme jugoslavenskog komunističkog režima, Sokolovi iskazi ljubavi prema vlastitom Hrvatskom narodu, smatrani su najvećim grijehom. Ovaj što ćete danas pročitati je posebno. Ovo je po meni jaki dašak istine, bure koja hladi usijane glave pune mržnje što im ide prije pameti.
Osjećam duh i ponos jer sreo sam malo ljudi i žena koji su mi inspiracija da ustrajem. O jednoj od njih ćemo sad.
Znao sam skoro nimalo o fra. Bernardinu i ostalim žrtvama iz uz njega vezane priče kad sam se bio odlučio o toj temi napisati tekst u dubrovačkom Glasu Grada, poslije čega su se oglasili i Njegovi Franjevci. Ovo svjedočenje istine poštovane Ani Lučić Foretić zvane Zoja potvrdilo je osjećaj koji je još tad progovorio iz moga pera s pomoću Boga svesilnoga i učvrstio se u poštovanje prema nevinim žrtvama. Mir dušama njihovim.
Evo što je Zoja napisala:
„Istina moje majke o mom ocu Todoru Foretiću
Već dugo se ime moga oca blati i povezuje s komunistima Korčule i s imenom fra Bernardina Sokola. Moj otac bio je brodograditelj, Hrvat, katolik i rokovac (o.p.a. bratovština Sv. Roka). Govore da je bio pošten čovjek i pravedan. Imala sam 9 mjeseci kad me je, držeći na rukama, predao majci i rekao: „Sve će biti dobro, jer nikakvo zlo nikome nisam učinio“. Tada su, naime, Nijemci došli po njega i nikada ga više nismo vidjeli. Bio je protivnik Talijanske okupacije, pa je kako mi je rekla majka, povjerovao onima koji su se suprotstavljali istom. Postao je simpatizer pokreta, ali ne i član. Uvidjevši neke loše postupke pripadnika otpora, partizana, udaljavao se od njih i postao, s još nekima, nepodoban. Nijemci su doznali za partizanski bunker na Vrniku i upali, a dotični partizani pobjegli su i ostavili popis simpatizera, umjesto da su ga uzeli i uništili. Nijemci su, prema tom popisu, pokupili moga oca i ostale. Majka je ostala sama s nas troje djece. Pošto nije mogla raditi jedan Korčulanin joj je ̋”isposlovao ̋ obiteljski invalidninu, koju je mama prihvatila iz egzistencijalnih razloga. Da bar nije. Neću ulaziti u potankosti kako su Nijemci znali za bunker, mnogima je i poznato, ali mama je uporno ponavljala da je sve bilo organizirano sa strane korčulanskih partizana. Najviše je optuživala Trentu, Čompa i Kamiona. Usput budi rečeno, nije li čudno da su neki uspjeli pobjeći iz zatvora u Korčuli, a ostali ne? Boli me još jedna ljaga na imenu mog oca, a tiče se fra. Bernardina Sokola. Povezivanje mog oca sa stradanjem i tragičnim krajem ovog dobrog franjevca je izmišljotina i sramim se pred ocem i majkom što se taj nedužni redovnik optužuje. O njegovoj obrazovanosti i glazbenom stvaralaštvu se zna, pa neću o tome. Mučki i lažima izveden je iz Badije iz samostana, ubijen i bačen u more. Govorili su za njega, redovnici subraća, da ne bi ni mrava zgazio. Sjećanje na moga oca, kakvo mi je majka ostavila, je da je bio pošten, domoljub, Hrvat, katolik i to je jedina istina o mom ocu.
Velika želja moje majke je bila da moj brat Vinko preko noći čekićem ̋izbiše ̋ njegovo ime s popisa antifašista na spomeniku u Korčuli. Bilo ga je strah.
Ovo je ukratko istina o mom ocu, ja svojoj majci vjerujem. Usput budi rečeno, njegov brat Vicko bio je pretučen zbog hrvatstva, od domaćih žandara (znam im i imena) i nije mogao poslije imati djece. To su bila braća Foretići.
Ani Lučić Foretić (Zoja), kći pok. Todora Foretića Kolende. Ne ulazim ni u kakve polemike; sapienti sat.”
Iako je sve o podvali i pakosti optuživanja nevinog fra. Sokola kako bi se sebe i svoje ideološke istomišljenike opravdalo za izdajstvo oni nikad ne miruju. Potpuno nepovezanima sa stvarnošću ništa im ne znače artefakti, ni lažno svjedočenje „uglednog” OZNA-ša daleko posli rata u kojemu tvrdi da su Bernardinova braća u Kristu tobože trčali po Badiji da ga ćapaju i stoci, da prostu životinje, dali ga u ruke tobože partizločincima govoreći, vodite ovo zlo. Bože sačuvaj od ove teške laži. Ni knjiga sudionika nazovimo to NOB-a u Korčuli “Sjećanje jedne generacije”, ni spisak koji je pao u ruke Nijemcima nemarom njihovoga “suborca”. Borili se u ilegali i slučajno? ostavili popis kolega iz organizacije po kojemu su hvatani i likvidirani izuzev onoga tko je njihov popis „zaboravio”. Takvi su po otoku igrali razne igre moći i likvidiranja, čak i ubijanja svoje nerođene djece a one „manje vrijedne” slali u šumu Titi da ih žrtvuje za sovjetsku Jugoslaviju. Sad to tumače borbom za Hrvatsku što je straordinarna laž i podmetanje raznoraznih Antifa umjetnika i njihovih sponzora, te političkog im krila SDP, Možemo, Radničke Fronte & bratije. I ovo gore napisano pošteno i iskreno svjedočenje duhom pune gospođe Zoje zagrižene osvetoljubive osobe niti prihvaćaju niti im je logično jer ne pravda njihove osobne uspjehe i interese izborene privilegijama koje su omogućavale malverzacije i njima ostvarenu privatnu dobit. Njihove bahate svjetonazorski potpomognute razine zaključaka su bezobrazna bezobzirna , kao izlajati svoju prozirnu priču i ostati živ trudeći se u tome biti uporno istaknut. Trebalo bi im u slučaju mučki i svirepo ubijenog fra. Bernardina Sokola biti neugodno jer nastoje lažima senzibilizirati obitelji žrtava koje nije prokazao fra. Bernardin Sokol. Huškaju, šire mržnju i osvetoljubivost. I što je najgore sve znaš i namjerno podmeću jer se ni Boga “ne” boje.
Pravednik je još jednom žrtva zlotvora koji niti oprost traže niti im treba budući vire i onako nemaju, ali kad su u pitanju ljudi i Hrvati za sve što lažljivci tvrde prvo se trebaju suočiti s istinom. Bog nam fra. Sokola blagoslovio.
Marko Mujan
Leave a Comment